AU 27.XI.-PR-RAT ILI MIR U IRAKU

AUSTRIJA DIE PRESSE 27. XI. 2002. Rat ili mir u Iraku? "Bilo bi pogrješno vjerovati da je uključivanjem UN-ovoga Vijeća sigurnosti i odašiljanjem međunarodnih inspektora ratna opasnost u Iraku minula. Američka administracija je što više, dalje odlučna ukloniti režim Sadama Huseina i u tu svrhu, ako je potrebno, primijeniti nasilna sredstva. Djelatnost inspektora s tim je u vezi samo utoliko relevantna, što bi mogla pružiti izgovor za vojni napad. Ako je predsjednik Bush krenuo zaobilaznicom preko Ujedinjenih naroda, to se dogodilo na temelju pritiska umjerenih članova njegove ekipe poput ministra vanjskih poslova Colina Powella kao i važnih osoba izvana, ponajprije britanskog predsjednika vlade Tonyja Blaira. Bio je to mudar potez, jer kompromisna rezolucija prihvaćena u Vijeću sigurnosti čak i vojnom udaru daje stanovitu legitimaciju bez nove UN-ove odluke a time znatno olakšava i položaj saveznika spremnih surađivati kao i prijateljskim arapskim vladama. S današnjeg stajališta postoje samo dva scenarija koja bi mogla spriječiti prijeteći rat. Prvi bi bilo svrgavanje Sadama Huseina izazvano jakim međunarodnim pritiskom, pri čemu bi kao akteri došli u obzir samo visoki časnici iz diktatorova kruga. Takvom se razvitku mnogi nadaju, jer bi to SAD-u prištedjelo skup rat a UN-u kao i arapskim državama sagledivo protuslovlje s Washingtonom. No ipak treba dvojiti da je skori puč u Bagdadu vjerojatan. Druga mogućnost bio bi porast proturatnog raspoloženja u samom SAD-u. Ponajprije bi pozitivan tijek inspekcija i kooperativno Sadamovo ponašanje kao i izostanak daljnjih terorističkih činova na američke ciljeve mogli dovesti do toga da u javnosti nestane prihvaćanje vojnog udara, a to bi i predsjednik Bush morao poštovati. Inače treba računati da svaku opstrukciju rada inspektora, napade na savezničke zrakoplove u zaštićenim zonama ili dvojbe u istinit sadržaj iračkog izvješća o oružju za masovno uništenje koje treba biti predočeno 8. prosinca, Washington može iskoristiti kao razlog za planirani napad. Nitko u Europi ni u arapskom svijetu ne bi žalio zbog dokončanja zločinačkog režima Sadama Huseina. Amerikancima je stoga teško razumljivo što su umjesto priznanja i potpore pobrali kritike. Tomu se može suprotstaviti što se u Europi daleko veća vrijednost pridaje pridržavanju međunarodnih norma pa i prema tako zvanim huljskim državama. Nadalje, nema ni najmanjeg dokaza za izravno Sadamovo sudjelovanje u terorističkim atentatima 11. rujna a Europljani se od iračkog režima ne osjećaju jače ugroženima nego proteklih godina. Naprotiv, boje se da bi vojni udar bez izričitog pristanka Vijeća sigurnosti povećao opasnost od terorističkih akcija protiv zapadnoga svijeta i doveo do ozbiljne destabilizacije u nekim arapskim zemljama. Za jastrebove u američkoj administraciji u prvom planu postoji želja za daljnjom pobjedom nad vidljivim neprijateljem. Nakon što su proteklih tjedana morali popustiti po pitanju Ujedinjenih naroda, drugi krug bi mogao biti njihov", drži Albert Rohan, bivši glavni tajnik ministarstva vanjskih poslova.