RUSIJA-SEGODNJA OD 30.12.00.O JELJCINU

RUSIJA SEGODNJA 30. XII. 2000. Jeljcinova samoća "Prije godinu dana Boris Jeljcin odjenuo je kaput, malo popričao s premijerom Vladimirom Putinom i otišao s dužnosti pola godine prije izbora. Tako se završilo desetljeće koje je ušlo u povijest kao 'Jeljcinova epoha'. Većina je Rusa bila sklona odluci prvog ruskog Predsjednika - samo su najveći fanatici među komunistima zaškrgutali zubima zbog 'nekažnjavanja' bivšeg državnog poglavara, a još malobrojniji tvrdoglavi demokrati žalili su za Borisom Nikolajevičem proričući dolazak novih burnih vremena. Prošla je godina. Boris Jeljcin i dalje živi u raskošnoj predsjedničkoj rezidenciji 'Gorki-9'. Sačuvao je svoj mali dvor: ima tajnika za odnose s javnošću, šefa protokola, predstojnika ureda. Sve su to poznata lica koja su više godina radila sa šefom u Kremlju: Jakuškin, Ševčenko, Semenčenko. Bivši predsjednik uživa jamstva koja mu je podario novi Predsjednik i odobrila Državna duma. Na svjetlo dana izišao je pogolem svezak Jeljcinovih sjećanja napisanih jumaševskim stilom koji je dobro znan još od vremena 'Ispovijedi na zadanu temu'. Boris Nikolajevič pobio je mišljenje sumnjičavaca koji su mu predviđali potpunu izolaciju 'iz zdravstvenih razloga'. Ali ne - odmah nakon odlaska, za Božić je posjetio Betlehem. Zatim je otišao u svoj zavičaj Jekaterinburg, popričao sa starim prijateljima iz politehničke škole. Otputovao je u Njemačku na prikazivanje svoje knjige. Tu i tamo daje intervjue koji su rijetki, ali zato znakoviti. Ipak, miran život umirovljenika Jeljcina na svoj je način vrlo tragičan. Bez obzira na obitelj (s malim početnim slovom, onoj s velikim bivši je gazda zanimljiv još samo kao mogući zaštitnik od Putina), čuvare i rezidenciju, Boris Nikolajevič je osamljen. I u tome je tragedija prvog predsjednika. (...) Jeljcin je izveo nemoguće - uveo je u Rusiju demokraciju kao krumpir. Ljudi nisu oprostili Jeljcinu zbog osujećenih nada, kao šamanskom idolu kojeg bacaju ako ne donese lijepo vrijeme. Ljudi su ocijenili Jeljcina po tradicionalnoj ljestvici - u Bjelovježu je uništio veliku zemlju, dao slobodu cijenama a da nije legao na tračnice, kao što je svojedobno neoprezno obećao (budući da je bio potpuno siguran da će njegovi savjetnici pronaći način za provedbu reforma bez šoka). (...) Jeljcinova je tragedija i u tome što se za svoje vladavine naviknuo na vlast. Boris Nikolajevič koji je u Kremlju okusio gotovo carsku veličinu, teško će se snaći u svakodnevici, kao što je učinio Mihail Gorbačov utemeljivši 'Zakladu Gorbačov'. Možda bi Jeljcinu odgovarala uloga ruskog Tenga Hsiao-pinga - štovanog mudrog gurua političke elite kojeg nasljednik ponizno sluša. Istina, u kineskom društvu koje se jako razlikuje od europske demokracije, Teng Hsiao-Ping mogao je, pošto je formalno otišao s vlasti, birati svoje nasljednike, dok se njegov izbor nije zaustavio na potpuno pouzdanom i provjerenom Jiangu Zeminu. Jeljcinu, koji je Rusiju demokratizirao daleko odvažnije i sustavnije od starog Kineza, ta je mogućnost uskraćena. Zato si prvi ruski predsjednik u XXI. stoljeću, Vladimir Putin, može dopustiti da ne sluša onog koji mu je ustupio vlast. Može ukinuti Jeljcinovu himnu, ne obazirući se na gunđanje iz rezidencije Gorki. Može uništiti Jeljcinov politički sustav protuteže i suzbijanja, dogovarajući se pritom s Jeljcinu mrskim komunistima. Tako Jeljcinu nije suđeno da bude ruski Teng Hsiao-Ping. Prije bismo ga mogli usporediti s Dioklecijanom - rimskim carem koji se nakon dvadesetogodišnje vladavine povukao na svoje imanje da tamo uzgaja kupus. Rašireno je mišljenje da je to učinio dragovoljno, ali mnogi povjesničari misle da nije baš tako. Jednostavno, car se zarekao da će vladati točno dvadeset godina, i kada se približilo vrijeme, na to su ga obzirno podsjetili. Poslije je Dioklecijan pokušavao utjecati na svoje nasljednike, ali ga ovi više nisu slušali. Izgubivši vlast, pretvorio se u povijesni lik koji su poštovali, ali ga nisu shvaćali ozbiljno", pišu Aleksej Makarkin i Olga Paškova.