FRANC-LE MONDE OD 6.12.02. VEDRINE O EUROPSKOM IDENTITETU

FRANCUSKA LE MONDE 6.XII.2002. Utvrditi europski identitet "Je li Europa zemljopisna ili politička? Budući ustavni ugovor, veliko proširenje koje je započelo, tursko pitanje, ali i pojam 'euroatlantizma' na Zapadu, natjerat će nas da rasvijetlimo pojam Europe. (...) O europskom identitetu dosad nismo morali odlučivati, jer je bio jasan. Bilo je dovoljno to što se u nizu europskih ugovora navodilo da su zajednice, a onda i EU, otvorene demokratskim zemljama u Europi. To je demokratsko načelo, načelo identiteta stalno jačalo zahvaljujući odlukama Suda pravde, mjerilima iz Kopenhagena, prihvaćanju povelje o temeljnim vrijednostima, i jačat će još više zahvaljujući ugovoru o ustavu. Drukčije je s granicama Europe i s granicama Unije. Danas se one gotovo podudaraju. Ali gdje? Problem nije nastao ni u prigodi Rimskog sporazuma, ni proširenja na devet, deset, dvanaest i petnaest zemalja. Zapadna, južna, skandinavska Europa i sada istočna, srednja i jugoistočna, balkanska Europa ipak je Europa. Naprotiv, prije nekoliko godina, Maroko je dobio uljudan, ali odlučan odgovor da se njegova kandidatura ne može prihvatiti iz zemljopisnih razloga. Pitanje se ponovno javlja u svezi s Turskom. Ovaj put se oko europskog pitanja pokrenula prava i korisna raspra. (...) Unija mora pronaći jasan, dakako politički, ali i teritorijalni identitet. Europski predstavnici moraju, dakle, proučiti mogućnost da partnerstvo, strateško, političko i gospodarsko susjedstvo svečano ponude Rusiji, Ukrajini, Turskoj, svim zemljama Maghreba, jednom, zašto ne, i Izraelu i Palestini. Osjećajući europsku nelagodu u svezi s tim i žaleći zbog nejasnoće i licemjerstva prema Turskoj, sam sam 2000., dok sam bio u vladi, predložio da se takvo partnerstvo ponudi Turskoj. (...) Pojašnjenje je nužno i na zapadu Europe. Vaclav Havel, i mnogi drugi, misli da 'NATO pokriva uljudbu, poseban prostor koji se naziva euroatlantski, euroamerički, ili jednostavno Zapad' i da je NATO 'savez za obranu zapadnog shvaćanja ljudskih vrijednosti'. U kandidatskim zemljama koje su nekad bile komunističke, već deset godina se govori o 'euroatlantskim ustrojima', isto koliko i o Europi. U istom duhu, Huntington govori o 'judeokršćanskoj zapadnoj uljudbi' i o 'euro-američkom svijetu', ne ističući Europu. Zanimljivo je, naprotiv, da drugi Amerikanci, republikanci poput Roberta Kagana tvrde da više ne dijelimo iste vrijednosti, jer smo mi Europljani izvan povijesti, budući da odbacujemo samu zamisao vojne moći, dok su Amerikanci postali bismarckovci. Ta nam se raspra može činiti teorijska. U stvari, činjenica da Europljani ne znaju jesu li europski ogranak američko-zapadne cjeline, ili posebna europska uljudba i kultura, koči afirmaciju snažne Europe na području vanjske politike i obrane. Možda je vrijeme da priznamo da su Europa i Amerika rođake, ali da unutar tog golemog prostora vrijednosti Europljani imaju svoje shvaćanje međuljudskih i socijalnih odnošaja i otvaranja prema svijetu. Da priznamo također da bi se europska afirmacija savršeno uklopila u naše prijateljstvo i savezništvo s SAD-om. No i da se Europa mora ponašati kao samostalan i slobodan sudionik, kao partner i saveznik SAD-a, a ne kao podcjelina. Uz uvjet da Europljani to žele i da osiguraju sredstva za to. Takva bi pojašnjenja učinila europski projekt razumljivijim i uvjerljivijim i opet mu osigurala političku potporu i potpuno razumijevanje javnosti koji mu sve više nedostaju. Europa će imati to veći utjecaj na istoku, na jugu i posvuda u svijetu, bude li znala tko je i u čije ime govori. Ipak, ta nužna dotjerivanja neće biti dovoljna da proširenje na dvadeset pet i na više članova ne izvrgne pogibli projekt snažne Europe kojemu su skloni Francuzi. Što tada trebaju poduzeti oni koji se neće pomiriti s Europom kao običnim paneruopskim prostorom stabilnosti i napretka? Ponajprije trebaju nastojati da budući prijedlog ustavnog ugovora koji priprema Konvent, a koji ustanove proširene Europe treba učiniti djelotvornijim, zakonitijim i jasnijim, uvjeri vlade i, još bolje, da ga mogu odobriti narodi. Ujedno treba paziti da ustanove ne ometu nastavak većih ambicija. Ponuditi toj jako proširenoj Europi čvrstu jezgru ili prethodnicu, jako je izazovno, ali je osuđeno na propast. Bez velike krize, nećemo znati ni na kakvim ih temeljima ustrojiti ni kako druge potaknuti da ostanu u prethodnici ili u mekanoj kori. Naprotiv, nužno je, i trebalo bi biti moguće, da svi naši partneri prihvate neku vrstu promjenljive geometrije, da dodatno olakšaju primjenu pojačane suradnje na raznim područjima kao što je obrana, da u obratnom pravcu za najneuspješnije predvide utješne odredbe o izuzeću, pa i izlasku. Cilj je u EU-u institucionalizirati dinamičnu prilagodljivost koja će najodlučnijima omogućiti da rade zajedno na raznim područjima po vlastitom izboru, a da ne uvedu čvrstu hijerarhiju među državama članicama", piše Hubert Vedrine, bivši ministar vanjskih poslova.