FRANC-LIBERATION OD 2.12.02. BRUCKNER O EUROPI I AMERICI

FRANCUSKA LIBERATION 2.XII.2002. Europa, najveća neprijateljica Europe "Već pola stoljeća Europu muči osjećaj krivnje. Razmišljajući o svojim prošlim zločinima, imperijalizmu, fašizmu, staljinizmu, u svojoj dugoj povijesti vidi tek niz krvoprolića i pustošenja koji su doveli do dvaju svjetskih ratova. Prosječni Europljanin, muškarac ili žena, biće je iznimne osjećajnosti, uvijek spremno da se sažali nad nesrećama u svijetu i da preuzme odgovornost za njih. Dokaz tomu je što je većina naših sugrađana, još 11.IX. navečer, unatoč simpatijama prema žrtvama, rekla da su Amerikanci to zaslužili. Budimo sigurni: isto bi razmišljanje prevladalo da su teroristi uništili Eiffelov toranj ili crkvu Notre Dame. Ako nas napadaju, znači da smo krivi. Spontano dajemo za pravo našim neprijateljima u sudu koji donosimo o samima sebi. Europa je zacijelo rađala čudovišta; ujedno je porodila teorije koje nam omogućuju da shvatimo i da uništimo čudovišta. Njezina je osebujnost paradoks doveden do krajnosti: feudalni je arbitar stvorio demokraciju, ugnjetavanje Crkve istraživački duh, prekomorska osvajanja protukolonijalizam, a revolucionarne ideologije pokrete protiv totalitarizma. Sličan tamničaru koji vas baci u tamnicu i gurne vam u ruku ključ od samice, Europa je svijetu ujedno dala despotizam i slobodu. Kolonijalnu je pustolovinu uništila temeljna opreka: podložiti kontinente zakonima metropole koja im je utuvila u glavu i nacionalnu zamisao i pravo naroda na samoodređenje. Genocid nipošto nije zapadni proizvod, već je Zapad omogućio da se konceptualiziraju neke strahote kao što su zločini protiv čovječnosti i nakon 1945. se odrekao vlastitog barbarstva kako bi toj riječi dao točno određeni smisao. Europa se oblikuje unutar sumnje koja ju niječe i stalno se gleda tvrdokornim okom koje optužuje. Poput Starog Svijeta, nijedan narod danas, nijedna vlast ne može umaći obvezi da razmišlja protiv same sebe. (...) Kršćanstvo, islam: dvije imperijalističke religije koje su uvjerene da posjeduju istinu i spremne da spašavaju ljude protiv njihove volje, mačem i lomačom. No prva, satrvena četverostoljetnim prebivanjem u oporbi u Europi, morala je popustiti i prihvatiti načelo svjetovnosti, koje je uostalom zapisano u Evanđelju. Svečana isprika Ivana Pavla II. židovskoj zajednici, domorodcima u Latinskoj Americi i odricanje od prisilne evangelizacije, obilježili su završetak tog procesa bez presedana. Takvo preispitivanje još predstoji islamu koji je siguran da je zadnja objavljena vjera, dakle, jedina prava. Onog dana kada njegovi najviši predstavnici zatraže oprost za zločine koji su u ime Kurana počinjeni nad nevjernicima (budisti, hindusi, itd.), poganima i ženama, bit će to napredak za čitavo čovječanstvo i omogućit će da se ukloni nepovjerenje mnogih naroda prema tom monoteizmu žrtvovanja. U Francuskoj, zemlji s antiklerikalnom tradicijom, krišćanstvo se može nekažnjeno ismijavati i gaziti, ali ne i druge vjere, jer bi mogli biti optuženi za rasizam. Kao da je jedini dopušteni rasizam protukršćanski rasizam. (...) Prečesto zaboravljamo da današnja Europa nije rođena u početničkom oduševljenju, već zbog umora od pokolja. Bila je potrebna sveopća velika nesreća u XX. stoljeću da bi Stari Svijet postao krijepostan i očitovao želju za mirom koja se danas poistovjećuje sa željom za odmorom. Europska je demokracija jako šarolik prostor u kojemu je lijepo živjeti, ostvariti se, ako je moguće i obogatiti se, u blizini kulturnih remek-djela. No čim izbije neka kriza, Europa uzmiče i prekriži ruke. Plašljivi orijaš koji bi mogao doživjeti goleme razmjere, Europa je Poncije Pilat nacija. Međutim, želi li opet biti 'sila', mora u svojih građana stvoriti duhovne uvjete koji će učiniti nužnim uspostavu političkog entiteta i jake vojske. To joj je slaba strana. To bi ponajprije zahtijevalo proračunske odluke, dakle žrtvu. No Unija naspram svog američkog 'zaštitnika' najviše pati od kompleksa dužnika i od kompleksa Petra Pana. Ona znade da bi bez pomoći saveznika 1917., a napose 1944. jednostavno bila zbrisana s karte. (...) Ironija povijesti: Europa, utvrda socijalizma i marksizma, ima o sebi tek trgovačku sliku. Njezin pravi duhovni otac je Adam Smith koji je bio siguran da je materijalno obilje najbolji način da se ukrote ljudske strasti i da se svijet uljudi. Naprotiv, Amerika, domovina pravog kapitalizma, još uvijek je politička nacija kadra da se izdigne iznad svojih osobnih interesa kako bi branila vrijednosti koje ju čine, poglavito slobodu. U tom je smislu 11.IX. možda bio strašna prigoda, jer nas tjera da shvatimo demokraciju kao borbu, brigu za čitavo čovječanstvo. Podsjeća nas da je povijest tragična, da ludilo, makar bilo privatizirano u multinacionalnoj tvrtki za zločine, uspijeva na tlu pluralističnog ideala i napreduje zajedno s njim, s istim sofisticiranim tehnološkim mogućnostima. (...) SAD je u prošlosti skupo platio svoj kult mesijanske nacije i svoje čvrsto uvjerenje da je sve što je dobro za Oncla Sama dobro i za planet. Gnusan način na koji se danas pokušava izdignuti iznad zajedničkih zakona neobično podsjeća na marksističke režime koji su nekad odbacivali građansku jednakost u ime više proleterske istine. Bushova uprava želi 'svoj' rat u Iraku, kao dijete svoju igračku, a čini se da precjenjuje odlučnost svojih sugrađana i zaboravlja pouke iz Vijetnama: liberalni narod usmjeren k izobilju i razvoju pojedinca ne može dugo biti kolektivni vojnik a da se ne zaniječe. U takvom pothvatu uvijek postoji pogibelj da se prihvati razmišljanje neprijatelja kako bi ga se lakše uništilo i da se učini lomljivom prekrasna konstitucijska građevina koju su podignuli oci utemeljitelji. Uvođenje novog makartizma koji izaziva svrbež u nekih pristaša konzervativne desnice bilo bi najveća pobjeda Bin Ladena nad Lincolnovom domovinom. Protivno mišljenju neoimperijalističkog lobija koji na silu želi 'demokratizirati' Bliski istok, Amerika ne može biti carstvo: ona je hipermoćna, ali nije svemoćna i 'gospodarenje' planetom preteško je breme za njezina pleća. Vojska čija je službena doktrina 'zero mort', vojska je koja nije spremna za dugotrajne vojne ekspedicije koje nužno stoje ljudskih života. Odluke Bijele kuće, ponašanje prema saveznicima kao prema neposlušnoj djeci koju se tjera u kut, ništa neće promijeniti. Uz pogibelj da još jednom pretrpi poraz, SAD kraj sebe mora imati snažnu Europu koja će ga moći poduprijeti u nevolji, ali ga i osuditi i odlučno upozoriti na simetrične kušnje uzmaka ili prevlasti. (...) Naša je zadaća pomiriti Ameriku sa svijetom, a Europu s poviješću. Ili ćemo opet moći djelovati kao uljudba i steći samopouzdanje, ili će nas pokoriti uz vlastiti pristanak. Tada će naš zajednički dom biti tek raskošno mjesto za odmor, uvijek spremno da se odrekne slobode za malo više mira i udobnosti", piše Pascal Bruckner, pisac i esejist.