FRANC-LE FIGARO OD 2.11.02.TURSKA I EUROPSKA UNIJA

FRANCUSKA LE FIGARO 2.XI.2002. Turska je u Europi "Turske stranke, osim nacionalističke manjine, od 1963. s iznimnom upornošću traže prijam u Europsku uniju; otada se europske vlade ne usuđuju odbiti Tursku, već otežu iz straha da ne uvrijede domaću javnost. No jesu li se u Europi ikad zapitali što taj prijam znači? On će, čuju se prigovori, promijeniti narav Europe? Ali, kakva je ta narav? Prigovori protiv Turske, bez obzira koja ih europska zemlja i kako iznosi, posvuda su i uvijek spoj nedorečenosti i odobravanja. Protivnici ističu da je Turska presiromašna i da bi nas njezin ulazak jako skupo stajao; plaše se da će Turci, naturalizirani Europljani, preplaviti naše tržište rada. Ta Turska neće biti dovoljno demokratska, neće dovoljno poštovati ljudska i prava manjina, napose Kurda. Ističe se da ćemo se s Turskom u Europi naći u susjedstvu s nestabilnim državama kao što su Sirija, Iran i Irak. Napokon, razlog koji se najčešće prešućuje, Turci su muslimani, a Europa nije muslimanska. No što je ona zapravo? Poželjan ili ne, ulazak Turske potiče nas da se zapitamo o smislu Europe i o samoj Turskoj. Je li Europa zemljopisni pojam? Ako jest, gdje su njezine granice? Ukrajina je zemljopisno u Europi, ali nije kandidat za Europsku uniju i ne bismo je ni htjeli. Možemo li poreći da su Bosanci Europljani? Ipak, muslimani su. Može li im se zabraniti ulazak u Europu? Ako da, u ime kakve diskriminacije? Ako su Bosanci Europljani, premda su muslimani, onda su to i Albanci. No većina Albanaca su muslimani i njihova je povijest, kao i povijest Kosovara i Bosanaca, tijesno vezana uz tursku povijest. Otkrivamo da zemljopisno mjerilo ne može izdržati temeljitije istraživanje. Vjesko je mjerilo još nesigurnije, jer dovodi do prividnog razlikovanja između dobrih muslimana koji su zemljopisno u Europi i onih drugih u Aziji; no isti se islam, svjetovni islam, živi u Turskoj, u Bosni i u Albaniji. Ako kao mjerilo odredimo kršćanstvo, onda smo u vrlo nezgodnom položaju naspram Bosanaca. Uostalom, što reći milijunima muslimana čija dva do tri naraštaja žive u Europi, koji su već njezini građani, kao i onima koji se i danas tu doseljavaju? Njihovo mjesto u tobože kršćanskoj Europi postaje tako neodrživo. (...) Ostaje treće opravdanje koje nije ni teritorijalno ni kulturno: takozvani utilitaristički razlog. Turci se žele priključiti Europi samo da bi iz nje izvukli korist. Jesmo li pak mi zainteresirani da primimo Turke? Dakako, Europa će Turcima pomoći svojim subvencijama, a još više time što europska integracija potiče rast; u siromašnim zemljama - Grčkoj, Portugalu, Irskoj - koje su ušle u Europu u doba kada nisu bile puno bogatije ni više demokratske od Turske, demokracija je ojačala i nastalo je blagostanje zbog ugovorne obveze o prikladnom obnašanju javnih dužnosti. Zato je teško tražiti od Turaka da budu bogati i demokrati prije nego postanu Europljani, jer brže će se obogatiti i demokratizirati kada uđu u Europu, što je prije njih uspjelo Grcima i Portugalcima. Ako je potreban još jedan dokaz turske privrženosti Zapadu, podsjetimo se da su se Turci, nakon Drugog svjetskog rata, borili protiv naših zajedničkih neprijatelja: Sovjeta, islamskog nasilja, Iraka i afganistanskih talibana. Trebamo li reći Turcima da ih prihvaćamo kao plaćenike, da su nam kao takvi korisni, ali da im ne možemo dati više od toga? Europljani će biti odgovorni ako oni u Turskoj koji su u manjini, ali su bučni i guraju zemlju u naručje političkog islamizma i velikoturskih snova, postanu većina; tako će islamizam doista doći pred naša vrata. Vratimo se utilitarističkom razmišljanju: ne trebaju li Europljanima Turci barem koliko i Turcima Europljani? Turci bi bili korisni u zaštiti našeg istočnog krila; pomogli bi jačanju gospodarskog utjecaja Europske unije naspram SAD-a i, u budućnosti, naspram Kine i Indije. Napokon, turska radna snaga bit će nužna kada naša demografija u zastoju otkrije, kao što je već otkrila u Njemačkoj, nedostatak radne snage. Tko bi bio bolji od Turaka? Tako, umjesto da se pitamo je li Turska u Europi, što je uzaludno pitanje bez odgovora, zapitajmo se što je Europa. Ako nije samo zemljopisna, kršćanska i utilitaristička, preostaje joj da bude univerzalistička. Europa će imati budućnost i granice samo polazeći od osobitih vrijednosti koje bi mogla utjeloviti, napose u odnošajima s muslimanskim svijetom; te vrijednosti mogu biti samo liberalna demokracija, poštovanje ljudskih prava, moralna diplomacija, suradnja sa siromašnim zemljama, vrednovanje kulturne raznolikosti, poštovanje vjerske različitosti. Ako je to poruka Europe za budućnost, Turska će joj se moći priključiti čim prihvati ta mjerila. Kada Turska uđe u Europu, potonja će biti i kršćanska i muslimanska i zato privlačan obrazac za neeuropske muslimanske zemlje. To je veliki plan za Europu koja će na Balkanu i u Anatoliji poticati prosvijećeni islamizam; nestat će prijetnja zelenog islamističkog okruženja Zapada; Europa više neće biti zaštitna rešetka za islamiste, već uzor za muslimane. Ta Europa nipošto neće sudjelovati u 'civilizacijskom sukobu', već će biti primjer skladnog zajedničkog života uljudba, kako je to postigla u najboljim trenutcima Otomanskog Carstva", piše Guy Sorman, esejist.