IT- 14. XII. - EU, FRANCUSKA, NJEMAČKA

ITALIJA AVVENIRE 14. XII. 2002. Postoji jedna moćna osovina, ali budućnost tek treba vidjeti "Petak, 13. prosinca, Sveta Lucija. U povijesnom danu koji potvrđuje širenje Europske Unije, ponovno ujedinjenje koje će od 1. svibnja prihvatiti deset zemalja kandidata u krilo Europe što nitko nije ni zamišljao više od tisuću godina, istovremeno se posvećuje politička hegemonija francusko-njemačke osovine, povijesnog motora rasta Europske zajednice za ugljen i čelik, potom EEZ-a, na kraju, nakon jedne kratke pomrčine, i EU-a. Nijekati tu očitost ne bi imalo smisla: događaji to sami pokazuju. Tursko pitanje, da se napravi jedan primjer, koje je u dobroj mjeri prošlo mnogo puniji put prema zaključivanju pregovora s desetoricom, s autoritetom su zaključili Chirac i Schroeder, koji su nagnali na ublažavanje žurbe Ankare premještajući za prosinac 2004. trenutak u kojem će Europsko vijeće uzeti u razmatranje turske težnje. Snaga te osovine (koja je utjelovljuje strahove svih nordijskih zemalja) svinula je i pomirljivi pravac Italije i Velike Britanije (uzaludno pojačan Grčkom, Portugalom i Španjolskom), bilo razočarenje Ankare, primoravajući premijera Abdullaha Gula na izjavu koja vrlo podsjeća na kapitulaciju. I, što nije nebitna pojedinost, ta je ista osovina zanemarila američke pritiske u korist Turske, koji su se na kraju pokazali kontraproduktivnima. I u mukotrpnim pregovorima s Poljskom rješenje je našao Schroeder za tu milijardu eura više koju će EU uplatiti Varšavi između 2004. i 2006., izvlačeći je iz sredstava koja su 1999. pripremljena u Berlinu za trenutak kada će se donijeti odluka o tome kako financirati širenje. Nije nam nova zamisao o Europi s dvije li više brzina, i to se ponekad pokazalo nužnim sastojkom za napredak ili EU, no ova koja proizlazi iz Kopenhagena kvalificira se kao Europa kontinentalno podijeljena na dvoje: postoji sjever i postoji jug, postoji jedna sredozemna vizija (koju često podupire Velika Britanija) i jedna srednje europska koja se temelji na bratstvu između Pariza i Berlina. A te dvije prijestolnice još uvije voze vlak reformi koje se konkretiziraju u nacrtu ustava kojega će Konvencija vođena Valery Giscard D'Estaignom slijedeće godine predati čelnicima država i vlada EU-a. Nismo s predrasudama neprijateljski spram niti jedne osovine. Samo zaključujemo da postoji jedna koja je trenutno u stanju utjecati na svaku odluku. Kao što je prilično očita činjenica da u Europi 25-orice, kada će se pojedinačno pravo na veto ukinuti a odluke se donositi ponderiranom većinom, preraspodjela vlasti će se događati u koncentričnim krugovima. Postojat će prvi krug, onaj najizvanjskiji, gdje će se vjerojatno smjestiti svi novopridošli, drugi krug u kojem će naći mjesto neke povijesne članice starog EU-a (i možda Poljska, zahvaljujući svojim 39 milijuna stanovnika i BDP-u), i jedan treći krug, jezgra vlasti u Europi, gdje se uobličiti nešto slično nekom direktoriju. U toj će jezgri Francuska i Njemačka sigurno biti nazočne. Ne znamo možemo li isto kazati za Veliku Britaniju, Španjolsku i Italiju. I na tom će se mjestu igrati osnovna igra za budućnost svake pojedinačne države, mada će formalno Europa biti ujedinjenija nego prije. Jer u jednu su stvar zagovornici širenja (na prvom mjestu zaštitnici osovine Pariz-Berlin) sigurni, a to da to je da se nitko nikada neće odreći svojih nacionalnih interesa", piše Giorgio Ferrari.