ZA NEDJ I PON NJ 27. XII. FR: SJEVERNA KOREJA KORISTI REAKTOR ZA POLITIČKE UCJENE

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 27. XII. 2002. Hvalisanje Sjeverne Koreje "Ne isplati se zaboravljati probleme jer se vraćaju i uzrokuju veće troškove no u slučaju njihova pravodobnog rješavanja. To upravo demonstrira Sjeverna Koreja, ponovno pokrećući atomski reaktor koji može proizvoditi materijal za nuklearno naoružanje. I prebacujući zasada verbalno na leđa Sjedinjenih Država odgovornost za prijeteću 'katastrofu bez mogućnosti kontrole' ne budu li SAD napokon počele ozbiljno pregovarati. Ponovno nastupa kriza koja je naizgled bila stišana južnokorejskom 'sunčanom politikom'. Sjevernokorejska vlada ne pokreće nakon osmogodišnje pauze reaktor Yongbyon kako bi otklonila nesumnjive probleme pri opskrbi električnom energijom. Spomenuti reaktor nije pretjerano koristan ni gledano iz vojne perspektive; teško je argumentima potkrijepiti pretpostavku da bi Sjeverna Koreja uskoro mogla proizvoditi 55 atomskih bojevih glava godišnje. Ona pobija tvrdnju zainteresirane strane da su u Yongyonu proizvedena dva upaljača za atomske bojeve glave. Nije važan broj već načelo - svjesno kršenje međunarodnih i bilateralnih sporazuma. Čak i ako su istinite tvrdnje diplomata iz Pjongjanga da Sjedinjene Države nisu ispunile svoje obveze, načelo je sasvim jasno. Sjevernokorejski diktator Kim Jong Il želi potaknuti SAD na pregovore i iznuditi diplomatsko priznanje i status latentne atomske sile te uzdignuti svoju zemlju u rang politički relevantnih sila - između ostalog, i u odnosu prema Južnoj Koreji. Kim Jong Il koristi rekator u Yongbyonu kako bi ostvario te ciljeve. Koristi ga kao sredstvo političke ucjene. Sjevernokorejska strategija nije tako prozirna kao što se čini. Ona je zapravo reaktivna. Njezina je ishodišna točka gotovo potpuna izolacija Sjeverne Koreje nakon gubitka gotovo svih saveznika u razdoblju nakon sloma sovjetskog hegemonijalnog i paktnog sustava. Uzročnik takvog razvoja događaja jest SAD. Potomak komunističke dinastije stvorio je uvjete za zapodijevanje kavge sa Sjedinjenim Državama tek nakon što je učvrstio svoju moć u odnosu na veze i interesna udruženja ispod razine najvišeg vodstva. Ta je pozicija moći naslijeđena tek kroz dinastički mehanizam a ne kroz intelektualne kvalitete ili uvjerljiva postignuća unutar aparata. U skladu sa sustavom otpor je bilo moguće suzbiti forsiranjem kulta ličnosti oca i sina; usprkos tome, nakon što je prihvaćen, nasljednik je ipak morao pokazati nekakve rezultate. Južnokorejski predsjednik Kim Dae Jung gradio je svoju politiku na toj okolnosti. Njegova 'sunčana politika' bila je usmjerena na proboj sjevernokorejske izolacije - takoreći, kroz domoljubno djelovanje Korejanaca. Legitimitet za takav nastup Kim Dae Junga osigurali su njegovi korijeni u radikalno-demokratskom oporbenom pokretu. Uspjeh pripremljen na sastanku u Pjongjangu potisnuo je velike partnere dvije korejske države u status gledatelja: Kina koja je kao saveznik Sjeverne Koreje potpisala još važeći sporazum o primirju iz 1953. g. izgubila je svoj privilegirani status jedinog mogućeg prijatelja ali ne i funkciju dostavljača oglednog materijala za gospodarske reforme. SAD, partner Južne Koreje u sporazumu o primirju, izgubile bi u slučaju nastavka 'sunčane politike' ulogu nužnog faktora vojne zaštite i stabilnosti. Eventualno povlačenje 37 tisuća američkih vojnika iz Južne Koreje imalo bi ozbiljne posljedice za regiju koje nisu u skladu s ambicijama Bushova kabineta, vezanim za status velesile. Činjenica da je George W. Bush neposredno nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti ledeno odbio primiti svog posjetitelja Kima Dae Junga sasvim se uklapa u takvu logiku razmišljanja. Kim Jong Il izvukao je iz tog poteza još jedan zaključak: uvredu iz proljeća 2001. g., usmjerenu na adresu Seoula, preuzeo je i na svoj režim i reagirao oštrijom politikom sukoba. Južnokorejska vlada nije više igrala važnu ulogu u strategiji Kima Jonga Ila. Mandat Kima Dae Junga ističe u veljači 2003. g. Budući da sjevernokorejski analitičari očigledno na vlastitu štetu vjeruju vlstitoj propagandi da u Seoulu vladaju samo 'američke marionete', očekivali su da će u prosincu ove godine za predsjednika Južne Koreje biti izabran političar koji teži sukobu; zato su držali da Seoul mogu mirno ignorirati. Tako misle i danas; čini se da takvo mišljenje potkrepljuje i val prosvjeda protiv američke vojske u Južnoj Koreji. No, spomenuti su prosvjedi povezani samo s arogancijom američkih postrojbi i njihovim nepoštivanjem južnokorejskih zakona. Pjongjangova ideološka percepcija zbivanja pogrešna je kao što je bila i prije 50 godina. Sve su to faktori krize. Mir i egzistencija svih Korejanaca suočeni su s većom prijetnjom nego ranije. No, nije u pitanju samo pogrešno tumačenje činjenica u Sjevernoj Koreji. Izjava američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda da njegovi vojnici mogu voditi dva rata istodobno ukazuje na način razmišljanja koji je endemičan u Washingtonu a postaje i zarazan: riječ je o načinu razmišljanja kruga fundamentalista, obilježenom megatonama. Treba mu se što prije suprotstaviti jer njegovi zagovornici raspolažu sredstvima za uništenje. To ne vrijedi za Sjevernu Koreju - ta zemlja krši sporazume, sklona je hvalisanju ali nije supersila", napominje na kraju komentara Karl Grobe.