IHT 23. XI. ZAŠTO PROŠIRENJE?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 23. XI. 2002. NATO je prošlost, EU budućnost "NATO postoji kako bi rješavao sigurnosne probleme. Europska Unija nagrađuje zemlje koje same rješavaju vlastite probleme. To je jedan od razloga zbog kojeg je članstvo u jednoj organizaciji odvojeno od članstva u drugoj. Uzmimo na primjer Balkan. NATO je zaustavio rat u Bosni i započeo drugi rat na Kosovu kako bi okončao etničko čišćenje koje su nad kosovskim Albancima vršili Srbi. NATO tamo još uvijek ima svoje vojnike u sklopu mirotvorne misije. Rješavanje problema na Balkanu povjereno je inozemnim organizacijama: Ujedinjenim narodima, Organizaciji za europsku sigurnost i suradnju, Vijeću Europe, Europskoj banci za rekonstrukciju i razvoj, EU-u i nevladinim organizacijama. Balkanske države žele se pridružiti EU-u. Neriješena situacija albanskih manjina u regiji velika je politička prepreka koja stoji na putu njihovim željama. I u Makedoniji i Crnoj Gori ima mnogo albanskog stanovništva, a budućnost većinskog albanskog stanovništva na Kosovu i dalje je neriješena. Nitko u EU-u neće se složiti da Srbija, Albanija ili njihovi susjedi budu primljeni u zajednicu dok se za ovaj problem ne nađe trajno rješenje. 'Velika Albanija' koncept je koji se nikada ne spominje u pristojnim političkim krugovima, bilo u ovoj regiji ili izvan nje, iako on postoji već neko vrijeme. Duh te ideje ponekad se može zamijetiti, u patnjama kosovskih Srba, na primjer. Europa želi mirnu koegzistenciju etničkih skupina unutar postojećih granica na Balkanu. Ovo je ključni uvjet za ulaganja s ciljem ublažavanja nezaposlenosti i siromaštva. Cilj je ostvariti razinu etničke tolerancije i suradnje koja bi otvorila vrata eventualnoj integraciji svih tih država u Europsku Uniju. Ovakvo mirenje mora se prvo ostvariti između kosovskih Albanaca i Srba. To za njih ne može učiniti nitko drugi. Europska Unija ustraje kako mora postojati politička volja kod Kosovara i drugih Albanaca da riješe svoje probleme u pogledu krijumčarenja i raširenog kriminala. Međunarodna zajednica odredila je mjerila za napredak. Status quo je neprihvatljiv. Prije početka pregovora o novom odnošaju s Europom mora doći do etničkog mirenja. Nakon toga, bila bi otvorena vrata bogatom proračunu za pomoć u razvoju i moderniziranju gospodarskih i političkih struktura. Uloga privatnih organizacija je važna. Sredinom studenog, švicarska vlada je prihvatila financirati trećinu u nizu konferencija s temom Albanije i njene budućnosti, koju pokreće privatna američka inicijativa koja već desetljećima bilježi uspjeh u promicanju etničkih pregovora i prilagodbe, Projekt za etničke odnošaje iz Princetona (potpisnik ovih redaka član je savjetodavnog vijeća te organizacije). Ta je organizacija u Lucernu uspjela otpočeti prve pregovore između srbijanskih i dužnosnika kosovskih Albanaca: između kosovskog premijera, Bajrama Rexepija, predsjednika kosovske skupštine, Nexhata Dacija, srbijanskog ministra unutrašnjih poslova, Dušana Mihajlovića, i zamjenika srbijanskog premijera zaduženog za koordinaciju Kosova, Nebojše Čovića. U razgovore su bili uključeni i albanski premijer, Fatos Nano, i dužnosnici iz Makedonije i Crne Gore, kao i predstavnici međunarodnih organizacija koje iz praktičnih razloga upravljaju Kosovom i uključeni su u promicanje rješenja u Makedoniji i drugdje. Ovoga tjedna u Pragu, NATO je odlučio primiti sedam bivših zemalja potpisnica Varšavskog sporazuma, što jamči sigurnost državama u kojima je dominantno nacionalno sjećanje ono na nesigurnost i njene užasne posljedice. Za ovo bi, međutim, cijenu mogle platiti postojeće članice saveza. Širenje NATO-a do granica s Rusijom, uključivanje tri države koje su prije tek nešto više od deset godina bile sastavni dio Sovjetskog Saveza, stvara mogućnost za buduće sukobe između NATO-a i Rusije. Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka i tri baltičke države NATO-u ne donose gotovo ništa osim svojih briga i svoje dobre volje. NATO bi htio da te države popune praznine u NATO-ovom vojnom programu, ali ovo nitko ne shvaća previše ozbiljno jer se NATO ne sprema ratovati ni sa kim. Sjedinjene Države sada samostalno vode ratove. NATO je trenutno organizacija iz koje se mogu angažirati jedinice za određene zadatke - vojna policija za Kosovo, jedinice za kemijski rat za Zaljev i tako dalje. U buduće, Washington bi htio da NATO oprema i financira vrstu inozemne legije u službi Pentagona, navodno kako bi zemlje koje bi imale svoje vojnike u takvoj legiji postale 'relevantne', kao što to Washington voli danas kazati. NATO je jednodimenzionalna organizacija. Nudi solidarnost i obećava vojnu sigurnost. Mandat EU-a je politička transformacija europskog društva. Ako u ovome uspije, osigurat će korjenitu mutaciju u europskoj političkoj civilizaciji. NATO predstavlja veliki uspjeh Zapada u hladnoratovskoj Europi. No NATO je bivši uspjeh. EU je budućnost, a njegovi uspjesi tek trebaju biti ostvareni", piše William Pfaff.