CSM 17. XII. EU SUMNJA U TURSKU

usluge-Organizacije/savezi-Ratovi SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 17. XII. 2002. Domino efekt sumnji EU-a u Tursku "Na prošlotjednom summitu EU-a u Kopenhagenu, moglo se zamijetiti da je Unija malo starija, potencijalno mnogo veća, ali nimalo mudrija. Deset novih članica, uglavnom bivši sateliti Sovjetskog Saveza, dočekane su uz dobrodošlicu. No Europa nije shvatila zbog čega bi trebala što prije primiti Tursku. Jedna posljedica toga, koja se odmah osjetila, jest odlaganje rješenja problema Cipra, što je ostavilo ozbiljne neizvjesnosti u zraku, u europskoj zajednici koja se pokušava distancirati. U Kopenhagenu je trebalo biti očito da Turska prolazi kroz nešto što bi moglo postati povijesna tranzicija koja sadrži velike potencijalne uloge i za Europu. Ove jeseni, turski je narod svrgnuo s vlasti političke stranke čija je nestručnost i korupcija stajala na putu gospodarskom preporodu i društvenoj stabilnosti. Slobodni izbori dali su islamističkoj Stranci pravde i razvoja (AKP) veliku većinu u parlamentu i mandat, prvi za vjerski usmjerenu stranku, za upravljanje zemljom. Pobjeda AKP-a je, međutim, u određenoj mjeri uvjetovana. Mustafa Kemal Ataturk, osnivač moderne Turske, odredio je da zemlja mora biti svjetovna država. Vojska, dominantna sila države, smatra da je njena dužnost očuvati ovu tradiciju, i uklonila je nekoliko vlada koje su u njoj pobudile sumnje. Zajedno s onima koji sumnjaju kako AKP ima skriveni aktivistički islamski program, pomno prati novu vladu. Nacionalistički elementi, uključujući i čvrstolinijaše koji, između ostaloga, ne žele da se ublaži stisak Turske u sjevernom Cipru, ovome su se glasno usprotivili. U međunarodnim okvirima, izbor AKP-a, zapadno usmjerene stranke koja je voljna provesti dalekosežne demokratske reforme, predstavlja priliku za rješenje pitanja Cipra. Glavni tajnik UN-a, Kofi Annan, sastavio je kompromisni plan za okončavanje vojne slijepe ulice između turskog i većinskog grčkog stanovništva na Cipru. Pažljivo ustrojen kako bi udovoljio osnovnim zahtjevima obiju strana, plan je prvi koji je realan i opsežan, a za cilj ima ujediniti ih kao autonomne ali ravnopravne zajednice, nakon gotovo 30 godina prisilne odvojenosti. Annanov plan i dalje je na stolu. U međuvremenu, dok se grčki Cipar pridružuje EU-u, turski Cipar je i dalje izoliran, a svijet ga ne priznaje, osim Turske. Prije Kopenhagena, činilo se da je Ankara spremna suprostaviti se nacionalistima uvjerivši čelnika ciparskih Turaka, Raufa Denktasha, da odbaci svoj veto. No, nova vlada trebala je pomoć da bi učvrstila svoj utjecaj. EU je konačno odredio datum za početak pregovora o primanju Turske u EU. Članstvo je već dugo cilj i visoko je na listi prioriteta za novi režim kao i za značajne segmente javnog mnijenja. Europljani, koji odluke donose konsenzusom, lupetali su gluposti. Nekima je bilo mučno pri pomisli da će Turska, muslimanska država od 70 milijuna stanovnika, biti pripojena tradicionalno kršćanskoj Europi. Drugima je neugodno što u Europi već živi oko 15 milijuna Muslimana. Osim toga, tu su i službeni uvjeti za članstvo u EU-u, koje moraju ispuniti sve zemlje kandidatkinje; npr. demokratska vlada, poštivanje ljudskih i prava manjina, tržišno gospodarstvo i sloboda tiska. Turska dugo nije ispunjavala veliki dio tih uvjeta, a uloga vojske, iznad svega, neće se promijeniti tako skoro. No od kolovoza, parlament radi na reformi zakonodavstva. Nova vlada posebno je marljiva, od okončanja mučenja u zatvorima do planiranja novog ustava po uzoru na europski. Učinjeni su i prvi koraci u smjeru ublažavanja oštrih službenih ograničenja brojne kurdske manjine. U Kopenhagenu se nije isključivala mogućnost pridruživanja Turske EU-u, ali su neki nastojali odložiti početak procesa pridruživanja. Njemačka i Francuska su predložile kraj 2005. godine. Drugi, uključujući Grčku, drevnog neprijatelja Turske, željeli su brži razvoj situacije. Na summitu je na kraju odlučeno da datum početka pregovora bude prosinac 2004. Sumnjičavost EU-a u pogledu Turske dijelom je nerealna. Strah od milijuna Turaka koji preplavljuju Uniju, traže poslove i remete europski red besmislen je. Turska je već dugo dio Europe u njenim najvažnijim aspektima, kao što su NATO (koji je očuvao slobodu zapadne Europe tijekom hladnog rata, a i dalje je temelj europskog jedinstva) i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju. No kako treba reorganizirati praktički cijeli politički i gospodarski sistem, proći će 10 do 15 godina prije nego Turska postane ravnopravna članica EU-a. Do tada će već postati i po mnogo čemu drugačija država. Kopenhagenski summit je novoj je reformističkoj turskoj vladi ukazao na što se treba usredotočiti. Dano joj je na znanje i to da postoji mogućnost nagrade ako reforme budu provedene. Ovo je pristup koji obećava i drugdje - najviše u izraelsko - palestinskom sukobu, koji nije tako daleko od Turske", piše Richard C. Hotelett.