FRANC-LE MONDE OD 29-30.12.02. TRI IZVORA AMERIČKIH BRIGA

FRANCUSKA LE MONDE 29-30.XII.2002. Tri izvora američkih briga "Nakon 11. rujna 2001. u svijetu vlada neobično ozračje. Američkoj vojnoj moći svakako nema premca. Premda zabrinjava protivnike Sjedinjenih Država, ne ulijeva sasvim povjerenje ni njihovim prijateljima. Brige su skopčane s činjenicom da tri izvora nesigurnosti imaju sve veće posljedice. Riječ je o gospodarstvu, terorizmu i o Iraku. Nakon Clintonove osmogodišnje anticiklone srušio se mit o nestanku gospodarskih ciklusa - zahvaljujući 'novom gospodarstvu' i globalizaciji, dakle, zahvaljujući većoj produktivnosti i konkurentskom pritisku. Čini se da danas nitko nije kadar da uspostavi pouzdanu dijagnozu o naravi krize koja se zapravo počela očitovati u proljeće 2001. Sučeljavaju se dvije krajnje teze. Neki misle da je američko gospodarstvo u biti zdravo; reguliranje viškova iz prethodnog razdoblja koje je povećala nova tehnološka revolucija je razmjerno neznatno podešavanje na razini povijesti kapitalizma. Oni naglašavaju sve u svemu izvanredno ublažavanje šoka 11.IX.2001., premda su mnogi sektori poput zračnog prometa, osiguranja i turizma, bili jako pogođeni. Drugi su pak zabrinuti zbog visine zaduženosti poduzeća i kućanstava u SAD-u i zato najavljuju početak depresije slične onoj iz 1929. Ovi pesimisti gledaju na aferu Enron kao na početak velike krize povjerenja u kapitalistički sustav. G. 1997-1998., u doba tajlandske krize, bilo je poželjno svisoka osuditi dosluh između banaka i države u nekim zemljama s tržištima u nastanku, ali se nije pomišljalo da u zapadnom svijetu može doći do tako teških poremećaja. Liberalna je ideologija bila na vrhuncu. Isticale su se zasluge tržišta i potpune deregulacije. Poduzeće poput Enrona bilo je uzor, a njegovi čelnici nisu propuštali prigodu da pred pobožnim slušateljstvom daju pouke iz dobrog poslovanja. Danas s užasom otkrivamo da su, kada je riječ o transparentnosti, čelnici mnogih nekad vrlo uglednih poduzeća masovno zlorabili društvena dobra, ponovno bacajući ljagu na čitav kapitalistički sustav. Tako nije trebalo dugo čekati da se zamrači pobjeda kapitalizma nad komunizmom. Bez obzira na isključivo moralnu stranu tog pitanja - stara je tema liberalne misli da plaća mora odgovarati pruženoj usluzi - trenutno i dalje postoji dvojba oko pravih razmjera sindroma Enron, kao i sposobnosti državne uprave da ograniči štetu. Tako je predsjednik Bush odlučio obnoviti svoju momčad. Drugi razlog nesigurnosti tiče se 'rata protiv terorizma'. Talibanski je režim protjeran iz Afganistana, ali režim koji ga je zamijenio nije kadar da upravlja zemljom. Predsjednik Karzaj ima puno dobrih osobina, ali je njegova vlast ograničena na Kabul, a i to nije sigurno. Za njegovu osobnu sigurnost zaduženi su američki osobni čuvari. Kada je riječ o borbi protiv terorizma u užem smislu, kakav je rezultat te borbe? Čini se da su američke specijalne snage razočarale i, premda je uhićen i likvidiran mali broj čelnika Al Qaide i premda se nove urote redovito sprječavaju, Bin Laden je očito živ, u Afganistanu. Sa svojim suradnicima i dalje prijeti Americi i Zapadu. Uprava u Washingtonu na neobičan način prikazuje taj 'rat' u javnosti. Američki čelnici koje na riječima više-manje podupiru čelnici u Velikoj Britaniji, redovito prijete mogućnošću skorog vala većih atentata koji se mogu dogoditi bilo gdje na planetu. Upozorenje je ne samo neprecizno, već ga prati dojam nemoći. Kakva se poruka doista želi prenijeti javnosti? Kako god bilo, ta neobična komunikacijska politika pridonosi velikoj zabrinutosti. I tu se sučeljavaju dva tumačenja. Jedno ističe da terorizam nije nov fenomen i da su njegovi uzroci različiti. Primjerice, što je zajedničko irskom terorizmu koji preživljava desetljećima i pokretu Action directe iz osamdesetih prošlog stoljeća? U prošlosti je terorizam, već prema svojoj naravi, nestajao zajedno sa svojim uzrocima (tipičan je otpor okupatoru), ili je bio ograničen. U tom smislu, atentati od 11. rujna 2001. bili su posebno razorni, ali je SAD i svijet posebno obilježila njihova dojmljivost. Nažalost, mogući su, pa i vjerojatni, drugi napadaji velikih razmjera, ali su najveće države u svijetu dobile važne rezultate i sve se bolje organiziraju u borbi protiv pošasti koja će se na koncu suzbiti, kao i sve pošasti. Prođu ima i puno pesimističnije tumačenje. Sa 11. rujnom počeo je treći svjetski rat. Cilj Al Qaide je srušiti takozvane umjerene muslimanske vlade - koje smatra protudemokratskim, ovisnima o Zapadu i pokvarenima - i uvesti šerijat. To bi značilo sukob orijaških razmjera. Europa je osjetljiva točka i ona bi najviše patila. Takva teza, u ekstremnoj inačici, graniči s kavanskom geopolitikom, ali nije zanemariva, jer je zastupaju utjecajne skupine, napose integristički židovsko-kršćanski savez koji je trenutno vrlo jak u Washingtonu. Treći se izvor nesigurnosti tiče Iraka. Bushova uprava došla je na vlast početkom 2001. s čvrstom nakanom da se svakako otarasi Saddama Husseina. Događaj od 11. rujna 2001. bio je u tom smislu tek katalizator. Nema nikakva dokaza o povezanosti diktatora i Al Qaide. Naprotiv, u očima 'jastrebova' kao što su Cheney, Rumsfeld i Wolfowitz, širenje terorizma i sumnjičenje Saudijske Arabije učinili su zamisao o upletanju još prikladnijom, budući da bi uspostava američkog protektorata nad Irakom zapravo omogućila da se u cijelosti preuredi karta Bliskog istoka. Tijekom čitave 2002. Washington je nastojao organizirati scenarij vojne intervencije. Za one koji najviše vjeruju snazi diplomacije, SAD se uhvatio u stupicu kada je na koncu odlučio da će igrati na UN-ovu kartu i da će izbjeći izolaciju, pa rata zamalo da nije bilo. Za one koji imaju realniju predodžbu o odnosu snaga u Washingtonu, rezolucija 1441 nije drugo do varka - na koju su više ili manje svjesno pristali američki saveznici - koja je trebala osigurati zakonitost i legitimnost operacije od koje je Bush mogao odustati samo ako se izloži pogibli da u očima protivnika bude papirni tigar i prevrtljivac. Signali koje svakim danom odašilju američki čelnici, potvrđuju drugu tezu. Uostalom, ako se režim Saddama Husseina, na ovaj ili onaj način, ne svrgne za dva do tri mjeseca, nesigurnost neće biti ništa manja i nitko neće vjerovati u konačno odustajanje od tog cilja. Bude li rata, iskrsnut će mnoga srednjoročna i dugoročna pitanja, ali u novim okolnostima, jer će se sve karte temeljito izmiješati. Gomilanje nesigurnosti poput onih koje u ovom času pritišću svijet može biti to kraće što će u 2003. početi američka predizborna utrka za predsjedničku dužnost. Koprena će neizostavno početi padati, otkrivajući dobro, kao i zlo", piše Thierry de Montbrial.