IT - 19. XI. REPUBBLICA - EU, TURSKA, ŠIRENJE

ITALIJA LA REPUBBLICA 19. XI. 2002. Ako Turska postane ratna granica "Ako bi Turska bila u Europskoj Uniji danas bi se pripremali za rat na našoj zajedničkoj granici s Irakom. Razložiti to pitanje potrebno nam je kako bi ocijenili ulog u igri glede pristupa Ankare europskoj obitelji. Velika zemlja na dva kontinenta, koja na zemljopisnom atlasima velikim dijelom pripada Aziji, već odavno kuca na vrata Europe. Neuspješno. Od odgovora koji ćemo dati novoj Erdoganovoj Turskoj ovisit će mnogo više toga od budućeg izgleda naše krajnje istočne granice. S jednim 'da' ili jednim 'ne' Turcima ćemo dati hipoteku na geopolitičko-institucionalni ustroj EU-a slijedećih godina. Europeistička retorika do sada je izbjegavala suočiti se s pitanjem granica. Jer već njihovo utvrđivanje znači određivanje kraja pothvata započetog u Rimu 1957.. Znači dakle, izaći iz dvoznačnosti, možda nekada kreativne, ali danas jalove, kojom je taj europeizam stavljao tabu na temeljnu temu - što je cilj Europe - u intimnom uvjerenju da bi nas ona podijelila. No ako nije moguće postići dogovor među Europljanima glede zajedničke ideje Europe, trebamo zaključiti da raspravljamo o jednom nemogućem nacrtu. Još gore, o nepostojećem predmetu. (...) Danas Europa nije samo povijesno-zemljopisni koncept. Ona je jedna vrlo osobita politička i institucionalne organizacija. Toliko 'sui generis' da ne može postati protagonist na međunarodnoj sceni. Za Washington ona ni ne postoji. Posljednja verzija američke doktrine nacionalne sigurnosti ne navodi Europsku Uniju. Svaka kriza ili rat, od Balkana do srednjeg istoka, podsjeća nas na tu antipatičnu stvarnost. No kako bi se diglo na rang geopolitičkog subjekta potrebno je zacrtavati, zajedno, granice i političke institucije naše zajedničke kuće. Što se tiče granica, Europska Unija promijenit će oblik takozvanim 'širenjem' 2004.. Ne radi se samo o prostornom širenju, već paradigmatskom skoku. Imat ćemo širu i heterogeniju zajednicu, koja će obuhvaćati zemlje i narode koji nikada nisu živjeli pod zajedničkim krovom. S nekim aspektima koji su za nas Talijane prilično penalizirajući: primjerice trebamo pridružiti baltičke zemlje i Cipar, ali ne i naše jadransko-balkanske susjede preko puta, od Hrvatske do Srbije i Albanije. Skok unaprijed prema istoku osvjetljava u drugačijem svijetlu tursko pitanje. Do sada veći dio europskih čelnika, s Nijemcima na čelu, odbio je razmatrati zahtjev Ankare za pridruživanjem. Ustrajavajući, s dobrim argumentima, na ograničenjima turske demokracije, posebice glede vrlo posebne uloge vojnika, represije nad Kurdima, građanskih prava. Sam Erdogan obećava da će duboko reformirati zemlju kako bi je prilagodio zajedničarskim standardima, time potvrđujući da problemi postoje, i te kako. No temeljni razlog, koji se ne izražava, jer je geopolitički nekorektan, ostaje jedna drugi: mnogi Tursku ne žele u Europi jer je to islamsko društvo. Odbacujemo vjerske države, ali nam uopće ne smeta kršćanska Europa. Ili barem, isključivi izraz naše civilizacije.(...) Perspektiva širenja Europske Unije na Tursku i potvrđivanje sporazuma o posebnim odnosima s Rusijom, osnaženim nakon 11. rujna, više ne pripadaju svijetu utopije. Štoviše, sada zapriječiti put Ankari, kada su na vlast demokratski došli predstavnici umjerenog i prozapadnog islama, bilo bi samoubilački. To bi dalo novo oružje Bin Ladenu i njegovim suradnicima. Posvetilo bi 'sukob civilizacija'. Važno je da dalje proširivanje europskog prostora ne priječi perspektivu uzdizanja Europe na razinu geopolitičkog subjekta. Ako će Europska Unija biti mnogo šira od klasičnog prostora europske civilizacije, ako će se proširiti na zemljopisnu Aziju, bit će potrebno osnažiti srce Europe. Ono kulturalno homogenije, gdje su suglasja snažnija a interesi bliži. Tu je potreban politički i institucionalni kvalitativni skok. Sa ciljem da se iz nje napravi barem konfederacija u kojoj će odnosi između europske, nacionalne i regionalne razine biti jasno određeni i demokratski ozakonjeni. Jedna eurojezgra zacementirana oko 6 zemalja utemeljitelja uz dvije ili tri druge koje bi htjele i mogle njoj se priključiti. Jedna 'mala Europa' unutar 'velike Europe' u stvaranju. Kako bi se izbjeglo da se ova ne rastopi u jednu 'Ne Europu', koja bi od Europe imala samo ime.", piše Lucio Caracciolo.