FRANC-LE MONDE DIPLOMATIQUE ZA STUDENI-UVODNIK O SOCIJALNOM RATU

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE STUDENI 2002. Socijalni rat "Nakon 11.IX.2001. i rata u Afganistanu, građani imaju dojam da su zaglibili u svijetu u kojemu gospodare političko nasilje i terorizam. Već više od godinu dana, najveća glasila koja objavljuju strašne slike i nevjerojatna svjedočenja, šire strah svojim izvješćima o užasnim atentatima, pogubnim eksplozijama i čudnovatim uzimanjem talaca... Ne prođe ni tjedan dana da se, od Izraela do Balija, od Karachija do Moskve, od Jemena do Palestine ne plati bolni i krvavi danak... Sve to ostavlja dojam da će planet uništiti vrtlog neke vrste novog svjetskog sukoba - 'rata protiv međunarodnog terorizma' - koji je još užasniji od prethodnih. A možebitni američki pohod na Irak bit će tek jedan događaj u tom ratu. Taj je dojam lažan. Protivno očekivanjima, političko nasilje nikada nije bilo tako slabo rašireno. Pobune i prosvjedi političke naravi, ratovi i sukobi rijetko su bili tako malobrojni. Neka nam ne zamjere glasila, ali svijet je miran, tih i u njegovu velikom dijelu vlada mir. Da bi se u to uvjerili dovoljno je da sadašnji geopolitički krajolik usporedimo s istim krajolikom prije dvadeset pet ili trideset godina. Nestale su gotovo sve radikalne pobunjeničke skupine koje zagovaraju oružanu borbu. I završena je većina sukoba veće i manje snage u kojima su, na svim kontinentima, svake godine smrtno stradavali desetci tisuća ljudi. Ugašena je, ili je na najboljem putu da to bude, gotovo sva žeravica koju je zapalila marksistička perspektiva o izgradnji boljeg svijeta. Na Zemlji je ostalo jedva desetak žarišta nasilja: Kolumbija, Baskija, Čečenija, Bliski istok, Obala Slonovače, Sudan, Kongo, Kašmir, Nepal, Šri Lanka, Filipini... Dakako, pojavio se i novi sljedbenik oružane borbe - radikalni islamizam - koji odsad zauzima prednji dio medijske pozornice. No koliko god bile upadljive, te akcije ne smiju zasjeniti ono bitno: oružana politička borba slabi. Znači li to da nema drugih oblika nasilja? Svakako, ne. Tu je, kao prvo, gospodarsko nasilje koje, potaknuti liberalnom globalizacijom, gospodari provode nad podložnicima. Nejednakost poprima neviđene razmjere. Doslovno nepodnošljive. Polovica čovječanstva živi u siromaštvu, više od trećine u bijedi, osamsto milijuna ljudi pati od neuhranjenosti, gotovo milijardu je nepismeno, milijarda i pol nemaju vode za piće, dvije milijarde još nemaju struju... Koliko se god to moglo činiti nevjerojatno, te milijarde prezrenih na svijetu politički su mirni. To je čak jedan od najvećih paradoksa našeg vremena: siromašnih više no ikad, a nezadovoljnika manje no ikad. Može li takvo stanje potrajati? Malo je vjerojatno. Razlog je zacijelo u činjenici da se marksizam kao međunarodni pokretač socijalne pobune istrošio i da je svijet u nekoj vrsti tranzicije. Između dvaju ciklusa političkih revolucija. I dok su nepravde sramotnije no ikad, vidimo da drugi oblici nasilja već dosežu najveći mogući stupanj. Napose, nasilje siromašnih nad siromašnima i neki primitivni oblici pobune koji se očituju u delinkvenciji, kriminalu i nesigurnosti koji, gotovo posvuda, ne samo u Francuskoj, poprimaju značajke pravog socijalnog rata. (...) U Brazilu, jednoj od zemalja u svijetu s najviše razlika - gdje su birači u velikom broju glasovali za 'kandidata siromašnih' Inacija 'Lulu' da Silvu - socijalni rat poprima čudnovate razmjere. Od 1987. do 2000. u Riju je od metka poginulo više maloljetnika nego u svim sukobima u Kolumbiji, Jugoslaviji, Sijera Leoneu, Afganistanu, Izraelu i u Palestini. U tih trinaest godina, primjerice, tisuću je mladih našlo smrt u izraelsko-palestinskom sukobu; u istom razdoblju, 3.937 maloljetnika ubijeno je samo u Riju... Pred tim sve jačim valom 'nesigurnosti' kako kažu glasila, mnoge zemlje - Meksiko, Kolumbija, Nigerija, Južnoafrička Republika i td. - sada više troše za vođenje socijalnog rata nego za vlastitu nacionalnu obranu. Brazil, primjerice, izdvaja dva posto nacionalnog bogatstva za oružane snage, a više od 10.6 posto za zaštitu bogatih od očaja siromašnih... Glavna pouka ljudske povijesti jest: ljudska su se bića na koncu uvijek pobunila protiv porasta nejednakosti. Sadašnji porast, kako na jugu, tako i na sjeveru, delinkvencije i kriminala - koji su često tek primitivna i nesuvremena očitovanja socijalnog nemira - neprijeporan su znak ogorčenosti najsiromašnijih zbog nepravde u svijetu. Još nije riječ o političkom nasilju. No svi smo svjesni da je riječ o odgodi. Do kada?", u uvodniku lista pita se Ignacio Ramonet.