WT 5. XII. EU POSTAJE CENTRALIZIRANA SUPERDRŽAVA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 5. XII. 2002. Europske suverene države zamjenjuje centralizirana birokratska superdržava "Europa kakvu poznajemo nestaje. Uskoro neće biti Francuske, Njemačke, Italije, Austrije, Španjolske, Danske, Belgije, Nizozemske, Grčke, Irske niti Velike Britanije. Svaka od tih država će nestati. Umjesto njih će se pojaviti Europska Unija. Suverene države kontinentalne Europe i Velika Britanija rezultat su jedinstvenih povijesti i bogatih i različitih kultura. Jezik svake od država, umjetnost, literatura, filozofija, glazba, arhitektura, kuhinja odražavaju jedinstveni karakter povijesti svake od država. Ovu nevjerojatnu raznolikost zamijenit će umjetna tvorevina koja nema povijesti ni jezika. Što je Europska Unija do li centralizirana birokracija s monetarnom jedinicom? Što objašnjava ovaj nevjerojatni nestanak zemalja koje su, do sada, žestoko branile vlastite nacionalne identitete. Početni poticaj svoje korijene ima u uvjerenju pristaša slobodne trgovine kako će uklanjanje carinskih granica spriječiti ratove stvarajući gospodarsku međuovisnost zajedničkog europskog tržišta. Ovo zajedničko tržište rezultiralo bi s više bogatstva i napretka, što bi, pak, pomoglo poslijeratnu rekonstrukciju Europe i spriječilo komunističku ekspanziju. Kada je pokrenuta realizacija zajedničkog tržišta, drugi argumenti i razvoj stanja pretvorili su plan za gospodarsku integraciju u planove za političku uniju. Iznošeni su argumenti kako bi slobodna trgovina rezultirala prevelikim razlikama i bila nepoštena osim u slučaju da zemlje imaju jednake porezne, monetarne i proračunske politike. Iz toga je proizišla potreba za nadnacionalnim zakonom i zajedničkom valutom. Strah Francuza od Njemačke dodatno je potaknuo odlučnost da se zemlje vežu u političku uniju. Intelektualni i propagandni napadi na 'šovinističke' nacionalne identitete oslabjeli su privrženost državi, dok je istodobno antiamerikanizam rezultirao željom za europskom superdržavom koja bi bila sposobna oduprijeti se pritiscima SAD-a. Nesigurni položaj Britanije u svijetu, zajedno s programom laburističke stranke - uništenjem tradicionalne Engleske, značio je to da je Velika Britanija u rukama Europe. Posljednji čavao u lijes suverenosti europskih država zabija centralizirana europska birokracija. Tehnički, Europska Unija je ugovor koji potpisuju suverene države. No, Europsko povjerenstvo i europski 'dvor' koji su stvoreni kako bi posredovali u nesuglasicama stvaraju europski zakon i vladaju ediktima. Svjedoci smo jedinstvene činjenice da zakon Europske Unije postoji i prije nego što postoji država Europska Unija. Europska Unija stvara samu sebe uspješno namećući svoju vlast. Neke od zemalja članica se tuže zbog ovoga, no edikti EU-a ipak se uvijek poštuju. Na primjer, od samog početka zrakoplovstva, suverenost znači pravo države da kontrolira vlastiti zračni prostor i prava na slijetanje inozemnih zrakoplovnih tvrtki. 'Europski sud' nedavno je presudio da su se zemlje članice, a da to ni same nisu znale, odrekle prava da sklapaju sporazume koji se tiču zrakoplovstva, i objavio je da svi postojeći sporazumi ne vrijede. 'Sud' je objavio kako suverenost u pogledu zračnog prostora sada ima Europsko Povjerenstvo. Britanci koji se protive Europskoj Uniji tvrde da britanska vlada, prema ustavu, ne može predati suverenitet Velike Britanije Europskoj Uniji i da bi bilo kakav prijenos moći takvog tipa predstavljao izdaju. Ti protivnici, od kojih su mnogi učeni ljudi, mogli bi biti u pravu. Međutim, ispit suverenosti prema međunarodnom zakonu može se dobiti odgovorom na ovo pitanje: 'Štuju li se redovito edikti Europske Unije na teritorijima za koje EU tvrdi kako ima suverenost nad njima?' Ako je odgovor na ovo pitanje 'da', onda je Europska Unija suverena. Mnogi se pitaju koja bi teorija ponašanja mogla objasniti voljnost državnih političara da se odreknu svoje moći ustupajući suverenitet Europskoj Uniji. Za SAD, ovo znači uspon suparničke države i suparničke valute. Slijepi na izazove koja će Europa uskoro predstavljati, SAD je zaokupljen Irakom, nebitnom državom koja ne posjeduje ni bitniju vojnu niti gospodarsku silu. Niti jedan političar ne razumije implikacije nestanka europske suverenosti. Gabriel Kolko u svojoj posljednjoj knjizi 'Još jedno stoljeće rata', konkretizira problem: 'Oni koji postanu čelnici država postaju konformisti kada su posrijedi najvažnija pitanja, a pojedince koji racionalno procjenjuju informacije - pa stoga često kritiziraju tradicionalne premise - uklanjaju iz politike čim se pojave.' Stoga SAD započinje rat na Bliskom istoku ignorirajući uspon glavnih suparnika, Kine i Europske Unije, koje su sposobne okončati hegemoniju SAD-a na Pacifiku i Atlantiku", piše Paul Craig Roberts.