FRANC-LE FIGARO OD 27.11.02. UVODNIK O TURSKOM PRIJAMU U EU

FRANCUSKA LE FIGARO 27.XI.2002. Prijetnja turskog prijama "Već dobrih deset godina Amerikanci čine blag, ali stalan pritisak na europske vlade da prime Tursku u Uniju. Američki je interes u tomu vrlo jasan: žele nagraditi saveznika koji ih od 1945. nijednom nije iznevjerio, kako u doba njihova Hladnog rata protiv komunizma, tako i u njihovoj bliskoistočnoj strategiji danas. Zanimljivo je da bi Amerikanci, koji traže vize za turske turiste, htjeli da Europljani širom otvore svoje granice turskim radnicima i njihovim obiteljima. Problem je što Turci nisu Europljani, a to nikada nisu ni bili. Tko god je živio u Erzurumu, Ankari ili Istanbulu nikada nije imao dojam da živi u europskom gradu, premda je cijenio gostoprimstvo i poštenje turskog puka. To što je Turska u prošlosti imala velike vođe - poput Mustafe Kemala - koji su bili veliki poklonici europske uljudbe, ne znači da je ona europska zemlja. Europa se temelji na dvojakoj baštini kršćanstva i braće Lumieres. Turska pak ne. Danas ta velika zemlja pokazuje želju da islam pomiri sa suvremenošću. Pokus je zanimljiv, ali nas se uglavnom ne tiče. Nije na Europi da reformira muslimanski svijet, kao ni da uređuje kineski ili indijski svijet. Ako se islamska uljudba jednom bude morala reformirati, to treba biti stvar samih muslimana, a ne nas. 'Dobronamjerne' nam duše tumače da turske 'umjerene' islamiste treba integrirati u Europu kao utvrdu prema drugim istočnim narodima koje izaziva više ekstremistička inačica islama. To je teorija o vuku koji bi tor trebao zaštititi od čopora pasa... Svjesni svojih probitaka, Anglosaksonci se javno potvrđuju kao žestoki pristaše proširenja Europske unije. Amerikanci, zato što zapravo ne žele jaku institucijsku Europu koja bi jednom mogla dovesti u pitanje njihovo vodstvo u svijetu; Englezi zato što su oduvijek sanjali o velikom području slobodne trgovine koji bi im ujedno sačuvao suverenitet i ulogu nezaobilaznog pokretača prekoatlantskih odnošaja. General De Gaulle to je svojedobno shvatio. Pod pritiskom Anglosaksonaca, Europa se dala u ludu utrku za proširenjem, nakon kojega će Unija uskoro imati dvadeset pet zemalja, s ustanovama koje su bile predviđene za njih šest i koje su, s petnaestoricom, u potpunosti paralizirane. Proširenje Unije prije njezina produbljenja je povijesna pogrješka koja će možda biti kobna za institucijsku Europu. Primiti Tursku značilo bi jednostavno zadati joj smrtni udarac", u uvodniku lista piše Renaud Girard.