IT - 11. XI. LA REPUBBLICA - TURSKA U EU-U

ITALIJA LA REPUBBLICA 11. XI. 2002. Tako će Turska ući u EU "'Dragi Coline, shvatio sam da vam je jako stalo. No to je pomalo kao da me tražiš da se oženim za tvoju rođaku kako bi ti dokazao svoje prijateljstvo'. Oštra dosjetka ovih dana kruži europskim uredima. Navodno ju je izgovorio njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer tijekom razgovora s američkim državnim tajnikom Colinom Powellom. Fischer je nastojao ponovno zakrpati odnos sa SAD-om nakon 'raskida' tijekom njemačkih izbora. Powell je ustrajavao na nužnosti da Europljani odmah utvrde datum za početak pregovora o priključenju Turske Europskoj Uniji: gotovo kao cijenu koju bi Berlin trebao platiti kako bi ponovno uspostavio dobre odnose s Washingtonom. No dosjetke, pa i najbolje, ne mijenjaju tijek povijesti. I tako to prisilno vjenčanje ide dalje, između jedne zaručnice koja vrši pritisak i jednog zaručnika koji ne zna više kako se izvući. Rezultat: datum vjenčanja za sada neće biti utvrđen. No onaj službenih zaruka će biti. To se naziva bizantizmima. I zapravo je danas Bizant postao Istambul, i pod svaku cijenu želi ući u Europsku Uniju, te neprestano pravnike i diplomate nadahnjuje na krnje rafinirane izjave. Tako će vjerojatno na skupu na vrhu u Kopenhagenu, Turci moći iščupati ono što je u žargonu ureda već poznato kao 'klauzula rendez-vousa'. Praktički: čelnici vlada EU-a odlučit će neki datum u kojem će odlučiti utvrditi datum za početak pregovora o priključenju. A pošto će 'rendez-vous' vjerojatno biti zakazan za prosinac 2003. (ako ne prije), dakle za talijanskog predsjedavanja, i kako je Berlusconi među najgorljivijim pristašama ulaska 66 milijuna Turaka u Europsku Uniju, na Italiji će biti da raskrči put jednoj od najkontroverznijih odluka novije europske povijesti. Koraku koji bi, prema Valeryiju Giscardu D'Estaignu, 'doveo do kraja Unije'. Daleko su vremena europskog vijeća u Luksemburgu u prosincu 1997., kada se Helmut Kohl okomio na Romana Prodija, tada predsjednika talijanske vlade, koji je branio argumente Turaka čija je kandidatura bila isključena: 'Dragi Romano, ti govoriš i govoriš, no zemljopis sam učio u osnovnoj školi i na mojem priručniku Turska je bila u Aziji, ne u Europi. Točka, i dosta.' Kako primjećuje Giscard u razgovoru za Le Monde, još je i sada većina čelnika vlada, kada se otvoreno izjašnjavaju iza zatvorenih vrata, protiv ulaska Ankare u Uniju. Europski čelnici znaju i da bi nacionalni parlamenti, kao i Europski parlament, teško ratificirali tursko priključenje. No nitko otvoreno nema hrabrosti izgovoriti odlučno i konačno 'ne' koje bi pokvarilo bilateralne odnose s Turskom, i vjerojatno sa Sjedinjenim Državama. Tako je tursko pitanje išlo polako, ali neumoljivo, dalje u stalnoj igri prebacivanja tereta od jednog turnusnog predsjedništva do drugog, nesrazmjerno rastući poput grude snijega. Na skupu na vrhu u Helsinkiju 1999, sa scene je otišao Kohl, čelnici vlada koji su htjeli staviti Cipar u zemlje prvog vala širenja, poslali su Solanu u Ankaru i priznali su Turskoj status kandidata, mada nisu utvrdili datum pregovora o priključivanju. Tada je mehanizam postao nezaustavljiv. Posljednji izbori, pobjedom Recepa Tayyipa Erdogana i islamske stranke, izgleda da su paradoksalno ubrzali vrijeme približavanja Europi, gotovo kao da se preventivno tjera sablast fundamentalističkog razvoja pred zagonetkom koju predstavlja nova turska vlast. Spremnost koju je pokazala Europa mora se sviđati Amerikancima. Washington smatra Tursku dragocjenim saveznikom u NATO-u; zapadnjačkim bedemom, postavljenim između Iraka, Irana i Sirije, nužnom platformom za bilo kakvu operaciju protiv Bagdada, no i regionalnom silom s vodećom ulogom spram nestabilnih kavkaskih republika središnje Azije. Očit je američki interes za čvrstim europskim sidrenjem u Ankari. No isto tako, primjećuju, zlonamjernici, interes da razvodne rađanje pravog političkog identiteta Unije, kojoj bi trebala desetljeća da 'probavi' ulazak Turaka. Stvarni problem, primjećuju diplomati ispod glasa, nije toliko može li si Turska dopustiti ulazak u Europu, već prije može li si Europa dopustiti da je primi. Giscard D'Estaign nema dvojbi: 'Oni koji su najviše zagovarali širenje u pravcu Turske protivnici su Europske Unije'. A to su, slučajno, oni koji su najpozorniji spram američkih raspoloženja i želja: engleska vlada Tonyija Blaira, danas, talijanska vlada Silvija Berlusconija koji vrše pritisak da se utvrdi datum početak pregovora već na skupu na vrhu u Kopenhagenu. Na posljednjem talijansko-francuskom sastanku na vrhu u Villi Madama, Berlusconijeva diplomatska ofenziva uspjela je glede te točke postići neutralnost predsjednika Jacquesa Chiraca. 'Ja osobno ne vjerujem da se u Kopenhagenu može utvrditi datum za početak pregovora', kazao je Chirac čelniku talijanske vlade. 'No ako vi to tražite mi se nećemo usprotiviti'. Kako bilo, i ako datum početka pregovora neće biti utvrđen, radi preostalih otpora nordijaca, izgleda da se glede klauzule o rendez- vousu stvorio široki pristanak. Rasprava, u odboru stalnih predstavnika EU-a i kontaktima između političkih čelnika u diplomacijama, već se poglavito vodi oko rokova. Neki ih žele duge, kako bi se početak pregovora premjestio prema 2006.-2007.. No većini se čini očitim da je, ako u međuvremenu turska vlada ne napravi krive korake, igra odgoda i odugovlačenja ipak ograničena. 'U trenutku u kojemu će čelnici vlada odobriti klauzulu o rendez- vousu, dat će volan i papučicu gasa Turcima u ruke', objašnjava jedan visoki dužnosnik Komisije. Onaj tko se u ovoj situaciji nalazi u najneugodnijem položaju upravo je Romano Prodi. S jedne strane Komisija zapravo nema stvarnu vlast odlučivanja o kandidaturi Ankare i mora se držati, pa i u službenim izjavama, odluka čelnika vlada. S druge će strane ljudi iz Bruxellesa onda morati voditi složene i teške pregovore, stisnuti između žurbe Turaka i poziva na oprez koji će vjerojatno doći iz europskih prijestolnica. U toj igri prebacivanja upaljene šibice, već se zna da će konačni primatelj, vjerojatno osuđen spaliti si prste, biti upravo Komisija. No, Prodi, kao dobar političar, savršeno je svjestan da neki oblik povlaštenog dijaloga s Turskom je nužna za Europu., I već dugo promiče nacrt stvaranja 'prstena prijatelja': mreže snažno strukturiranih odnosa koja bi obuhvatila sve okolne zemlje Unije, od Maroka do Rusije, od Ukrajine do Turske. Inače, pita se, jednom kada će Turska pokrenuti pregovore o priključenju, tko će moći odbiti kandidature, već spremne u ladicama, Marokanaca, ili Ukrajinaca, ili Egipćana? I radi toga je predsjednik Komisije, još od svojih prvih obraćanja izgovorenih u Strasbourghu 1999., pozvao europski parlament da otvori dublju raspravu o prirodnim granicama Europe i njenom zemljopisnom i kulturalnom identitetu. Izazov koji je trebao potaknuti predstavnike europskih naroda. No koji je, međutim, upućen u prazno, utopljen u moru nesporazuma, prešućivanja i prevelikog broja neizgovorenih stvari između Bospora i Atlantika.", piše Andrea Bonanni.