VOA 2. I. PUTIN I RUSKA VANJSKA POLITIKA

GLAS AMERIKE - VOA 2. I. 2000. Putin i ruska vanjska politika u 2000. Prilog Eve Conant. 2000. je bila godina u kojoj je svijet upoznao novog ruskog predsjednika - Vladimira Putina - čelnika koji je vanjsku politiku stavio na prvo mjesto svojih prioriteta. Gospodin Putin je podcrtao želju da obnovi ruski prestiž u međunarodnoj diplomaciji, ali istodobno je vodio politiku ruskog interesa u takozvanim 'zemljama koje izazivaju zabrinutost', kao što su Sjeverna Koreja i Iran. Naša izvjestiteljica iz Moskve razmatra kako je i zašto gospodin Putin započeo svoju vanjskopolitičku kampanju obilazeći zemlje koje su bile bliske negdašnjem sovjetskom bloku. Ruski predsjednik Vladimir Putin 2000. je godinu proveo putujući po svijetu - razgovarajući o raketnom sustavu sa Sjevernom Korejom, pokušavajući pomoći oko uspostave mira na Srednjem istoku, skupljajući potporu zemalja kao što je Kina za suprotstavljanje američkim planovima za izgradnju proturaketnog štita. Njegov je predsjednički mandat započeo predstavljanjem nove ruske vanjske politike, a tijekom devet mjeseci gospodin Putin je više proputovao nego što je njegov prethodnik Boris Jeljcin u nekoliko godina. Cilj te nove ruske vanjske politike bio je osigurati Moskvi respektabilno mjesto u novom svjetskom poretku i to bez ignoriranja gospodarskih ograničenja koje ima Rusija. Gospodin Putin je opisan kao europski orijentiran političar, odnosno kao čovjek više zainteresiran za integraciju Rusije u Europu nego za praćenje američkih inicijativa. Isto tako 2000. godina je pokazala jasna nastojanja za obnavljanjem veza s nekim sovjetskim saveznicima kao što su Kuba, Sjeverna Koreja, Iran ili Libija - dakle, zemalja koje Zapad smatra 'otpadnicama od međunarodne zajednice' bilo zbog nuklearnih prijetnji, bilo zbog navodnog sponzoriranja terorizma ili nedostataka demokracije. Na kraju godine vanjskopolitička inicijativa predsjednika Putina nastojala je popuniti svu vanjskopolitičku prazninu nastalu zbog turbulencije na američkoj političkoj sceni. On je tako znao iz Sjeverne Koreje poručiti da ta zemlja nije nuklearna prijetnja za Sjedinjene Države ili je nastojao srednjoistočne čelnike nagovarati da započnu razgovore nakon višetjednih nasilja na palestinskim područjima. Politički analitičar Andrej Kortunov kaže da je gospodin Putin više nacionalist i domoljub nego njegov prethodnik Boris Jeljcin koji je više pratio diktate vanjskopolitičkih ciljeva zapadnih zemalja, nego što je ispunjavao vlastite ruske potrebe. Do toga je u velikoj mjeri, kaže naš sugovornik, došlo zbog prodemokratskog imidža na kojem je gospodin Jeljcin temeljio svoju vlast. = Gospodin Putin je više oportunist, veći je pragmatičar, a može se reći, i veći je cinik nego Boris Jeljcin. Jeljcin je bio uvjereni antikomunist. Putin, naravno, nije komunist, ali on, također, nije ni antikomunist. Upravo zbog toga on može sebi dopustiti i putovanje u Sjevernu Koreju ili na Kubu - što si njegov prethodnik jednostavno nije mogao dopustiti. Sergej Markov, direktor Instituta za političke znanosti, kaže da na gospodina Putina Rusi gledaju kao na nekoga kome je rusko gospodarstvo važnije od ideologije - na primjer - on kaže da će Rusija poduzeti unosnu prodaju oružja Iranu unatoč očekivanim osudama Zapada. Analitičari kažu da prodaja oružja zemljama kao što su Iran, Libija, Sirija i Sjeverna Koreja mogu Rusiji donijeti godišnju zaradu veću od 450 milijuna dolara, što bi nadoknadilo eventualni financijski gubitak uzrokovan potencijalnim američkim sankcijama. = Putin nije car poput Jeljcina. On je pragmatični menadžer koji pokušava voditi rusku vanjsku politiku ekonomskim, a ne ideološkim motivima - kaže Sergej Markov. Međutim, neki politički analitičari ističu da je predsjednik Putin koji je nekoć radio u KGB-u, zapravo više vođen ideologijom, ali drukčijom ideologijom nego što je to bio Boris Jeljcin, jer pokušava zaliječiti psihološke rane ruskih političara koji su duboko frustrirani jer drže da su izgubili 'hladni rat'. = Zato ćemo ponekad moći vidjeti i njegov paranoidni antiamerikanizam - kaže neovisni analitičar Andrej Piontkovskij. Naglašavajući da predsjednik Putin pokušava održati određenu političku ravnotežu, za što kao primjer može poslužiti pomilovanje od 20-godišnje zatvorske kazne američkog državljana Edmunda Popea osuđenog za špijunažu, gospodin Piontkovskij podsjeća i na suprotan primjer. Riječ je o nedavnoj tragediji ruske nuklearne podmornice Kursk, jer ruska Vlada uporno inzistira da se Kursk sudario s nekim stranim plovilom i da je to bio razlog potonuća. = To je priča za inozemstvo - tvrdi Andrej Piontkovskij. Mislim da ukoliko se ta laž stalno ponavlja da će ruski dužnosnici zaista i sami početi vjerovati u nju zbog toga što im je teško prihvatiti istinu. Razumijevanje svijeta kao konfrontacije između Amerikanaca i Rusa psihološki je komotnije prihvatiti nego prihvatiti realnost u kojoj se nalazi naša ekonomija ili prihvatiti sadašnju poziciju Rusije u svijetu. Predsjednik Putin je energično prihvatio takozvanu novu vanjsku politiku. S velikom popularnošću koju predsjednik Putin uživa kod kuće, on ima mnogo bolji reiting nego ostali čelnici u novije doba ruske povijesti i čini se da su njegovi ciljevi u vanjskoj politici dobrodošli u Rusiji, iako možda izazivaju određenu zabrinutost. (VOA)