IT - 19. XI. LA STAMPA- GRANICE I ŠIRENJE EUROPE

ITALIJA LA STAMPA 19. XI. 2002. Zaustaviti širenje? "Valery Giscard d'Estaign je bacio kamen u baru ne skrivajući se: Europa ne može nastaviti širiti se kao do sada, netransparentno, nedemokratski, po inerciji. Prije proširenja na Tursku treba stati i razmisliti. (...) Širenje na Tursku će zapravo biti odlučujuće za budućnost Europe. Kakvu budućnost? Još ne znamo. Danas je Europa veliko zajedničko tržište 'okrunjeno' eurom. Ta Europa funkcionira, loše, no na neki način funkcionira, unatoč različitostima gospodarskih struktura raznih zemalja. Širenje na deset zemalja središnje Europe po sebi ne mijenja prirodu problema, samo povećava njihovu složenost. U Europi tog tipa mjesto može naći i Turska, a u perspektivi i Ukrajina, i vjerojatno i Rusija i drugi potencijalni kandidati. Gospodarska integracija ne poznaje prirodne granice. Ako, međutim, razmišljamo o EU-u u terminima političke unije, države i građana koji zajedno odlučuju glede pitanja kao što su unutarnja sigurnost, vanjska politika i obrana, pravosuđe, useljavanje, neizbježno se postavlja pitanje granica širenja EU- a. Politička unija se temelji na izraženoj volji da se zajednički sudjeluje u odlukama koje se odnose na temeljne vrijednosti, poput osjećaja pravde, solidarnosti, prihvaćanja ishoda tih odluka, pa i pod cijenu da se nađe u manjini: biti dijelom demokratske političke unije znači prihvatiti dati drugima vlast da odlučuju o pitanjima koja izravno utječu na vlastiti život. Glede ulaska Turske u Uniju neka su stajališta jasna. Sjedinjene Države i, djelomice, Velika Britanija, žele Europu koja sliči na prvi model, što širu i bez previše kičme: priključenje Turske je prirodan način za širenje našeg tržišta, za doprinos rastu, pa i demokratskom, Ankare. To bi moglo promijeniti prirodu Europe. Manje je jasno, međutim, stajalište onih koji žele politički integriraniju Europu, snažniju, utjecajniju, unutra i izvan sebe: dopustiti ulazak zemlje čije se tradicije i kultura vide drugačijima, s golemim demografskim i vojnim potencijalom, i dati joj moć da utječe na svakodnevni život talijanskih, francuskih, njemačkih građana, riskira izazvati krizu odbacivanja unutar Europe Petnaestorice, a možda i one 25-orice. To je problem kojega postavlja Giscard d'Estaign. Argument po kojemu treba nastaviti dalje, jer je već preuzeta jedna obveza spram Turske nije dovoljan. On pokazuje samo demokratski manjak koji muči EU. Odluka savjeta u Helsinkiju od prosinca 1999. da Tursku smatra kandidatom nepoznata je većini. Nikada nije bila predmetom javne rasprave. Možda je prigoda da je se pokrene. Europska Konvencija ima zadaću zacrtati Europu budućnosti. Mora odrediti hoće li ova više sličiti na veliko tržište ili na političku uniju država i naroda. Dok se ne donese ta odluka, ne samo od strane elita nego i od strane građana, treba obustaviti nacrte budućih širenja. Kriza odbacivanja, a za to bi bila dovoljna samo jedna zemlja, a u slučaju sporazuma iz Nice bili smo blizu toga, imala bi katastrofalne posljedice po sve.", piše Lorenzo Bini Smaghi i Daniel Gros.