RU IZVESTIJA 18. 12. 2002. MAĐARSKA-RUSIJA

RUSIJA IZVESTIJA 18. XII. 2002. Posjet pomirbe U Rusiju je u službeni posjet stigao mađarski premijer Peter Meddesi. Kao i svaki pregovori između ruskog vodstva i predstavnika zemalja Istočne Europe, bivših satelita SSSR-a - i ovaj ima svoj podtekst. Ovog puta se sastoji u tome da Meddesi i njegovi moskovski sugovornici moraju oživiti svoje uzajamne donose, koji su od 1998. bili gotovo zamrznuti. Prethodnik sadašnjeg premijera - nacionalist Viktor Orban - nije skrivao svoju neljubaznost prema nekadašnjem 'starijem bratu'. Moskva je na to adekvatno odgovarala Budimpešti. Posljednji posjet mađarskog premijera u Rusiju dogodio se prije sedam godina - još 1995. g. Ne čudi zato što je s političkim kontaktima pala i gospodarska suradnja. Peter Meddesi, koji je nastupio na svoju dužnost u svibnju ove godine, ogradio se od Orbanovih nacionalističkih parola. I prema susjedima u Istočnoj Europi i - što je nama još važnije - prema Rusiji. Novi je premijer socijalist, a mađarski (kao i svi istočnoeuropski ljevičari) socijalisti povijesno su manje nabrušeni protiv Moskve, nego predstavnici drugih blokova. Ali još je važnije što je Meddesi pravi pragmatičar. A da nije tako, teško da bi se mogao pomiriti sa stanjem u kojemu se zbog subjektivnih i emocionalnih razloga Mađarska dobrovoljno udaljava s ogromnoga i perspektivnog ruskog tržišta. To je tržište ono na kojemu je Mađarska nekoć bila naveliko zastupljena i gdje su se lako nabavljali tradicionalni proizvodi mađarskog tržišta - autobusi 'Ikarus', tokajska vina, zeleni grašak, kiseli krastavci... Drugim riječima - roba s kojom Mađari nemaju izgleda probiti se na zasićeno tržište Zapadne Europe. A među prvim stvarima koje je izrekao po ustoličenju novi mađarski premijer bila je ona o njegovu cilju uspostave normalnih političkih i drugih tijesnih gospodarskih veza s Rusijom. Ali nije jednostavno biti pragmatičar: prošlost ne blijedi, nego podsjeća i na svoje 'crne stranice'. Kao kad su u Voronežu mjesni načelnici i obični građani prosvjedovali zbog 'previsokih križeva' na grobovima Mađara koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na strani Njemačke pa poginuli u Rusiji. Ili kad u Budimpešti 'rodoljubi' traže da su sruši spomenik sovjetskim vojnicima koji su oslobađali zemlju od nacista: 'Kakvi su oni osloboditelji kad su 1956. u krvi ugušili naš protukomunistički ustanak?' Sve tako nekako. Godina 1956. je naša nacionalna sramota. A ni Mađari se ne bi trebali ponositi 'podvizima' svojih vojnika u Rusiji u Domovinskom ratu. A tko želi mogao bi se sjetiti i 1948- 1849. kada su kozaci Nikolaja I, 'žandara Europe', pomagali austrijskom caru da uguši mađarsku revoluciju. Ali čemu? Nema života od prošlosti, treba misliti na budućnost i učiti se pragmatizmu. I tješiti se kako Rusi s Mađarima ipak imaju manje 'povijesnih računa' nego, na primjer, s Poljacima, a nešto više nego s Česima, Slovacima ili Bugarima...", piše Maksim Jusin.