ZAGREB, 5. prosinca (Hina) - "Hrvatski književnik Ivo Andrić", knjiga Željka Poljaka, u kojoj je prvi put objavljeno četrdesetak Andrićevih pisama Vojimiru pl. Durbešiću, osvjetljava Andrićev boravak u Zagrebu i njegov odnos prema tom
gradu i Hrvatskoj uoči Prvoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega.
ZAGREB, 5. prosinca (Hina) - "Hrvatski književnik Ivo Andrić",
knjiga Željka Poljaka, u kojoj je prvi put objavljeno četrdesetak
Andrićevih pisama Vojimiru pl. Durbešiću, osvjetljava Andrićev
boravak u Zagrebu i njegov odnos prema tom gradu i Hrvatskoj uoči
Prvoga svjetskoga rata i neposredno nakon njega.#L#
Po autorovim riječima, knjigom "Hrvatski književnik Ivo Andrić",
na koju je u Beogradu "sasusto drvlje i kamenje", nastojao je
odgovoriti na dva pitanja je li Andrić hrvatski ili srpski pisac te
zašto je napustio hrvatstvo i opredijelio se za srpstvo.
Po Poljakovim riječima, Ivo Andrić (1892.-1975.) do 1920. smatrao
se hrvatskim piscem, a nakon toga srpskim. "Čovjek je ono čime se
smatra", rekao je Poljak, dodavši kako to trebamo poštovati.
Zašto je otišao iz Zagreba u Beograd, Poljak smatra da najbolje
objašnjavaju pisma njegovu prijatelju Durbešiću, koja je tražio da
se ne objavljuju, a on ih je ipak objavio, zbog toga što je sam
Andrić jednom izjavio novinarima kako se njegov privatni život
nikoga ne tiče, a poslije smrti - bujrum, neka piše tko što hoće.
Pisma koja je dobio od Durbešićeva sina Poljak je objavio u
vlastitoj nakladi, budući da je knjigu odbila tiskati Zadužbina Ive
Andrića, a u Zagrebu nije našao izdavača zbog negativnih
recenzija.
Poljak smatra da je lako odgovoriti zašto je Andrić napustio Zagreb
1919. Napominje da su mu u Zagrebu sva vrata bila zatvorena, bio je
teško bolestan, bacao je krv na usta, doktori su ga operušali, a
zagrebački krugovi ga nisu primali. Poljak drži kako mu ne treba
zamjeriti što je otišao iz Zagreba jer da je u tom gradu ostao ne bi
preživio.
"Tko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Europi, ali ja znam da
je Zagreb najbjednije mjesto u Hrvatskoj, jer mi, mrki i ozbiljni
sinovi s Juga, ne možemo da nađemo smisla ovom crvotočnom i
alkoholičnom gradu, gdje masna jela uspavljuju duh i gdje vino oči
vara. Ovdje se za godinu dana postaje životinja, bestia
zagrebiensis, a za dvije špijun", pisao je Andrić krajem 1912. iz
Zagreba svojem prijatelju Durbešiću.
Na predstavljanju knjige književnik Anđelko Vuletić ocijenio je
knjigu svojevrsnim psihogramom Ive Andrića, ustvrdivši kako pisma
više govore o unutarnjim stanjima mladog književnika, koji je njima
najavio teme koje će razraditi u knjizi "Nemiri" i "Ex ponto".
Ivo Pranjković, profesor s Filozofskog fakulteta, istaknuo je kako
je autor knjigu pažljivo sastavio te poredao kockice za Andrićevu
biografiju u Zagrebu od 1912. do 1919.
Kada se analizira Andrićev svakodnevni život u Zagrebu, Pranjković
drži kako je "prirodna njegova ogorčenost Zagrebom". Osim toga
motiv za njegov odlazak u Beograd može se pronaći i u njegovu radu u
hrvatskim "nacionalističkim" društvima, koja su se trudila da budu
što više srpska. Prelazak u Beograd, po Pranjkoviću, ne treba
gledati stoga kao njegovu izdaju hrvatstva, nego priklanjanje
"ujedinjenju" za kojim je težio.
Stijepo Mijović Kočan na predstavljanju je, uz ino, govorio o
susretu s Andrićem kada je u Dubrovnik došao na bračno putovanje.
Knjiga je predstavljena u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva
"Napredak" - Glavna podružnica Zagreb, a pisma je tom prigodom
čitala Matija Prskalo.
(Hina) mc