ŠV 16.XI.-NZZ-ODGOVOR NA REZOLUCIJU

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 16. XI. 2002. Je li Sadam rekao 'da'? "Onomu tko čita tekst pisma koje je irački ministar vanjskih poslova dostavio UN-ovom glavnom tajniku Kofiju Annanu, upada u oči da se nigdje izričito ne prihvaća UN-ova rezolucija 1441. Samo se na jednom mjestu kaže da će se njome baviti unatoč njezinu 'lošem sadržaju' ('We will deal with Resolution 1441'). Obećano je daljnje pismo u kojem treba navesti koje mjere i postupci u toj rezoluciji proturječe međunarodnom pravu. Sve bi to mogli biti retorički ukrasi, potrebni moćnicima toga dijela svijeta. Jer inače se u pismu kaže da će prihvatiti inspektore kako bi mogli obaviti svoje zadaće i uvjeriti se da Irak od 1998. nije proizveo oružje za masovno uništenje. A suprotno bi tek trebalo dokazati. Tu je i crux multilateralnog puta kojim je krenuo predsjednik Bush. S američke se strane do sada nije čulo kako protumačiti to čudnovato iračko stajalište. Washington objavljuje da će Sadama ocjenjivati po njegovim djelima, njegovoj spremnosti za suradnju. Ipak će brzo a i samo vojno djelovati. Time će se, da to kažemo športskim jezikom, i dalje samo gubiti vrijeme. Jer zapravo bi UN-ova rezolucija morala obvezivati. Irak bi je morao prihvatiti bez ako o ali. No iz dugog se iskustva zna da odluke UN-ovog Vijeća sigurnosti ne treba bezuvjetno prihvatiti kao nominalnu vrijednost i da uvijek podliježu samovoljnim tumačenjima. Stoga Sadam i dalje provjerava čvrstoću veze pet sila veta u Vijeću sigurnosti a za to ima i razloga. Neke od njih čine sve da mu probude nade i zaključe da su sada s rezolucijom Amerikance stavili pod nadzor. Treba također pretpostaviti da Sadam još nije uvjeren u američku odlučnost ratovanja s ciljem promjene režima u Iraku. Niti vojne pripreme nisu toliko uznapredovale da bi ga zastrašile, niti ga osobito straši američko psihološko ratovanje. Sama činjenica da Bushova administracija veću težinu pridaje psihološkim aspektima razilaženja nego hardwareu, ojačava Sadama u shvaćanju da je oružani pohod još jako daleko. U rezoluciji sadržani rokovi za pojedine korake u režimu inspekcije govore mu da je moguće da se rat odgodi iza proljeća iduće godine i da zatim u jesen 2003. političke pripreme za američke predsjedničke izbore zamrse sliku. A i sumnju da Bush upravo zbog toga želi održavati na životu napetosti s Irakom i odgoditi obračun, ne treba posve odbaciti. Predsjednik i njegova administracija nedavno su pokazali da vrlo dobro razumiju 'umrežavanje' unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih problema. Oznaka je kakvoće američke vanjske politike da u međuvremenu brižno kalibrira ratne primjene sile. Pohod u Afganistanu bio je u tom pogledu uspjeh, a ministar obrane Rumsfeld, koji stalno ukazuje na povećanje američke udarne snage u odnosu na 1990., pretpostavlja da protiv Sadama Huseina može voditi kontrolirani i diferencirani eskalacijski rat: najprije psihološko zbunjivanje s ciljem da se irački režim sruši vojnom prijetnjom i operacijama tajne službe, zatim ciljane i sve jače zračne operacije povezane s akcijama sabotaže posebnih jedinica u zemlji i zatim, samo u nuždi, i veće i eskalirajuće akcije klasičnih kopnenih postrojba. Ne može se posve isključiti da bi takva ili slična političko-vojna strategija na nižem stupnju akcije i s razmjerno malim sredstvima, mogla uspjeti i da se veliki rat može spriječiti. Irak nije Vijetnam, a Rumsfeld nije Mc Namara. No Irak nije ni Afganistan ili Kosovo. Preostaje vidjeti hoće li Bush stazom multilateralne vrline uistinu stići do cilja ili će zemlja na dvije rijeke opet pokopati nadu u oslobođenje od jarma brkatog idola 'arapske ceste'. Od neuspjeha američke strategije nitko osim njega ne bi imao koristi - najmanje UN", zaključuje novinar lista H. K.