FRANC-LIBERATION OD 10.12.02. MACSHANE O DEMOKRATIZACIJI TURSKE

FRANCUSKA LIBERATION 10.XII.2002. Ususret turskom demokratskom obrascu "Godina 1492. bila je istodobno najbolja i najgora godina za Europu. Kristofor Kolumbo ukrcao se za Ameriku kako bi povezao dva komada kopna s obje strane Atlantika. Amerike su još uvijek uglavnom europski proizvod. A napose Sjedinjene Države koje su u dva navrata u zadnjem stoljeću pritekle u pomoć Starom Kontinentu, a početkom 1990-ih bile su pozvane da uspostave red na Balkanu, nakon neuspjeha europskih pokušaja. No 1492. doziva u pamet i najtužnije europske trenutke: te su godine, po odluci španjolske kraljevske kuće, židovi i muslimani protjerani iz europske zajednice. Pobjeda tog vjerskog fundamentalizma bila je ipak kratka vijeka. Dvadesetak godina kasnije Martin Luther vješa svoje teze na vratima katedrale: u Europi je to označilo početak vjerskih ratova koji će trajati više od stoljeća. Židovi i muslimani koji su bili protjerani u ime katoličke premoći, imali su više sreće nego što su mislili. Svijet u koji su došli dosegnuo je vrlo visok stupanj uljudbe. U muslimanskom svijetu srednjeg vijeka umjetnost, grčka filozofija, matematika i medicina nadmašili su sve što se u Europi moglo znati u naprednom razdoblju predrenesanse ili nešto prije stoljeća braće Lumieres. Velike židovske zajednice u Sarajevu i u Solunu živjele su u neusporedivo većoj sigurnosti pod muslimanskom, nego pod kršćanskom vlašću. Danas Europa ima prigodu da ispravi prošle pogrješke čineći odlučan korak u pravcu priznanja velikog muslimanskog nasljeđa. Prvi bi potez bio osokoliti Tursku u njezinoj težnji da bude član Europske unije. Kršćanska je demokracija jedno od velikih europskih izuma XX. stoljeća. Reakcionarne vjerske stranke koje su htjele nadzirati konzervativnu misao u kontinentalnoj Europi do 1939., zamijenile su kršćanskodemokratske stranke koje su, u raznim oblicima, pridonijele pomirbi vjere i svjetovne demokratske politike u poslijeratnoj Europi. Kakav bi to samo bio napredak da Turska dobije potporu u stvaranju potpuno operativne muslimanske demokracije! Taj bi sustav bio kadar da ispuni zahtjeve vjerskog identiteta, uklapajući se u prilike svjetovnog demokratskog prava. Neki žele postaviti prečku previsoko, tražeći od Turske da od danas do sutra prihvati primjenu europskog obrasca. Premda se u EU-u uvijek smatralo da zemlje članice 'na svoj način' trebaju nadići svoje posebno povijesno nasljeđe. Šezdesetih godina, Francuska i Njemačka nisu se slagale oko rata u Alžiru, ali ih to nije omelo da surađuju u stvaranju Europe. Irskoj se dopustilo da ne potpiše ugovor iz Maastrichta kako bi zadržala svoje ustavne odredbe o pobačaju. Dakako, Turska mora doći u Kopenhagen s obećanjem da će odustati od prigovora na europske obrambene snage i da će poduprijeti sporazume o ciparskom pitanju kako ih je utvrdio glavni tajnik UN-a Kofi Annan. Zauzvrat, Europa treba jasno reći Turskoj da su joj vrata Unije širom otvorena. Proces koji vodi do učlanjenja u Europsku uniju - bilo da je riječ o punopravnim članovima ili o onima koji u predvorju čekaju na pregovore - tjera europsku zajednicu da stalno preispituje i usavršava počela demokracije. Proći je još dosta godina dok Turska ne uđe u Europsku uniju, ali Europa ne bi trebala pokazati ni najmanju dvojbu u svezi s činjenicom da je turska islamska demokracija dobrodošla. To je dobro razumio general De Gaulle koji je tražio Europu od Atlantika do Urala i predviđao Turskoj europsku budućnost. Ankara - da ne govorimo o svjetioniku europske uljudbe Konstantinopolu (danas Carigrad) - je upravo zapadno od Urala, pa je žalosno što moramo primijetiti da je jedan od De Gaulleovih nasljednika nedavno zatražio da Europa bude isključivo kršćanski klub. Europa mora samu sebe prihvatiti kao nasljednicu svih abrahamskih vjera: kršćanske, židovske i muslimanske. U Europi ima petnaest milijuna muslimana koji će tu i ostati - kao i druge narodnosne i vjerske zajednice koje ju čine. EU nikad neće moći doći u napast da uspostavi jednovjerski entitet. Europski ustav mora zajamčiti slobodu ispovijedanja (svih) vjera i ne smije dopustiti političku nadmoć nijedne. Islamska će demokracija u Turskoj osigurati Europi prijelaz na istok, prema muslimanskom svijetu. To će joj omogućiti da se bavi problemom islamofobije koja potkrjepljuje politiku nove krajnje desnice koja se protivi svemu što dolazi izvana. Tomu se, kao preteča, posvetio Nijemac Gerhard Schroeder, prilagodivši njemačke zakone o državljanstvu stvarnosti nove, otvorene i gostoljubive Europe. To bi isto tako trebalo potaknuti glavne države u Uniji da petnaest milijuna europskih muslimana bolje uključe u zajednicu. Velika Britanija, napose Laburistička stranka, pokazala je primjer dajući mjesto velikom broju muslimanskih savjetnika, gradonačelnika i zastupnika u parlamentu. Foreign Office je na putu da imenuje prvog veleposlanika iz britanske muslimanske zajednice. Predsjednik Chirac je imenovao muslimanku u svoju vladu. Ali ima jedan problem. Proces stvaranja islamske demokracije znači da i dalje prevladavaju demokratske vrijednosti - daleko ispred vrijednosti koje obično određuju vjeru. U Engleskoj, muslimani koji simpatiziraju laburističku stranku poduprli su napore Tonyja Blaira na stvaranju međunarodne koalicije radi uhidbe Miloševića koji je optužen za pokolj muslimana. No puno su tvrdoglaviji kada je riječ o napadaju UN-a na Sadama Huseina, premda je ovaj pobio i zlostavljao više muslimana nego bilo koji vođa u suvremenoj povijesti. Da bi islamska demokracija dobro djelovala, mora prihvatiti zadaće koje su vlastite demokratskom režimu - koliko god isticala svoje pravo da se poštivaju njezina vjerska uvjerenja. To je za suvremenu Europu povijesna zadaća i izazov. Prigoda da se iskupi za svoju politiku progona - da ne spominjemo užasne zločine - muslimana i židova, kao i za naklonost ratovima između kršćana, gradeći Europu čije će vrijednosti omogućiti vjeri i demokraciji da zajedno rastu. Dobar početak u tom pravcu bilo bi prihvaćanje europskih težnja Turske", piše Denis MacShane, britanski ministar za europska pitanja i član Fabian Societyja.