AU 14.XII.-PR-NAJTEŽA POGRJEŠKA

AUSTRIJA DIE PRESSE 14. XII. 2002. Najteža pogrješka Europe "Truli kompromisi smrde i tada kad je početak truljenja programiran tek za kasnije. Ta iskusna rečenica za Europsku je uniju općenito najviši zakon - najkasnije od ovoga vrha u Kopenhagenu. Pri tomu se ne misli u prvom redu na propast onih kompromisa u koje je ušla Austrija u pogledu svojih briga. Sve dok primjerice sigurnost nuklearne elektrane Temelin može provjeriti kvalificiran i neovisan sud, s tim neće biti problema. I nekako je i razumljivo da se austrijska tranzitna fobija drugim Europljanima koji također trpe pod plimom prometa i kamiona čini traženjem povlastica. Daleko važnija od eko-točaka bila bi borba za učinkovitu željeznicu u europskoj utakmici. Previše birokratizirani menadžment eko-točaka naprotiv smanjuje količinu kamionskih prijevoza u najboljem slučaju tek u promilima, ako uopće. Stvaran problem krije se ipak iza natuknice Turska. Jer dok je cijela Austrija gledala na 'povijesno' pitanje jesu li onih nekoliko kilometara kod Hoerbranza još tijekom tri godine potrebni kao eko-točke, 15 apsolutističkih političara EU-a odlučilo se na više nego truli kompromis o turskim aspiracijama za pristup. Kompromis kojega će i Austrija, kada Hoerbranz odavno bude zaboravljen, skupo plaćati. Zaključak petnaestorice iz Kopenhagena unatoč tužaljkama iz Ankare ne znači drugo doli da se turski ulazak u EU više ne može spriječiti - a ako može, tada samo uz još daleko veći politički trošak snage nego što bi bio potreban za jasno ne od početka. Petnaestorica očito vjeruju da pogrješka nije povijesnih razmjera ako ima dvogodišnji rok. Jednostavno su se dali ucijeniti. Od Turske i od SAD-a koji doduše nije član EU-a ali treba Tursku kao protuiračku bazu. A Europa i dalje vojno ovisi o SAD-u. Jer propustila je pribaviti jedinstvenu i jasnu vodeću strukturu, nije shvatila da štednju kod vojnih izdataka na koncu uvijek treba platiti s kamatama na kamatu. Kod kritike (polu)zelenog svjetla Turskoj nije po srijedi 'Zapad', kako ironične piše 'Zeit', nije po srijedi mahanje Europe s križem. Radi se o tomu da ovaj EU od Lisabona do Rige počiva na (rimsko- grčkim, kršćansko-židovskim, prosvjetiteljskim) stupovima koji se zovu pravo i demokracija. Turska je naprotiv zemlja u kojoj se odvojenost države i vjere održava samo redovitom prijetnjom vojnim pučem. Islam koji žudi za državnom vlašću je za razliku od današnjeg i biblijskog kršćanstva vrlo totalitarna vjera koja još ni u jednoj zemlji nije dovela do demokracije. Turska je zemlja u kojoj se manjine do danas diskriminiraju. Ona je zemlja koja do danas drži pod okupacijom tuđe teritorije i time još ucjenjuje EU. Turska je okrutnim invazijama spriječila samoopredjeljenje iračkih Kurda. Turska nipošto ne budi dojam da je vrhovna vladavina prava i demokracije tako duboko ukorijenjena u ljudima kao i kod starih i novih članova EU-a. Sve se to ne može supstancijalno izmijeniti za dvije godine. Očekuju li 15 'šefova' uistinu da se Europljani još i raduju zbog Kopenhagena? I čudi li ih još uistinu što najteža pogrješka u povijesti EU-a zasjenjuje radosno, iako teško proširenje na Istok?", pita Andreas Unterberger.