THE TIMES 4. XI. STRAH OD JEDNOSTRANOG SAVEZA

VELIKA BRITANIJA 4. XI. 2002. THE TIMES Opasnosti prevelike bliskosti s Uncle Samom "Poruka nije mogla biti jasnija. 'Ne želim ga u Bijeloj kući.' Condoleezza Rice, Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost, ovo je kazala na sastanku viših dužnosnika vlade. 'On' je bio ministar vanjskih poslova jedne od najbližih saveznica Amerike, Joschka Fischer iz Njemačke. Dopušten mu je kratak sastanak s Colinom Powellom u State Departmentu, ali ne i s predsjednikom. Nakon napada čelnika SPD-a na Ameriku i samog Busha tijekom njemačke izborne kampanje, predsjednik nije raspoložen ni oprostiti niti zaboraviti. Riječi gospođe Rice prenesene su mi kao zorni primjer ne samo zahlađenih odnosa između SAD-a i Njemačke, nego i općenitog američkog razočaranja u Europu. Tony Blair i Španjolac Jose Maria Aznar pošteđeni su tih kritika. No ovo je za Blaira u jednakoj mjeri i opasnost i prilika. Tijekom posjeta Washingtonu prošlog tjedna, zapanjilo me to da su takve sumnje izražavali i dominantni političari vlade, ne samo pentagonski jastrebovi i njihovi saveznici. Kada sam jednog višeg međunarodnog dužnosnika s dugogodišnjim iskustvom u međunarodnoj politici upitao što Amerikance smeta u pogledu stajališta Europljana, kazao je: 'proračunatost', 'intelektualna arogancija', 'snobizam', 'slabost vodstva' i 'prevrtljivost'. Implicitno, američki dužnosnici mrze kada se prema njima odnose superiorno. Irak je te razlike dodatno produbio, ali ih nije prouzročio. Europske čelnike optužuju da ne žele promijeniti svoja razmišljanja. Smatra se da je Europa usredotočena na samu sebe, opsjednuta vlastitim institucijama i da ne želi popratiti svoju internacionalističku retoriku ulaganjem u obranu. I neki demokrati imaju iste primjedbe, napadajući, međutim, istovremeno Busha za loš utjecaj na odnošaje SAD-a i Europe zbog nespretnog unilateralizma. Naravno, pamćenje je kratko a sadašnji problemi uvijek djeluju gore od onih iz prošlosti. James Steinberg, bivši zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost u Clintonovoj vladi, i kritičar Bushove politike, ističe bivše transatlantske razmirice: zbog gospodarske politike 1960-tih i 1970-tih, i zbog postavljanja krstarećih raketa u Europi početkom 1980-tih. Nesporazumi zbog Bliskog Istoka traju više od 20 godina a potpora SAD-a Izraelu i dalje predstavlja najveći jaz između stajališta SAD-a i onog Europe, uključujući i Veliku Britaniju. Čak i u ovakvoj situaciji, unatoč razmjeni paljbe preko Atlantika, Europa i Sjedinjene Države slažu se u pogledu mnogo više pitanja nego onih oko kojih se njihova stajališta razilaze. Suradnja u pogledu terorizma prošle je godine bila intenzivna, a europski čelnici smatraju, donekle s pravom, kako je Pentagon odbio njihovu ponudu da više doprinesu toj borbi, nakon 11 rujna. Unatoč smanjenju proračuna za obranu, Njemačka je na Balkanu i u Afganistanu bila mnogo aktivnija nego što je se to moglo pretpostaviti prije nekoliko godina. Unatoč ovom zahlađenju, američki i njemački čelnici ipak će morati razgovarati na summitu NATO-a u Pragu, krajem ovog mjeseca. Međutim, postojeći jaz ne može se premostiti tek diplomatskim učtivostima. Problem je djelomice u stilovima upravljanja državom. Netko tko dobro poznaje predsjednika Busha, kazao mi je kako on daje posebnu važnost svom osobnom odnosu s drugim čelnicima. Sviđaju mu se energični čelnici. Bush je mislio da se sporazumio s kancelarom Gerhardtom Schroederom glede Iraka i sada se osjeća izdano i uvrijeđeno zbog grube antiameričke retorike koju je Schroeder koristio u predsjedničkoj kampanji. Slabosti ne prašta kao ni njegova majka, Barbara Bush. Nije ga se dojmio ni francuski predsjednik Jacques Chirac, koji, smatra, nije imao jasnu sliku o tome što želi učiniti nakon francuskih izbora. Pregovori o rezoluciji Ujedinjenih naroda za Irak, koji su se oduljili, nisu pomogli. Tonya Blaira, međutim, naveliko hvale posvuda u Washingtonu. Smatraju kako je utjecajan u jačanju postojećih poriva u pogledu odluke da se borbi protiv al Qaide da prednost u odnosu na rat u Iraku, u pogledu potrebe za sudjelovanjem međunarodne zajednice u Afganistanu i donošenja nove rezolucije UN-a za Irak. Karikatura Blaira kao Bushovog pudla, iza koje stoje Blairovi britanski i europski kritičari, kriva je i netočna. No Blairova taktika davanja podrške u javnosti a iskrenosti samo u četiri oka je klopka. Postoji rizik da će ga početi uzimati zdravo za gotovo. Blaira slušaju kada poziva SAD da se više angažira u međunarodnoj politici, no Bushova vlada ne osjeća potrebu da učini bilo kakve ustupke Blairu. Stoga, kada britanski dužnosnici s pravom ističu kako je UN-ova rezolucija veoma važna za Blairovu unutrašnju politiku, jer bi predstavljala odgovor britanskim kritičarima, članovi vlade odgovaraju kako ih je Blair uvjerio da će uz SAD biti i ako Amerika ne podrži UN-ovu rezoluciju. Od Blaira bi mogli tražiti i da učini previše. State Department ga vidi kao saveznika u razmiricama između washingtonskih agencija. Ipak, mora biti oprezan da ne izazove neprijateljstvo drugih skupina, kao što je to bila učinila Margaret Thatcher. Osim toga, statusu omiljenog Europljanina u Washingtonu sa sobom nosi i rizike. Kao i većina njegovih poslijeratnih prethodnika, i Blair smatra kako je most između SAD-a i Europe. Smatra da je njegova uloga objašnjavati europske probleme u Washingtonu i američke prioritete u Europi. No Blairov utjecaj u Washingtonu ovisi i o njegovom utjecaju u Europi. Savez Washingtona i Londona nije dovoljan. To je jedan od razloga zbog kojih je Blair potaknuo izravne kontakte SAD-a i Francuske, u pogledu UN-ove rezolucije. Cijena ovoga bila su probuđena gaullistička stajališta predsjednika Chiraca, koja su stajala iza njegove nedavne razmirice s Blairom. Tako su bilo kakvi osjećaji zadovoljstva u Londonu zbog napetih odnošaja između SAD-a i Njemačke i Francuske neprilična i kratkovidna. SAD treba snažne saveznike u Europi, jednako kao što europski čelnici trebaju shvatiti američke probleme", piše Peter Riddell.