FR-LE MONDE-21. XII. 2002. SVJETSKI GOSPODARSKI KAOS

je FRANCUSKA LE MONDE 21. XII. 2002. Veliko rasulo planete ekonomije Čak i najveći optimisti priznaju: svjetsko gospodarstvo muku muči i nikako stati na noge. Svi koji su navješćivali žustri skok gospodarstva u Americi, koji su predviđali gospodarskki rast u Francuskoj, i uskrsnuće Japana, moraju sada priznati da njihove snove o snažnom gospodarskom rastu, demantira kukavna i varljiva stvarnost, i to na temelju nedavno objavljenih činjenica. Nije bilo dovoljno da indeksi na burzi počnu padati, pa da se nekim čudom ponovno rodi povjerenje kućanstva, porast morala šefova tvrtki, investicije, kao i opća proizvodnja. Zlo je puno dublje, čak ako ga nismo dovoljno identificirali. Ako ne budemo dovoljno i precizno raščlanjivali sadašnje gospodarsko stanje, ako budemo igrali i dalje igru nagađanja, tada će biti još gore. Ako ne budemo izvukli opće i definitivne poučke iz krize koja još nije rekla svoju zadnju riječ, onda se barem moramo zadovoljiti s naputcima koja su bliža našoj ruci. Prvi je geopolitičke naravi. Kriza je podijelila karte svjetskog gospodarskog rasta i dovela do nove vrste raspodjele hijerarhije. Kao prvo i prvo, Amerika je morala preispitati svoj status velesile, zemlje koju su njeni iznimni gospodarski pogodci iz devedesetih godina (+ 3,4 % prosječni rast bruto nacionalnog dohotka) tako visoko bili uzdigli. Brutalnim zastojem američkog gospodarskog čuda, krvavim završetkom jedne burzovne euforije, također se raspršilo i uvjerenje da je Amerika pronašla magičan recept za vječiti gospodarski rast i dolazak perfektnog gospodarskog svijeta. Događaji u posljednjih godinu i pol dana, pokazali su da je američko gospodarstvo, baš kao i sva druga gospodarstva, žrtva ciklusa, pada i rasta, i da američke burze, baš kao i sve druge, mogu lagano puknuti. No, prema brojkama, američko gospodarstvo još je uvijek nedodirljivo. Stupanj gospodarskoga rasta mogao bi biti 2,5 % za 2002.godinu, znači tri puta više nego u zoni eura. A i Japan bilježi pad koji prelazi 0,5 %. No nije to bitno; usprkos tih brojidbenih usporedbi koje govore u prilog Americi, američka nadmoć danas je slabija nego u prošlosti. Taj dojam potvrđuje i pad dolara na svjetskim burzama. (...) Ali ne treba se zato bojati europskog konkurenta. Zagušeni javnim troškovima koji se ne mogu obuzdati, pretrpani pravilima o socijalnoj skrbi čije troškove ne mogu srezati, zdrobljeni fiskalnom politikom, blokirani strogim tržištem rada, velike zemlje euro zone započinju anemičnim gospodarskim rastom - a da prije toga uopće ne koriste prednosti gospodarske ekspanzije. Rezultat: nezaposlenost raste, a da prije uopće ne pada na izdržljivu razinu; deficit raste, a da se uopće ne pokušava zakrpati. Manje snažna Amerika, a Europa u kvaru. Znači to je Azija koja izvlači korist u sadašnjoj svjetskoj gospodarskoj pometnji. Japan, dvanaest godina nakon eksplozije špekulacija na burzama nekretnina, i dalje kratkovidno plovi iz kratke recesije do gospodarskog rasta koji podbacuje. Još gore: niti jedan jedini gospodarstvenik ne usudi se više spominjati gdje je kraj tunela za prvo i dugo gospodarstvo svijeta. Ali jadi Tokija nimalo ne smetaju njegove susjede. Kao znak prkosa krizi velikih industrijskih zemalja, kinesko gospodarstvo se pretplatilo na visoki stupanj rasta, t.j. između 7 % i 8 %. Ono što još više impresionira: zemlje jugoistočne Azije, za koje su najbolji stručnjaci predviđali da će im trebati najmanje deset godina da se oporave od gospodarske i financijske krize kroz koje su one prošle 1997. i 1998. godine, danas su u punom cvatu. (...) Pored odnosa snaga koje kriza mijenja, ona također stvara i ideološku konfuziju. Protuslovlja vrve, sa svim svojim brojnim pitanjima i sumnjama. Zar nema Kina, dakle jedan od posljednjih divova planskog gospodarstva, tako slobodno tržište rada koje bi prestrašilo čak i najliberalniju zemlju na Zapadu? (...) Jedinstven je to znak: burzovno rasulo i gospodarske poteškoće koje iz toga proizlaze, sliče više lošoj strani liberalne medalje i dodatan dokaz o zlu razuzdanih financijskih tržišta. (...). U svakom slučaju, učinkovitost makro-ekonomske terapije za rješavanje gospodarskih poteškoća, postala je ograničena. Kukavno stanje u Japanu samo to potvrđuje. Prije će to biti u području mikro-ekonomije, t.j. u postupnom popravljanju i oporavku privatnog sektora, mijenjanju ponašanja potrošača, štediša i šefova tvrtki, u kojem treba očekivati spas. Prednost mikro- ekonomije nad makro-ekonomijom, odnosno priznavanje prednosti pojedinca nad državom, ide u potpunosti u pravcu kojeg su razradili sami teoretičari liberalizma. Upravo tu i leži bizarna strana sadašnje gospodarske krize koja je pobrkala putove i stavila pod znak pitanje naša ideološka uvjerenja, piše Pierre-Antoine Delhommais.