US-rakete-Obrana-Vlada-Oružani sukobi-Ratovi Washington Post 19. XII. Raketna groznica SJEDINJENE DRŽAVETHE WASHINGTON POST19. XII. 2002.Raketna groznica"Odluka Bushove vlade da postavi na teren osnovni raketni obrambeni sustav, na
Aljasci i u Kaliforniji do kraja 2004. nameće pitanje- što opravdava takvu hitnost. Raketni sustav je, napokon, nedokazan, neki od ključnih elemenata još nisu ni izgrađeni a kamo li ispitani. Stoga, ako se takav raketni sustav tako hitno postavlja na teren, uz veliku cijenu i rizik od neuspjeha, razlog mora biti taj da je potencijalni neprijatelj sposoban napasti Sjedinjene Države interkontinentalnom raketom. Međutim, ne čini se da je takav neprijatelj na obzoru. Amerika je u mirnim odnosima s Rusijom i Kinom, zemljama koje bi ionako lako nadvladale raketni sustav obrane. Sjeverna Koreja, za koju je najvjerojatnije da ima nuklearno oružje, još ne raspolaže raketama koje bi mogle doprijeti do Sjedinjenih Država. CIA vjeruje kako bi njen model Taepodong-1, koji je ispitan samo jednom, mogao doseći rubove Aljaske- i to samo u slučaju da ne nosi bojnu glavu. Sjeverna Koreja, Iran ili druge neprijateljske države jednog bi dana mogle upotrijebiti rakete koje prijete Sjedinjenim Državama,
SJEDINJENE DRŽAVE
THE WASHINGTON POST
19. XII. 2002.
Raketna groznica
"Odluka Bushove vlade da postavi na teren osnovni raketni obrambeni
sustav, na Aljasci i u Kaliforniji do kraja 2004. nameće pitanje-
što opravdava takvu hitnost. Raketni sustav je, napokon,
nedokazan, neki od ključnih elemenata još nisu ni izgrađeni a kamo
li ispitani. Stoga, ako se takav raketni sustav tako hitno
postavlja na teren, uz veliku cijenu i rizik od neuspjeha, razlog
mora biti taj da je potencijalni neprijatelj sposoban napasti
Sjedinjene Države interkontinentalnom raketom. Međutim, ne čini se
da je takav neprijatelj na obzoru. Amerika je u mirnim odnosima s
Rusijom i Kinom, zemljama koje bi ionako lako nadvladale raketni
sustav obrane. Sjeverna Koreja, za koju je najvjerojatnije da ima
nuklearno oružje, još ne raspolaže raketama koje bi mogle doprijeti
do Sjedinjenih Država. CIA vjeruje kako bi njen model Taepodong-1,
koji je ispitan samo jednom, mogao doseći rubove Aljaske- i to samo
u slučaju da ne nosi bojnu glavu.
Sjeverna Koreja, Iran ili druge neprijateljske države jednog bi
dana mogle upotrijebiti rakete koje prijete Sjedinjenim Državama,
i stoga program raketne obrane vrijedi razvijati. Kako još nekoliko
zemalja već posjeduje rakete srednjeg dometa, a obrambeni sustavi
protiv njih su bolje ispitani, planovi da se ti sustavi upotrijebe
na brodovima mornarice ili u blizini baza SAD-a u inozemstvu imaju
smisla. No ubrzanost s kojom Bushova vlada postavlja obranu od
raketa dugog dometa ima, čini se, više veze s političkim kalendarom
SAD-a nego s ikakvim vjerojatnim obrambenim scenarijem. Za
obrambene jastrebove u vladi, program je postao ideologija. Čini se
da su odlučni uložiti dovoljno energije i realizirati dostatan dio
programa do slijedećih predsjedničkih izbora da program više ne
može biti zaustavljen. Neki se, pak, sjećaju, uz veliku gorčinu,
odluke Clintonove vlade da se blokira veliki dio programa za
raketnu obranu, koji su počeli prije 1992. Odlučni su spriječiti
ponavljanje istog scenarija.
Pa ipak, malo je vjerojatno da će izgradnja ovog preventivnog
sustava, koji će zahtijevati bitno povećanje proračuna od 16
milijardi dolara za raketnu obranu u slijedeće dvije godine,
stvoriti kvalitetan obrambeni sustav. Pentagon još nije izgradio
ključne dijelove sustava, uključujući satelitske senzore koji su
potrebni za detektiranje dolazećih raketa, i za njihovo
razlikovanje od mamaca. Radarski sustav, oblikovan za korištenje s
presretačima, postoji samo kao prototip. Postojeći presretač
zakazao je na tri od osam testova, a još nije ni ispitan protiv
raketa s pravim mamcima. Stručnjaci tvrde kako takvi testovi možda
neće biti mogući čak ni do kraja desetljeća.
Sjedinjene Države vjerojatno će uspjeti razviti sustav raketne
obrane dugog dometa koji će osigurati dobru, iako ne i savršenu,
obranu od napada ograničenog opsega. No sama vlada priznaje kako
sustav neće postojati do 2004. Stoga, zašto trošiti novce na
postavljanje sustava na teren, s obzirom na nepostojanje realne
prijetnje? Barem dio tih dolara bilo bi bolje potrošiti na
kontroliranje veoma realne prijetnje koju predstavljaju
nuklearni, kemijski i biološki arsenali u bivšem Sovjetskom
Savezu, ili fisijski materijal drugdje u svijetu- prijetnje na koje
vlada reagira sporo", stoji u uvodniku lista.