NJ 18.XII.-WELT-NJEMAČKA I SAD

NJEMAČKA DIE WELT 18. XII. 2002. Velika 1952. godina "Tijekom 2002. godine nije bilo tjedna da se negdje u našoj zemlji nije podsjećalo na neki događaj, često nazivan 'zlatnim', koji se zbio prije 50 godina. 1952. godina za Njemačku je uistinu bila godina bogata datumima za sjećanje. Ne primjerice stoga što je boksač u poluteškoj kategoriji Hein ten Hoff izgubio titulu svjetskog prvaka. Više zbog Staljinove note o ponovnom ujedinjenju Njemačke 10. ožujka, koja je trebala spriječiti zapadno povezivanje Savezne republike. Da su prihvaćena stajališta sadržana u noti, Njemačkoj bi bio prepriječen put u slobodnu zajednicu vrijednosti. Jasno stajalište tadašnjeg saveznog kancelara Konrada Adenauera ne bi bilo moguće bez politike Washingtona posvećene slobodi, koja je vrijedila već pola desetljeća. Još je 12. ožujka 1947. predsjednik Harry S. Truman dobio od kongresa trenutačnu gospodarsku pomoć za Tursku i Grčku. Inače se daljnje napredovanje Sovjetskog saveza tamo ne bi moglo zaustaviti. U istom je duhu 5. lipnja te godine ministar vanjskih poslova George Marshall obznanio plan gospodarske obnove Europe, kasnije nazvan njegovim imenom. Najznačajnija obljetnica 2002. bila je 26. svibnja. Toga su dana prije 50 godina okupacijske sile Francuska, Velika Britanija i SAD sklopile s Njemačkom njemački sporazum. Bio je to prvi diplomatski vrhunac procesa ponovnog učlanjenja Njemačke u zajednicu slobodnih naroda. Bitan sastavni dio sporazuma bilo je i ostavljanje otvorenim 'njemačkoga pitanja', dakle eventualnog ponovnog ujedinjenja. Zapadne su sile ukinule okupacijski statut. Samo dan kasnije, 27. svibnja, uz uključenje Savezne republike, potpisan je ugovor o stvaranju 'Europske obrambene zajednice' (EVG), koji je, iako nikada nije stupio na snagu, bio preteča današnjeg EU-a. Druga značajna 'zlatna' obljetnica bio je 10. rujan 2002. Tog je dana prije 50 godina s Izraelom parafiran sporazum o ispravljanju počinjenog. Poslije milijuna ubojstava između 1933. i 1945. otvoren je put približavanju i pomirbi, iako nije samo Axel Springer stalno tvrdio da za takve zločine ne može biti ispravka počinjenog u pravom smislu riječi. Svi ti podaci dobro su sjećanje na važne dane i odluke. Pri tomu se rado zaboravlja da onih dana poslije rata nitko nipošto nije mogao biti siguran da će sve teći dobro. Kad se Drugi svjetski rat bližio svršetku, mnogi su zabrinuto mislili na 1918. Tada se velik dio Nijemaca nije mogao pomiriti s porazom - 'na bojnom polju nepobijeđeni' - i u vlastitoj je zemlji tražio krivce. Osim toga su pobjedničke sile poslije brzog povlačenja Amerikanaca iz Europe, starorimsko 'vae victis' učinile svojim geslom. Gospodarstvo je kolabiralo, najprije u inflaciji 1923. a zatim opet tijekom svjetske krize 1929. i idućih godina. Vojska nezaposlenih bila je nepregledna a broj stečajeva rastao je iz dana u dan. Kuda je to na posljetku odvelo, poznato je. Hoće li se povijest ponoviti, mnogi su se pitali 1945. U Njemačkoj se većina već pomirila da je rat izgubljen. Ali duh nacizma nipošto nije još bio mrtav. I stoga je Thomas Mann, pišući o Njemačkoj, studenoga 1945. u pismu Hermannu Hesseu napisao: 'Bit će to, ako svi znaci ne varaju, opet neka kriva građevina'. Među saveznicima je prevladavalo zaprepaštenje nad onim što su 'Nijemci' napravili. Francuzi nisu mogli zaboraviti poraz 1940. ni ponižavajuću okupaciju i planirali su odvojiti od Njemačke područja lijevo od Rajne. U Engleskoj su mnogi vjerovali mrzitelju Nijemaca lordu Vansittartu da su Nijemci nesposobni za demokraciju. Nad politikom je dugo vremena visio Damoklov mač američkog Morgenathauovog plana: demontaža industrije, zatvaranje rudnika, smanjenje i dioba zemlje, internacionalizacija važnih industrijskih područja, preobrazba u čistu agrarnu strukturu. Na sreću, na svim je stranama prevladao razum. Obrat se pokazao 1946. kad je američki ministar vanjskih poslova James Byrnes u Stuttgartu održao govor protiv nakana Sovjetskog saveza usmjerenih protiv obnove Njemačke. Bitna rečenica iz tog govora glasi: 'Američki narod želi pomoći njemačkom narodu u pronalaženju njegova puta do časnog mjesta među slobodnim i slobodoljubivim narodima.' Povijest se eto nije ponovila. Svi su sudionici naučili iz loših iskustava poslije Prvog svjetskog rata. Ništa se toga neće bitno promijeniti čak ako među nekadašnjim saveznicima i danas još ponekad ima zlopamćenjem nabijenih protunjemačkih skretanja. Ni unatoč povremenim protuameričkim - znači protuzapadnim - spoticanjima u najvišim njemačkim vladinim krugovima. Gledajući unatrag na odluke i razvitak poslije Drugog svjetskog rata, ne možemo dakle uopće dovoljno zahvaliti", piše Ernst Cramer.