NJ 30.X.-WELT-NATO, NIJEMCI I SAD

NJEMAČKA DIE WELT 30. X. 2002. Canossa na Potomacu "Prvi predujam dao je Schroeder kad je u očajničkom samohodu francuskom predsjedniku države Chiracu zajamčio da prije istijeka 2006. neće dirati agrarne subvencije EU-a koje francuski seljaci koriste više nego drugi i francusku geometriju izbornoga kruga drže u redu. Nije dokazano da je Schroeder dobio za to više od smiješka. To stranačkog kolegu u Downing Streetu 10 nipošto nije zabavljalo. Atlantska vrijeđanja ubrzavaju nepredviđene europske posljedice. Ministra vanjskih poslova Fischera u Washingtonu čeka težak put i neće biti obavljen ravnodušnim 'forget it'. Najbolnije će mu biti primijetiti da Bijelu kuću ne zanimaju njegova pojašnjenja. Ministar vanjskih poslova Powell će uljudno, ali određeno zapitati kako savezna vlada iz krhotina želi ponovno napraviti saveznu politiku. NATO-ov vrh u Pragu može postati trenutak istine - neće se raditi samo o proširenju i ponovnom pridobivanju vojne interoperativnosti, što opterećuje savezni proračun, nego će više biti po srijedi predstojeći udar na Irak. No to ne obuhvaća samo podnošljive samorazumljivosti poput njemačkih prava slijetanja i nadlijetanja za američku zračnu flotu nego i tenkove Fuchs u Kuvajtu, energičnu potporu turskom pristupu u EU i naposljetku i ponajprije pitanje što NATO poslije američkog 11. rujna i ruskog 26. listopada treba i mora biti. Unutarnjopolitički su se mirovne izjave i optužbe Amerikancima da su pustolovni, isplatile. U vanjskoj se politici, to Fischer zna, radi drukčiji obračun. Canossa nije loša metafora da bi se pojasnilo što je sada nužno. Za razliku od uvriježenog mišljenja da je papa cara gorko ponizio, Heinrich IV. je, time što je tri dana i noći u snijegu, ogrnut pokajničkom košuljom - nedvojbeno podstavljenom - ispred Canosse stavio papu pod pritisak, izborio političku pobjedu: izopćenje je propalo, car je ponovno imao legitimitet a time i ovozemaljsku moć. Rijetko je netko to postigao za tri dana. Može li Fischer to uspjeti? Ono što u svakom slučaju prisiljava na odlučan povratak rezonu saveza je stvarno stanje: SAD treba saveznike u Europi a bez Njemačke nastat će bijela mrlja nepredvidljivosti. No Europljani, ponajprije Njemačka, moraju uz trijezno promatranje svojega položaja doći do zaključka da između njih i možebitnih međunarodnih katastrofa ne stoji puno više od američke sile. Irak ostaje eksploziv saveza ako Fischer ne uspije na vrijeme ponovno uspostaviti civilne oblike ophođenja i ponuditi supstanciju. Njemačka vanjska politika ne smije više biti talac unutarnjopolitičkih igara. Neće dostajati poštivanje ugovora, primjerice o općem pravu. Od siječnja preuzeti od Turaka vodstvo Isaf-a korak je u pravom smjeru - ali bez američke potpore uskoro put u nevolju. Obje strane, naime Washington, moraju pojačati konzultacije o punom opsegu odnosa. Zbog toga moraju prestati podmetanja i vrijeđanja - bez primisli na hessensku izbornu borbu. Suradnja u sigurnosti i naoružanju teško je oštećena. Njezino poboljšanje više je negoli samo tehnologijska politika. Washington će od Berlina zahtijevati da u budućoj NATO-ovoj reakcijskoj oružanoj sili preuzme vodeću ulogu: izgovori neće pomoći. Bit će to ispit postoji li NATO-ova uloga 'out of area'. Ako ne, NATO gubi vojni smisao - a tada ni od političkog ne može puno ostati. Obje strane, ma koliko na različit način, upućene su jedna na drugu. Još nije prekasno prihvatiti tu spoznaju. Fischer mora odlučiti želi li voditi crveno-zelene igrarije ili njemačku vanjsku politiku", zaključuje komentator lista Michael Stuermer.