ŠVI-LE TEMPS OD 21.12.02. PLAVŠIĆKA - SRPSKA ZAŠTITNICA?

ŠVICARSKA LE TEMPS 21.XII.2002. Biljana Plavšić, proturječja 'umjerene' Srpkinje "U ratu je Sarajevom kružila šala. Biljana Plavšić dolazi u posjet Domu za ratne invalide i kaže im: 'Dragi prijatelji, drago mi je što ste me dočekali u tako velikom broju'. Predsjednica bosanskih Srba često je bila meta britkog bosanskog humora, gdjekad s trunkom seksizma prema toj ženi koja je zalutala u politiku. Sveučilišna karijera Biljane Plavšić koja je zapravo bila sjajna, nije ju pripremila za njezinu zadaću, od dužnosti predsjednice Republike Srpske do pojavljivanja na Haškome sudu ovog tjedna. (...) G. 1989. nekolicina nacionalističkih intelektualaca osniva Srpsku demokratsku stranku (SDS) radi zaštite interesa Srba koji žive u Hrvatskoj i u Bosni, a plaše se da bi mogli biti žrtve nasilja. Utemeljitelji SDS-a plašili su se da bi neovisnost Hrvatske mogla dovesti do stvaranja fašističke ustaške države iz Drugog svjetskog rata. Nekoliko je desetljeća Titov režim prikrivao nasilje iz Drugog svjetskog rata kako bi promicao ideal 'bratstva i jedinstva'. No koncem 1980-ih, otvaraju se grobnice sa srpskim žrtavama. U govorima se napadaju hrvatski ekstremisti, ali i komunistički pristaše koji su se snažno oduprli srpskim nacionalistima, četnicima. To oživljavanje srpskog nacionalizma izrazito je protukomunističko. Biljana Plavšić se priključuje pokretu i nikada se neće odreći ideološke veze s četničkim pokretom. G. 1998., pošto je postala predsjednica - umjerena i prozapadna - srpskog entiteta u Bosni, Biljana Plavšić u prigodi službenog posjeta SAD-u odlikuje Momčila Đujića redom Karađorđa, najvišim odličjem Republike Srpske. Momčilo Đujić koji je pobjegao u SAD, bio je među glavnim četničkim vođama u Hrvatskoj. Predvodeći diviziju Dinara terorizirao je seljake u Lici i na Kordunu, srpski puk koji je bio sklon partizanima. Biljana Plavšić koja je bila poznata po svojim oštrim izjavama, ne kvari prosjek u malenoj momčadi koja preuzima vodstvo u bosanskom ogranku SDS-a. Tu je puno intelektualaca kao što su psihijatar Radovan Karadžić i Nikola Koljević, sjajan poznavatelj Shakespearea. Svima je zajedničko da nisu bili članovi Komunističke partije. Ubrzo Biljana Plavšić postaje drugi čovjek, iza Karadžića, kako u stranci, tako i u vrhu Republike Srpske, secesionističkog entiteta koji je proglašen kao odgovor na neovisnost Bosne. Čim je rat zapalio Bosnu, u travnju 1992., Biljana Plavšić posjećuje bojišnicu i uporno govori o srpskoj nepopustljivosti. Kod zauzeća Bijeljine, na sjeveroistoku Bosne, nagazila je na truplo kako bi zagrlila zapovjednika Arkana, vođu paravojnih postrojba koji je bio na zlu glasu. Poput kukuljice, Biljana Plavšić otkrit će svoje drugo lice tek nakon svršetka sukoba. Radovan Karadžić kojeg je ICTY optužio i zabranio mu političko djelovanje, g. 1996. postaje predsjednik Republike Srpske. Daytonski mirovni sporazumi godinu dana ranije zajamčili su opstanak srpskom entitetu koji je unutar fantomske države Bosne i Hercegovine priključen hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji. Biljana Plavšić je odlučila da će sudjelovati u provedbi sporazuma i u suradnji s međunarodnom zajednicom po cijenu sukoba s tvrdim krilom u SDS-u. Njezino političko stajalište nije lako podupirati. Za slabu demokratsku oporbu u Republici Srpskoj, ona je i dalje bivša saveznica Radovana Karadžića, dok je za tvrdolinijaše iz SDS-a pravi izdajnik. Naravno, nakon dvije godine gubi izbore i najoštrijim riječima osuđuje međunarodnu zajednicu koja se, po njezinu mišljenju, nije dovoljno zauzela za nju i tako poticala demokratizaciju Republike Srpske. Je li bila u pravu? Nakon poraza na izborima, Biljana Plavšić se povlači i nema puno političkih prijatelja. ICTY ju službeno optužuje 3.IV.2000. Biljana Plavšić nikada nije pomišljala na bijeg poput Radovana Karadžića, budući da nije imala dovoljno novca i zaštitnika. Dana 10.I.2001. odlazi u zatvor i izjavljuje da se ne osjeća kriva. 29.VIII. privremeno je puštena na slobodu i dopušta joj se boravak u Beogradu, bez jamstva jugoslavenske vlade. 2.X.2002. napokon odlučuje prihvatiti odgovornost za zločine protiv čovječnosti. Zauzvrat, glavna tužiteljica ukida pet od sedam točaka njezine optužnice, među kojima je i optužba za genocid. Je li se Biljana Plavšić nagodila s tužiteljstvom kako bi pokušala ublažiti svoju kaznu? Ipak, ne želi svjedočiti u postupku Slobodanu Miloševiću. Carla del Ponte iz toga zaključuje da optuženica nije došla do 'kraja svog puta' pokajnice. Možda Biljana Plavšić pokazuje stanovitu pristojnost želeći da sama prihvati svoju sudbinu. Tragično proturječje u koje se uplela proturječje je iskrene i uvjerene srpske nacionalistkinje koja je shvatila, makar i pomalo kasno, zločinačku narav pothvata u kojem su zabludjeli bosanski Srbi", piše Jean-Arnault Derens.