ZAGREB, 7. prosinca (Hina) - "Granica na Dragonji", naslov je uredničkoga teksta najnovijega broja "Hrvatske revije" (4), tromjesečnika Matice hrvatske, koja donosi prikaz javnih nastupa o hrvatsko-slovenskoj granici, profesora
Božidara Ekla.
ZAGREB, 7. prosinca (Hina) - "Granica na Dragonji", naslov je
uredničkoga teksta najnovijega broja "Hrvatske revije" (4),
tromjesečnika Matice hrvatske, koja donosi prikaz javnih nastupa o
hrvatsko-slovenskoj granici, profesora Božidara Ekla. #L#
Uredništvo Revije navodi da je nedavno od jednog Eklovog prijatelja
primilo svežanj novinskih isječaka, kopija dokumenata i
fotografija koje se odnose na hrvatsko-slovensku granicu, a
potječu od pokojnoga Božidara Ekla, sveučilišnog profesora i
autora hidrotehničkih zahvata u dolini Dragonje .
Božidar Ekl (1910.-2001.) bio je profesor Građevinskog fakulteta u
Rijeci i istaknuti stručnjak za područje vodogradnje i
hidrotehnike. U svojim istupima zauzimao se da Hrvatska u
pregovorima o granici sa Slovenijom krene od stanja kakvo je bilo
nakon Drugoga svjetskog rata.
Nakon Drugoga svjetskoga rata Božidaru Eklu, direktoru Istarske
vodoprivredne zajednice, i Nikoli Vekariću, direktoru riječke
Vodogradnje, zbog uzastopnih poplava na ušću Dragonje koje su
onemogućavale proizvodnju soli, vlast je povjerila rješenje toga
problema.
Uredništvo podsjeća da je zbog čestih poplava i ugrožavanja solana
početkom 20. stoljeća (1904.-1905.) prokopan odvodni kanal (šest
metara širine i metar dubine) kod sela Mlini gdje prirodni tok
Dragonje naglo zavija prema sjeveru, do morske obale. No, on je bio
jedino djelotvoran kod povišenoga vodostaja Dragonje. Budući da
nakon Prvog svjetskog rata taj odvodni kanal nije održavan sve
slabije je služio svrsi i na kraju je zapušten.
Upoznavši se s problemom Ekl i Vekarić zaključili su da je najbolje
produbiti postojeći zapušteni prokop i pretvoriti ga u obodno-
odušni kanal. Riječko poduzeće "Vodogradnja" radove je počelo
1948., a završilo 1952.
Budući da je kanal bio kraći i bliži morskoj obali s vremenom je
preuzeo "ulogu" glavnoga riječnog toka.
"To je dalo ideju (Eduardu) Kardelju i društvu da kanal nazovu
Dragonjom. A zatim tu podvalu i ozakone", izjavio je Ekl za "Glas
Istre" 1998., prenosi Revija.
Po Eklovoj ocjeni, navodi Uredništvo, Slovenija je "zloupotrebila
preusmjerenje dijela vode u delti Dragonje", što nije bilo "ni
slučajno ni spontano", nego sračunata "konstrukcija slovenske
strane s namjerom pomicanja granice na štetu Hrvatske".
Uredništvo Revije upozorava i na novija izdanja topografskih
zemljovida, na kojima se za prirodno korito Dragonje pojavljuje
naziv Stara Dragonja, dok se kanal (sv. Odorika) naziva rijekom
Dragonjom, a njegovo ušće - ušćem Dragonje.
"Prava granica išla je i mora ići prirodnim tokom rijeke Dragonje,
koja kod mjesta Sečovlje skreće prema Piranskom zaljevu.
Premještanjem granice na kanal sv. Odorika, odnosno preimenovanjem
tog kanala u rijeku Dragonju, Hrvatska je izgubila po širini i
dužini oko 2 kilometra svog teritorija", izjavio je 1998. Ekl za
"Novi list", navodi Revija.
Između kanala sv. Odorika i starog korita Dragonje nalazi se
portoroška zračna luka, odnosno uzletište, te znatan dio piranskih
solana.
Uredništvo Revije također napominje kako u Sloveniji nije riješeno
pitanje nekadašnje benediktinske imovine. "Riješi li se ono
povratom imovine nekadašnjim vlasnicima, hrvatska župa Dajla
postat će 'većinski' vlasnik sadašnjih piranskih solana", tvrdi
Uredništvo.
Zaključno napominje da će vrijeme pokazati hoće li Eklovi
argumenti, za kojima dosad nije posezano, postati i "službeni
pregovarački zahtjevi ili aduti hrvatske strane". "Dok se u to ne
uvjerimo, svejedno ih je dobro znati, ako ni zbog čega drugog, onda
zbog povijesne i zemljopisne istine", dodaje Uredništvo "Hrvatske
revije".
(Hina) mc sp