RFE 25. XI. RAZGOVOR S ANTHONY LAKEOM O AMERIČKOJ POLITICI PREMA BOSNI

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 25. XI. 2002. Savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Billa Clintona Anthony Lake: Bosna je dugo bila jedna od prvih riječi koju bi predsjednik Clinton ujutro izustio. Razgovarao Vlado Azinović. Savjetnik bivšeg američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost i profesor na sveučilištu Georgetownu u Washingtonu Anthony Lake u ekskluzivnom interviewu za naš radio govori o američkoj politici prema BiH-a u razdoblju od 1992. do 1995. godine. Anthony Lake je rođen u New Yorku 1939. godine. Diplomirao je na Harvardu, doktorirao na Princetonu. U diplomatsku službu ušao je 1962. i ubrzo postao pomoćnik američkog veleposlanika u Vijetnamu, a nešto kasnije i asistent državnog tajnika Henrya Kissingera. Tu dužnost demonstrativno napušta 1970. godine zbog odluke administracije predsjednika Nixona da rat iz Vijetnama proširi i na Kambodžu. Vraća se u State Department gdje 1977. godine u administraciji predsjednika Jimmya Cartera preuzima Odjel za političko planiranje. Kada je 1981. godine vlast u Bijeloj kući preuzela republikanska administracija predsjednika Ronalda Reagana Lake se povukao iz službe i posvetio akademskoj karijeri. Predavao je na koledžima Amherst i Mount Holyoke, napisao i objavio više studija o američkoj vanjskoj politici i bio među osnivačima utjecajnog magazina Foreign Policy. Prije nego što je 1993. postao savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Billa Clintona Anthony Lake je tijekom 1991. i 1992. bio glavni vanjskopolitički strateg Clintonove predsjedničke kampanje. Tadašnji predsjednik i Clintonov protukandidat George H. W. Bush upravo je uspješno okončao Zaljevski rat i trijumfalno objavio početak novog svjetskog poretka. Clintonova ekipa se u kampanji fokusirala na unutarnja pitanja, prije svega na potrebu oživljavanja američkog gospodarstva i na otvaranje novih radnih mjesta. Točnije na najslabije rezultate proistekle iz Bushovog mandata. U vanjsku se politiku nije diralo jer se činilo da je Bush na tom planu nedodirljiv i da se u tom području ne može pridobiti naklonost birača. Ipak odnos Bushove administracije prema raspadu bivše Jugoslavije i osobito prema ratu u Bosni i Hercegovini otvorili su i takvu mogućnost. - Vaš bliski suradnik u Vijeću za nacionalnu sigurnost, profesor Ivo Daalder opisao vas je jednom kao tvrdokornog liberala zaokupljenog ljudskim pravima i demokracijom, odnosno brigom da njihova zaštita bude jasno artikulirana u američkoj vanjskoj politici, ako je to nužno, i kroz prijetnju ili praktičnu uporabu sile. Ako je ovaj opis temeljnih načela do kojih držite točan, pretpostavljam da vam je rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine predstavljao jak izazov. = Prema mom mišljenju, ja ne bih rekao da su u slučaju Bosne u tolikoj mjeri bili u pitanju samo načela koja ste spomenuli, koliko strahote koje su se tamo događale i koje su postale tako očite zahvaljujući televizijskim i novinskim izvješćima. Te su strahote tijekom 1992. postajale sve nepodnošljivije. Istodobno je rasla naša zabrinutost zbog geostrateških implikacija što ih je bosanski rat mogao imati po taj dio Europe. Zato se političko vodstvo Clintonove predizborne kampanje zalagalo za aktivniji američki angažman u Bosni. U tim se zahtjevima posebno isticao, tada senator, Al Gore. No svima nam se činilo da se stanje u BiH ne može popraviti bez odlučnijeg američkog udjela. Mislim da je pošteno reći da je naša zabrinutost imala dva glavna povoda koji su kasnije postali i naši glavni politički pokretači. Jedan je proizišao iz spoznaje o realnoj ugroženosti naših interesa, a drugi iz užasne tragedije koja se događala u Bosni. - Često se tvrdi da se, zahvaljujući vašem nagovoru, Bill Clinton tijekom predizborne kampanje zalagao za aktivniju američku ulogu u Bosni. Način na koji je administracija predsjednika Busha tretirala probleme proistekle iz raspada bivše Jugoslavije, i posebice rat u Bosni, otvarali su, čini se, dosta prostora za agresivniji predizborni nastup. Što ste savjetovali tada još predsjedničkom kandidatu Billu Clintonu? = Moji su savjeti, naravno, bili unutar zadanog konteksta cijele predsjedničke kampanje i reflektirali su također opredijeljenost Demokratske stranke prema tom problemu. Rat u BiH jeste postao jedno od ključnih političkih pitanja u predizbornim sučeljavanjima predsjedničkih kandidata, ali vas uvjeravam da nismo imali namjeru na njemu skupljati političke bodove. Clintonovi istupi tijekom kampanje odražavali su našu iskrenu zabrinutost. Vjerovali smo da su američki prijatelji i saveznici u Europi svojim odnosom prema Bosni zapali u neodrživo stanje. Za nas je bosanski rat bio puno više od humanitarne krize, kako su ga Europljani često prikazivali. Bili smo uvjereni da je stanje na terenu tražilo agresivniju američku politiku. - Predsjednik Clinton je tijekom kampanje također obećao kako će se njegova administracija, poput snopa laserskih zraka fokusirati na rješavanje problema američke ekonomije i kako će to biti njegova glavna preokupacija. U takvoj postavci prioriteta, bavljenje ratom u Bosni bilo je prepušteno vama i timu vaših suradnika. Što je od predizbornih obećanja o angažmanu u BiH uopće bilo moguće ispuniti i gdje su bile najveće prepreke? = Nema sumnje da nam je od prvog trenutka kada smo kročili u Bijelu kuću bilo jasno da je rješenje bosanskog rata najteži i možda najvažniji problem koji stoji pred administracijom. Bosna je postala glavna preokupacija američke vanjske politike i njezina najveća frustracija. Mislim da sam se već tijekom prvog ili drugog vikenda u Bijeloj kući zatvorio u svoj ured kako mi nitko ne bi smetao i tražio da mi se donesu sve studije što ih je o Bosni napravila prijašnja administracija. Vjerovao sam da je vrlo važno upoznati se s činjenicama i procjenama što su bile pripremljene ranije. Skoro tri dana proveo sam čitajući opsežnu dokumentaciju i tražeći nešto što su naši prethodnici možda previdjeli, nešto što bi moglo osigurati brz i jednostavan svršetak rata. Ništa nisam našao. Uslijedila je potom serija sastanaka najviših dužnosnika administracije tijekom kojih smo preispitivali dotadašnju politiku prema Bosni i pokušavali odrediti moguće opcije za formuliranje nove politike - aktivnije i odlučnije. Sastanci su uvijek bili dugi i frustrirajući, ali mi se činilo da je bilo nužno od samoga početka shvatiti i razmotriti što više teškoća. Svi smo se složili da u toj etapi rata, dakle početkom 1993. godine, ne možemo poslati naše kopnene snage u Bosnu. Nije bilo nikakvog političkog utemeljenja za drukčiju odluku. Čak ni najveći 'bosanski jastrebovi' u Kongresu nisu tada bili za slanje američke vojske u BiH. Ipak nam se činilo da je za postizanje ograničenog cilja moguće iskoristiti naše zračne snage. Vjerovali smo da uporabu te sile ne treba ograničiti samo na rješavanje akutnih kriza u Bosni, najčešće na zaštitu civila, nego je staviti u funkciju naših diplomatskih napora. Tako smo u proljeće 1993. formulirali politiku koja je, u temelju, predviđala ukidanje embarga na uvoz oružja za BiH i pokretanje zračnih udara koji bi trebali zaštiti civilno stanovništvo na područjima pod kontrolom bosanskohercegovačke vlade dok njezina vojska ne dobije oružje i dok ne bude sposobna njime se braniti. Ta politika lift and strike bila je u skladu s predsjednikovim predizbornim proklamacijama o Bosni i njom smo pokušali ukloniti glavni problem naše bosanske politike - pitanje embarga. Bilo nam je jasno, i predsjednik je posebice na tome inzistirao, da uvođenje zabrane na izvoz oružja za BiH nije popravilo stanje, nego da ga je zapravo učinilo gorim jer je uskratilo Bosancima mogućnost da se sami brane. No da smo odlučili samo podići embargo Srbima bi se dao više nego dobar povod za nove napade. Zato smo htjeli istodobno ukinuti zabranu na isporuke oružja i uporabiti zračnu silu za odvraćanje mogućih srpskih napada, sve dok vlada u Sarajevu ne ojača vlastite snage i uspostavi vojnu ravnotežu. Pokušali smo pridobiti europske saveznike za ovu ideju, ali nismo uspjeli. Nisu htjeli ni čuti za takvu mogućnost. Nema sumnje da su neki od mojih američkih kolega često spremni opisati odnos Europljana prema Bosni kao nerazumno slab. Mislim da to baš nije pošteno. UNPROFOR je na terenu ipak spašavao živote, a u njegovom su sastavu bili naši saveznici. Razumljivo je da su europske vlade zabrinuto gledale na mogućnost jednostrane američke akcije u Bosni koja bi mogla dovesti u opasnost živote njihovih vojnika. Zbog toga su Europljani tražili da Sjedinjene Države i same pošalju postrojbe u Bosnu. Znali su, naravno, da mi na to nećemo pristati i da o tome nema rasprave. Ipak morali smo uvažiti stajalište Europljana. Da je naša vojska bila raspoređena u nekoj zemlji i da su naši saveznici tražili poduzimanje akcija kojima bi se ugrozila sigurnost američkih postrojbi, naš bi Kongres eksplodirao od bijesa. Dakle ne možemo reći da je europski odnos bio potpuno iracionalan, iako je njime blokirana politika kojom smo željeli pomaknuti stvari naprijed. U tom trenutku nije bilo načina da nagovorimo europske vlade da podrže lift and strike. U kolovozu 1993. odletio sam tajno u Europu i nakon serije iscrpljujućih razgovora uspio uvjeriti partnere da bi veća upotreba zračne sile mogla popraviti izglede za obranu zaštićenih područja i odvratiti srpske napade, prije svega na civile u Sarajevu. Iako nismo uspjeli Europljanima prodati cijeli paket lift and strikea, početkom 1994. godine odlučnijim smo mjerama prisilili Srbe da povuku teško oružje iz okolice Sarajeva, a nešto kasnije i oko Goražda. Dijelom i kao posljedica toga, tijekom većeg dijela te godine civilna su stradanja u Bosni ipak bila značajno manja. - Čini se da Europljani nisu bili jedina prepreka aktivnijoj američkoj politici u Bosni. Zbog svoje proturatne prošlosti u vrijeme Vijetnama, predsjednik Clinton nije bio pretjerano omiljen u vojnim krugovima. Pentagon i Združeni stožer (Joint Chiefs of Staff) na čelu s generalom Colinom Powellom, nisu bili oduševljeni planom administracije da im se namijeni aktivnija ulogu u Bosni. = To je točno primijećeno, ali otpor ovih krugova nije bio samo karakterističan za Bosnu i, u krajnjem slučaju, nije nešto što bi vojsci trebalo zamjeriti. Riječ je gotovo o tradiciji. Čak i u ranoj etapi američke intervencije u Vijetnamu vojska je pružala vrlo žilav otpor nastojanjima političara da ju se dublje uvuče u sukob. U našoj je povijesti mnogo primjera da su civili-amateri naređivali vojsci da čini čuda u čiju izvodivost vojni zapovjednici nisu vjerovali. Ova se tenzija provlači kroz veći dio naše povijesti i treba se uzeti u obzir u formuliranju svake vanjskopolitičke odluke koja pretpostavlja barem nagovještaj prijetnje silom. Bosna u tom kontekstu nije mogla biti izuzetak. - Američki saveznici u islamskom svijetu tražili su znatniji angažman Washingtona u bosanskoj krizi. Da li je, i u kojoj mjeri, taj pritisak odigrao ulogu u formuliranju politike Clintonove administracije prema BiH? = To je bio važan dio ukupne kalkulacije o Bosni, ali ne bih rekao da je bio i presudan. Ne vjerujem da bismo u BiH ikada poduzeli nešto protivno našim vlastitim interesima, a s isključivim ciljem da time udovoljimo željama naših prijatelja u muslimanskom svijetu. U toj su kalkulaciji mnogo važniji bili naši strateški interesi u regiji, budućnost NATO-a i spoznaja o stravičnim razmjerima ljudske patnje koja je morala biti zaustavljena. To su bili osnovni pokretači naše bosanske politike. Kada je riječ o ukupnom američkom odnosu prema Bosni, mislim da je on u neku ruku bio proturječan. Raspoloženje intelektualne elite bilo je izrazito prointervencionističko. S druge stane, masa običnog svijeta očekivala je od administracije da poduzme nešto da se stradanja zaustave, ali nije bila sklona u tom procesu vidjeti i američke žrtve. Taj dualizam se neminovno odrazio i na političke odluke koje smo donosili u vezi s Bosnom i nametao je realna ograničenja u tom procesu. - Spomenuli ste duge sastanke Vijeća za nacionalnu sigurnost o Bosni. Neki od sudionika kasnije su pričali da su ti skupovi podsjećali na skupne psihoterapije kojima se liječila frustracija zbog ograničenih opcija što ih je u tom trenutku Amerika imala u Bosni. Jeste li i vi te sastanke tako vidjeli? = Pa, nisu baš bili skupna terapija. No točno je da se na tim sastancima razgovaralo o mogućim terapijama za Balkan. Najozbiljnije rasprave vođene su o tome koliko daleko možemo ići u korištenju sile i do koje mjere možemo činiti pritisak na saveznike. To je normalan proces i mislim da američka, pa i svaka druga vlada, upravo nakon takvih rasprava dolazi do najboljih odluka. Najgore što vam se može desiti u tom procesu je da zapadnete u 'skupno razmišljanje', odnosno da imate skupinu ljudi koji se u svemu slažu. Naši su sastanci obično trajali jako dugo, ali je, gotovo po pravilu, njihov ishod bio dobar. Zbilja sam ponosan na ulogu tog tima u formuliranju naše bosanske politike, iako nisam ponosan na brzinu kojom je taj proces okončan. Da smo u proljeće 1993. godine mogli doći do istih odluka do kojih smo došli u ljeto 1995. imao bih znatno više razloga za zadovoljstvo. - Jedan od razloga zbog kojih to nije bilo moguće je američko- europski spor oko modaliteta za zaustavljanje bosanskog rata. Taj je problem narastao u jesen 1994. u vrijeme bihaćke krize. Posljedice odluka koje je administracija predsjednika Clintona tada usvojila bile su dalekosežne, ne samo po obranu Bihaća, nego i po budućnost Bosne. Kako je došlo do toga? = Do jeseni 1994. godine, dijelom i zbog toga što je bilo manje sukoba i civilnih žrtava, nismo uspjeli uvjeriti Europljane da je nužno promijeniti međunarodni pristup rješavanju problema u Bosni. Međutim, bihaćka kriza je sve promijenila i to munjevito. Odlukama koje ste spomenuli prethodilo je više događaja. Pokušat ću ih spomenuti kronološkim redom. Većina u Kongresu željela je da embargo na isporuke oružja u Bosnu bude ukinut. Bila je to želja i većine nas u administraciji, uključujući predsjednika Clintona. No jasno je da bi takva odluka mogla imati pogubne posljedice za naše odnose sa saveznicima unutar NATO-a čiji su vojnici bili raspoređeni u BiH u sastavu UNPROFOR. Zategnutosti u savezu oko Bosne već su bile gore od onih što ih je 1956. godine izazvala kriza u Sueskom kanalu. Da smo kojim slučajem uspjeli progurati rezoluciju o ukidanju embarga u Vijeće sigurnosti, Francuska i Velika Britanija bi sigurno na nju uložile veto, uvjerene kako će doprema oružja u Bosnu izložiti njihove vojnike dodatnoj pogibelji. Svjesni ovakvog odnosa, odlučili smo i dalje poštivati embargo, ali ga više nismo željeli provoditi. U jesen 1994. povukli smo sve naše brodove koji su sudjelovali u pomorskoj blokadi jadranskih luka. Ne moram vam ni reći da je ta odluka užasno uznemirila naše saveznike. Kada je negdje krajem studenog 1994. vojska bosanskih Srba zaustavila i odbacila ofenzivu Armije BiH iz zaštićenog područja oko Bihaća i praktično ušla u rubne dijelove tog grada, NATO je zapao u duboku krizu. Svi naši napori i brojni prijedlozi koje smo iznosili saveznicima, tražeći poduzimanje odlučnijih mjera i uporabu sile za obranu Bihaća, bili su glatko odbijeni i u Ujedinjenim narodima, ali i unutar NATO. Odobren je jedino ograničen zračni udar na srpsku vojnu zračnu luku Udbina, u Hrvatskoj, s kojega su uzlijetali zrakoplovi koji su napadali Bihać. Nadao sam se da će udar na Udbinu biti djelotvoran i da će poslužiti kao signal da daljnji napadi na Bihać neće biti dopušteni. Kada sam se probudio sljedećeg dana shvatio sam da su Ujedinjeni narodi odobrili da se napad izvede u trenutku kada na udbinskom zračnoj luci ne bude srpskih zrakoplova, te da su bombe proizvele samo nekoliko rupa na pisti. Ako je time odaslana ikakva poruka, ona je samo svjedočila o našoj slabosti. No takav je ishod jako usrećio europske saveznike. Ukratko - izbor s kojim smo se tada sučelili bio je jednostavan: ili ćemo poduzeti jednostranu američku akciju za spas Bihaća i time bukvalno razbiti NATO, ili ćemo popustiti i povući se. Odredili smo se za ovu drugu opciju. Bila je to najgora odluka vezana za Bosnu koju je donijela administracija predsjednika Clintona. - Tu ste odluku donijeli na temelju preporuke koju su vam zajednički dostavili Pentagon i Združeni stožer. Njome je administracija zapravo odustala ne samo od obrane Bihaća, nego i od daljnjeg inzistiranja na tome da budući mirovni sporazum za BiH mora poništiti sve rezultate etničkog čišćenja. Dokument koji je pripremljen u Pentagonu naime završava ocjenom kako 'ništa u Bosni nije toliko vrijedno kao što je to opstanak NATO-a'. = Gledano unatrag, imam pomiješana osjećanja o tom trenutku. Točno je da smo tada usvojili zajednički prijedlog ministarstava obrane i vanjskih poslova kojim je sugerirano da se buduća politika Sjedinjenih Država prema Bosni ograniči na izoliranje sukoba. Ukratko, naši napori nisu više trebali biti usmjereni na zaustavljanje bosanskog rata, nego na sprečavanje mogućnosti da se on proširi na druga područja na Balkanu. Svjestan dalekosežnih posljedica što bi ih u toj etapi rata mogla izazvati jednostrana američka vojna akcija u Bosni, uvažio sam prijedlog i preporučio ga predsjedniku. On ga je prihvatio i to je postala naša službena pozicija prema Bosni. Mislio sam tada, kao i danas, da je to bila užasna odluka. No kada bih se nekim slučajem sada mogao vratiti u to vrijeme, pretpostavljam da bih opet dao istu preporuku. Stanje unutar NATO-a bilo je toliko loše da bi bilo kakva drukčija odluka zbilja dovela do njegovog potpunog raspada. Nijedna američka administracija jednostavno ne smije dopustiti takav ishod. Naš uzmak nakon Bihaća nije trajao predugo. Nakon otprilike dva mjeseca potpune pasivnosti, počeli smo postupno pripremati završnu strategiju za okončanje bosanskog rata. - Koji su bili glavni elementi te strategije i što je sve bilo nužno poduzeti da bi se ona ostvarila? = Mislim da se cijeli proces odvijao u više etapa. U zimi 1994. i početkom 1995. Madeleine Albright i ja smo zaključili da je nastavak ranije opisane američke politike prema Bosni neodrživ. Vjerovali smo da je za formuliranje aktivnijeg i djelotvornijeg angažmana nužno riješiti problem UNPROFOR-a. Svaki agresivniji pristup, gotovo po automatizmu, dovodio je u opasnost vojnike UN-a i izlagao ih vrlo realnom riziku da postanu taoci. Zadatak je bio tim teži što je, unatoč brojnim kritikama, UNPROFOR u BiH ipak imao važnu humanitarnu misiju. No njegova je nazočnost otežavala provedbu svih nužnih mjera, uključujući i upotrabu sile, koje bi mogle otvoriti put uspješnoj diplomatskoj inicijativi za okončanje rata. Počeli smo raditi na novom pristupu koji je uključio i mogućnost potpunog kolapsa UNPROFOR misije. Madeleine Albright i ja smo u tome bili potpuno suglasni. Ukratko plan je predviđao kombinaciju diplomacije i sile kako bi se sve strane u Bosni navele da prihvate mirovni sporazum u čijoj je osnovi bio prijedlog Kontaktne skupine. Realizacija tog plana postala je moguća zahvaljujući spletu okolnosti koje su nastale tijekom 1995. godine. Nešto ranije pomogli smo uspostavu Federacije BiH i okončanje bošnjačko-hrvatskog sukoba. To je sa strateškog aspekta bilo vrlo važno jer je postavilo temelje za uspostavu vojne ravnoteže bez koje je, inače, nemoguće postići diplomatsko rješenje nekog sukoba. Pad Srebrenice u ljeto 1995. potpuno je preokrenuo odnos europske javnosti i političara prema ratu u Bosni. Posebno priznanje za znatno agresivniji europski pristup rješavanju bosanskog problema zaslužuje francuski predsjednik Jacques Chirac koji je tada preuzeo dužnost. On se u srpnju 1995. zalagao za nevjerojatno smjele akcije koje su francuski i naši vojni stručnjaci na koncu morali odbaciti kao neizvedive (Chirac je dva dana nakon pada Srebrenice pozvao telefonom Clintona i zatražio da Francuzi i Amerikanci, kombinacijom zračnih udara i helikopterskog desanta protjeraju srpsku vojsku iz tog grada, op.a.). Treći razlog je bila sve raširenija spoznaja među našim saveznicima da UNPROFOR ne može dočekati još jednu zimu u Bosni i da će humanitarne dimenzije bosanske krize postati nepodnošljive. Madeleine i ja smo za novi pristup Bosni prvo pridobili ostale članove administracije. Nakon serije savjetovanja u kolovozu 1995. godine predsjednik Clinton me poslao u Europu kako bih pokušao nagovoriti saveznike da nas podrže i da se uključe u naše napore. Otišao sam u Bonn, Pariz, Madrid, London i druge europske prijestolnice. Misija nije bila tajna, ali sam stalno nastojao izbjegavati novinare kako se ne bi stvorio dojam da vlade u tim zemljama izlažemo dodatnom pritisku i kroz njihove vlastite medije koji su inače bili skloni odlučnijem angažmanu u BiH. Za razliku od nekih ranijih pokušaja kada smo nagovarali i gotovo molili Europljane da nam se pridruže, ovaj put smo izabrali ultimativan ton. Nakon što bih opširno izložio naše stajalište, vrlo sam jasno upozorio domaćine da je predsjednik čvrsto odlučio da ćemo, s njima ili bez njih, u Bosni ubuduće znatno više koristiti silu kako bismo potpuno zaustavili rat. U suštini je to bila inicijativa vrlo slična prijašnjim, ali smo je ovaj put predstavili i branili mnogo odlučnije. Na moje iznenađenje, jedna po jedna europska vlada podržala je naš novi pristup. Po povratku u Washington dogovorili smo se s Richardom Holbrookeom da on preuzme konkretne pregovore sa svim glavnim čimbenicima sukoba u Bosni. Njegov je napor, na kraju, doveo do Daytonskog sporazuma. - Sjećate li se koliko je sam predsjednik Clinton bio uključen u rasprave o američkim opcijama u Bosni? = Predsjednik Clinton je od samoga početka bio vrlo uključen. Osobno je bio jako potresen onim što se zbivalo u Bosni i čvrsto je vjerovao da je uvođenje embarga na uvoz oružja predstavljalo užasnu stratešku i taktičku pogrešku. Svaki svoj radni dan počinjao je sastajući se sa mnom. Prvi jutarnji briefing uvijek je bio o glavnim vanjskopolitičkim problemima. Morate znati da predsjednik Clinton nije baš uvijek najbolje volje ujutro. Imao sam tu sreću, ili nesreću, da svakoga dana budem prvi kojega bi predsjednik sretao i sjećam se da je, gotovo bez izuzetka, svako jutro počinjao istim pitanjem: Što će mo raditi u vezi s Bosnom. Često sam nakon takvih razgovora govorio prijateljima da se, hodajući po Bijeloj kući, osjećam kao da mi je netko na čelo utisnuo veliko B. Bosna je dugo bila jedna od prvih riječi koju bi predsjednik ujutro izustio. - Možete li se prisjetiti okolnosti u kojima je Hrvatska 1994. godine od vas zatražila instrukcije o tome kako da odgovori na sarajevski zahtjev da se preko hrvatskog teritorija dopusti prolaz pošiljkama iranskog oružja za Armiju Bosne i Hercegovine? = Moram vam odmah reći da nama nije rečeno da se radi o isporukama oružja iz Irana, nego iz islamskih zemalja. Zapravo, jedan od važnih razloga zbog kojih smo željeli zaustaviti bosanski rat bila je namjera da suzimo prostor za prodor i jačanje iranskog utjecaja u tom dijelu Europe. Međutim u toj je etapi rata bilo važno omogućiti bosanskoj strani da dobije oružje, odnosno ne preporučiti Hrvatskoj vladi koja nam se obratila za savjet, da spriječi isporuke tog oružja preko svog teritorija do Bosne. Opet smo bili u teškoj dvojbi. Da smo kazali Hrvatima - OK, imate zeleno svijetlo da propustite oružje - sudjelovali bismo u kršenju embarga Ujedinjenih naroda na uvoz oružja u BiH. Nismo bili u poziciji da izdamo takvu instrukciju. Da smo im kazali - blokirajte prolaz oružja i ne dajte da ono prođe u Bosnu, dodatno bi se produžila uspostava vojne ravnoteže na terenu, ugrozilo bi se hrvatsko- bošnjačko savezništvo i opstanak Federacije BiH kojom se ta ravnoteža pokušala uspostaviti i održati. Na kraju smo nekako 'izvrdali' i, gledano unatrag, nemam razloga žaliti što smo preporučili našem veleposlaniku u Zagrebu da kaže predsjedniku Tuđmanu kako u tom pitanju nije dobio nikakve instrukcije iz Washingtona. Bilo kakva druga odluka u tom bi trenutku bila još štetnija. - Ta je odluka i po vas osobno bila štetna. Senat je 1997. godine blokirao prijedlog predsjednika Clintona da budete imenovani za novog direktora Središnje obavještajne agencije CIA-e. Tvrdilo se da ste omogućili jačanje iranskog utjecaja u Bosni i šire u regiji. = Ta je odluka bila štetna utoliko što je senatski Odbor za obavještajna pitanja držao da smo ga o njoj trebali izvijestiti. To je možda bio propust s naše strane, ali nismo nikada donijeli odluku o tome da im uskratimo tu informaciju. No da smo i izvijestili Kongres, Odbor za obavještajna pitanja ne bi bio prava adresa jer nismo poduzeli nikakvu tajnu akciju koja bi tražila da se to tijelo o njoj izvijesti. Nije se radilo o obavještajnoj aktivnosti. Trebali smo izvijestiti Odbor za vanjsku politiku. Politička dimenzija naše odluke da progledamo kroz prste isporukama oružja za Bosnu bila je potpuno u skladu s tada prevladavajućim raspoloženjem u Kongresu. Više je riječ o pitanju forme i našeg proceduralnog propusta koji zadire u nadležnost Kongresa, nego o samoj suštini te odluke i njezinim mogućim posljedicama. - Možete li na kraju ocijeniti ukupnu politiku Clintonove administracije prema Bosni? Da li biste i što danas učinili drukčije? = Mislim da bismo, manje ili više, donijeli iste odluke i učinili iste stvari, ali vjerujem da bi cijeli taj proces počeo znatno ranije i trajao bi puno kraće. Ipak nisam siguran da bi nešto od toga bilo moguće bez promjena koje sam ranije opisao i koje su se dogodile tijekom 1995. godine. Obično kada gledate unazad ne žalite toliko zbog onoga što ste učinili, već zbog onoga što niste. Žao vam je što niste bolje iskoristili sve mogućnosti koje su možda postojale i nikada ne znate kojim bi se slijedom u tom slučaju stvari dalje odvijale. Tako je to i s našom bosanskom politikom. Nikada nećemo znati da li bi ishod bio povoljniji da smo poduzeli nešto što nam se iz ove perspektive i s naknadnim znanjem možda čini kao bolje rješenje. (RFE)