IT. LA REPUBBLICA 6.I. MILOŠEVIĆ KAO POKAJNIK

ITALIJA LA REPUBBLICA 6. I 2001. Milošević i računi s prošlošću "Deset godina nakon implozije bivše Jugoslavije, Srbi i zapadnjaci otkrivaju teškoće u rješavanju računa s prošlošću, li točnije, s duhovima koji nastanjuju taj mrak. U tim zbrkama ističu se dva pitanja koja su jučer dominirala međunarodnom scenom. Prvo se tiče pravosudne sudbine Slobodana Miloševića, kojemu bi svi htjeli suditi, ali nitko ne zna na koji način. (?) Zapadnjačka diplomacija danas izbjegava ono što otkriva kao rizik, odnosno, davanje haaškim sucima toliko širokog pravo kakvo bi imali ako bi se nekog bivšeg čelnika države, Miloševića, dovuklo pred suce. Presedan sigurno ne bi pogodovao odnosima s Moskvom i Pekingom. A perspektiva Miloševića kao ?pokajnika?, mada daleka, narušio bi san nemalog broja zapadnjačkih generala i diplomata, koji svojedobno nisu bili neprijateljski snažnom čovjeku Beograda. Dakle, mogao bi se postići neki dogovor, kada ne bi bilo nespremnosti haaških sudaca. Ili barem tužiteljice Carle del Ponte, nepopustljive u odbijanju i same pretpostavke suđenja Miloševiću na nekom drugom sudu od Haaga. Ono što Del Ponteova u biti odbacuje je mogućnost suđenja koje bi barem djelomice bilo dogovoreno, odnosno ?političkog? suđenja. Pa ipak je sada jasno da će suđenje Miloševiću ili biti i ?političko?, ili ga neće biti. Uostalom nije ni moguće da sudska presuda glede deset godina povijesti, nedavne, vruće, žive povijesti (pa i u svojim protagonistima), može u potpunosti apstrahirati političke senzibilnosti, srpske i zapadnjačke. Problem je li težina tih senzibiliteta tolika da može iskriviti stvarnost činjenica radi kojih sud djeluje. Nakon svega, i Nuerneberški proces bio je ?politički? (primjerice, vrlo se daleko držao sovjetskih suodgovornosti u 'likvidaciji' poljske vojne elite). No i uz te i druge manjkavosti, Nuernberg je potvrdio nesporne istine, na prvom mjestu postojanje sustava istrjebljenja i njegovo funkcioniranje. Upravo bi tome trebao poslužiti proces Miloševiću: rasklapanju sustava i razmišljanja jednog ?etničkog čišćenja? (u Bosni) kojega su zapadnjaci radije pripisivali nekontroliranoj nerazumnosti etničke mržnje. Tri i pol godine su deseci tisuća civila, djece (djece!) bili klani pod prozorima Europe. Danas bi trebalo izgledalo da skandal nije ta zastrašujuća ravnodušnost, nego činjenica da je, kada je NATO konačno odlučio intervenirati, američko zrakoplovstvo koristilo streljivo s osiromašenim uranom. Atomska bomba na Hiroshimu ne briše legitimnost rata protiv nacizma i fašizma. Okrutnosti (rijetke) koje su počinile partizanske brigade ne umanjuju pokret otpor. No pošto od leukemije umiru ?naši momci?, otkrivamo da rat nikada nije ?pravedan (no u Bosni je bio), ili neizbježan (no na Kosovu je bio), i da je štoviše prljava svinjarija. On to zapravo i jest. No uvijek je manje prljav od cinizma onih koji se, pred pokoljem golorukih, okreću na drugu stranu kako se ne bi doveli u nepriliku. (?) No tu treba kazati kako stvari stoje. Atlantski savez nije udruga između 19 jednakih, nego vijeće u kojemu je svako utjecajan koliko je težak: dvadeseti partner, Pentagon, pošto raspolaže s 90 posto vojne visoke tehnologije, ima pravo odlučivanja, malo je reći, veće od drugih drugova, poglavito onih s kolebljivim političkim klasama slabih živaca. Drugim riječima, ako europske vlade uistinu žele drastično smanjiti prostor američkim generalima, ne trebaju prosvjedovati ili zamjerati, nego riješiti taj tehnološki jaz (primjerice usuglašavajući vojne industrije). Inače će Pentagon nastaviti nametati, kao što se dogodilo i na Kosovu, tvrdu vojnu logiku koja ljudske gubitke razmatra jednako kao i druge stavke, u ukupnom računu sukoba usmjerenom samo jednom ishodu, pobjedi.(?) Kada je 1995. Clinton konačno prekinuo oklijevanja i odlučio napad NATO-a u Bosni, rimske su reakcije bile sumnjičave ili srdite. Uslijed prosrspke sklonosti, antimerikanizma ili apstraktnog užasavanja od rata, desnica, komunistička ljevica i dio katoličkog centra rado bi bili izabrali neinterveniranje. Tijekom rata na Kosovu pojavila su se slična ponašanja, zasigurno legitimna, pa čak i shvatljiva, kada su pošteno izražena. No kao izgovor uzeti jedan još uvijek neodređen slučaj, kao što je pitanje osiromašenog urana kako bi se ponovno pisala povijest po vlastitoj mjeri i potrebi, ne čini se ozbiljnim načinom za rješavanje računa s tom prošlošću. Niti za očuvanje, dobro ili loše postignutog, kredibiliteta Italije tijekom rata na Kosovu.", piše Guido Rampoldi.