IHT 10. XII. KAKVA BI MOGLA BITI EUROPA

ezi-Ratovi SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10. XII. 2002. Definiranje Europe "Europa se napokon, koliko god oprezno, čak i tjeskobno, približava ključnom pitanju - što namjerava postati. Vlade država članica ovoga se tjedna sastaju u Kopenhagenu, kako bi raspravile o širenju. Kada širenje bude realizirano, značit će kraj Europe kakva je sada. Dvadesetsedam zemalja nikako ne može funkcionirati kao što funkcionira sadašnji EU od 15 zemalja članica. Ni sadašnjih 15 članica ne funkcionira jednako elastično kao početnih šest zemalja s kojima je počela Europska Unija: tri velike zemlje (Federalna Njemačka, Francuska i Italija) plus tri male (zemlje Beneluksa), svih šest s jednakim pravima glasa. No Europljani su tek sada prisiljeni suočiti se s promjenama koje su pred Europom. U trenutku inspiracije, Valery Giscard d'Estainga, bivšeg francuskog predsjednika, europske su vlade imenovale prije nekoliko mjeseci na odgovoran položaj - nadgledanje sastavljanja europskog ustava, koji će biti dovršen do sredine 2003. godine. Ovaj zadatak nitko, do d'Estaingovog imenovanja, nije shvaćao ozbiljno. Giscard je odmah shvatio kako je dobio ovlasti da prekroji 'Europu'. Shvatio je da Europa prvo mora odlučiti što je, a tek tada donositi odluke kako se organizirati i upravljati u budućnosti. Oba pitanja godinama su postajala sve nejasnija, umjesto da se na njih odgovori. Prvo se tiče odluke u pogledu toga što je Europa. Postoje dvije Europe. Obje svoje korijene imaju u Grčkoj klasičnog razdoblja i u imperijalnom razdoblju Rima a preoblikovalo ih je kršćanstvo. Zapadnu i Srednju Europu oblikovale su i renesansa, prosvjetiteljstvo, revolucija i liberalizam. Ovo ih je odvojilo od Istočne Europe, od nastanka političkog i vjerskog jaza 1054., koji je odijelio rimokatoličku Europu od bizantinskog, ili pravoslavnog kršćanstva. Veliki dio pravoslavnih zemalja pao je pod kontrolu Turaka, muslimana. Pravoslavna Europa postala je dio EU-a kada se pridružila Grčka, a očekuje se da će se pridružiti i Bugarska, Rumunjska i druge zemlje. No pitanje članstva Turske u Europskoj Uniji izuzetno je kontroverzno. Kada je Giscard ponovno otvorio to pitanje, radilo se o proračunatoj provokaciji. Kazao je kako je Turskoj mjesto u velikoj ali drugačijoj civilizaciji, ne u Europi. Kazao je kako bi, zbog veličine Turske, njeno članstvo poremetilo ravnotežu u EU-u, i ravnotežu institucija EU-a. (Broj stanovništva u Turskoj raste, a trenutno iznosi 70 milijuna. Njemačka, sadašnja članica EU-a s najviše stanovnika, ima 82 milijuna stanovnika, a natalitet u toj državi pada.) Ako Turska bude primljena u EU, kazao je, tada i druge neeuropske države, kao što su Libanon i Izrael, s pravom mogu očekivati da će biti primljene. Rezultat bi bio 'kraj Europske Unije'. Drugi dužnosnici EU-a brzo su reagirali izrazivši neslaganje. Turska je službeni kandidat za EU. Postoji mnogo dobrih razloga da ju se primi. Međutim, konačna odluka činila se prikladno dalekom, do Giscardove izjave. Sada se ovo pitanje više ne može izbjegavati. Drugo temeljno pitanje je hoće li Europa biti integrirana federacija zemalja ili regija ili 'Europa država', uz obostrana jamstva i neovisnu vanjsku i sigurnosnu politiku. Druge mogućnosti su da ostane u biti gospodarski blok, kao što bi to htjela Velika Britanija, ili da služi vrsti regionalne skupine unutar proširenog NATO-a, kao što bi to htio SAD. Giscard nameće odluku i u pogledu ovoga. Njegov ustavni 'kostur' predlaže predsjednika kojega bi biralo vijeće (tijelo koje bi donosilo odluke i predstavljalo članove vlade), a koji bi postao europski geopolitički predstavnik u svijetu. Ovo implicira Europu usko povezanih država. Ovo je, pak, potaknulo Romana Prodija, predsjednika povjerenstva, da iznese ustavne prijedloge za jačanje ovlasti povjerenstva. Britanski ministar vanjskih poslova, Jack Straw, ponudio je ustavni prijedlog koji odražava britansku koncepciju o labavo povezanom EU-u. Pitanje Turske od temeljne je važnosti jer u sebi ujedinjuje sva pitanja koja se tiču jačanja ili produbljivanja Unije. Ako se odgovori na ovo pitanje, implicitno se odgovara na sva ostala. Giscard je u pravu: ako Turska bude primljena u EU, više neće biti 'snažne Europe'. Postojat će udruga država, od kojih sve neće biti europske, uz blisku gospodarsku i društvenu suradnju, ograničenu političku integraciju i zanemarivu kolektivnu težinu na međunarodnoj sceni. No možda Europljani danas od EU-a niti ne žele više. Uvijek će biti mnogo onih koji su predani onome što bi se moglo nazvati 'malom Europom', koji se boje velike Europe. Mana ovog modela jest ta da je mala Europa ujedno i ovisna Europa, a njena je budućnost ograničena. S druge strane uvijek su bili oni koji su se zalagali za ambicioznu Europu, koji su htjeli potvrditi europski utjecaj u međunarodnoj politici. Ova pitanja neće biti riješena u Kopenhagenu, no zbog Giscarda ne može ih se ignorirati", piše William Pfaff.