FR-L'EXPRESS 24.10.02. FUKUYAMA: ZAPRAVO NIJE KRAJ POVIJESTI NEGO ČOVJEKA!

FRANCUSKA L'EXPRESS 24.X.2002. Ne zahvaćati u ljudsku narav "Provokator. To je glavna značajka tog sramežljivog čovjeka s uljudnim osmijehom, profesora političke ekonomije na uglednom sveučilištu Johna Hopkinsa koji ima takav moralni autoritet da ga u zemlji Georgea W. Busha više smatraju zvijezdom nego filozofom. No Francis Fukuyama je ipak filozof. Ponikao iz Hegelova i Kojeveova učenja, njegova je osobitost što je preuzeo europsku kritičku misao, primijenio je na američko društvo, da bi je zatim u drukčijem obliku 'ponovno prodao' Europi. Njegovo prvo iskustvo u tom smislu pokrenulo je polemiku međunarodnih razmjera. Bilo je to 1989. kada je u časopisu 'National Interest' objavio napis od tridesetak stranica pod nazivom 'Kraj povijesti'. Postavka nije bila toliko besmislena kako se tada činilo: povijest ima smisao, a njezin je cilj širenje liberalne demokracije u svijetu, budući da rušenje komunizma znači presudnu etapu u razvoju ljudske slobode i pretvara demokraciju u obrazac kojemu nema premca. Fukuyama se ponavlja i još jednom dramatizira: nakon kraja povijesti, kraj čovjeka ('Kraj čovjeka. Posljedice biotehnološke revolucije', Okrugli stol). Opet se susrećemo s mišlju da ćemo nepovratno prijeći u svijet u kojemu će se pravila igre poremetiti, gdje više neće vrijediti ništa što je vrijedilo prije. No ovaj put se za Fukuyaminu dijagnozu ne može reći da je fantastična. Izvrstan popularizator znanstvene misli, jasno i točno zacrtava putove budućnosti. Po njegovu mišljenju, ulog razvitka biotehnologija je na filozofskoj razini: znanost, koja uspijeva tamo gdje gospodarstvo i politika nisu mogli, kratkoročno će dovesti do radikalne promjene onoga što čovjeka danas čini čovjekom. Kako pratiti tu promjenu? U tomu je sav problem. Jer, premda Fukuyama točno opisuje prilike, filozofske opcije koje predlaže, zbunjuju. Ponajprije u znanstvenom smislu. Dakle, Fukuyama najavljuje čovjekov kraj. Iza učinka poluge skriva se stvarnost: čovjek, kakvog poznajemo danas, nestat će kroz dva naraštaja nastavi li se u istom ritmu proces kojega smo svjedoci. Na njegovo će mjesto doći novi čovjek, za kojeg kaže da će biti 'sretniji', pametniji, zdraviji i dulje mlad (u SAD-u je očekivana životna dob za muškarce s 48 porasla na 74 godine, a za žene sa 46 na 79 godina, u razdoblju od 1900. do 2000.)... Fukuyama tvrdi da će te promjene dovesti u pitanje pojmove poput jednakosti i moralne odluke, promijenit će naše opažanje i shvaćanje ljudske osobnosti i identiteta, poremetit će društvenu hijerarhiju i ugroziti samu narav svjetske politike. Nema potrebe, kaže, mahati strašnim baukom genetskih preinaka koje mijenjaju čovjeka i prije njegova rođenja: budućnost se već šepuri pred našim očima, budući da je znanost kadra (pa bilo to zahvaljujući samo neurofarmakologiji) mijenjati ljudsko ponašanje. U svakom smislu, eto nas na pragu novog doba, 'doba nakon čovječanstva'. (...) Prikazujući se kao neokonzervativac (treba zabraniti kloniranje, utvrditi potrebne granice, regulirati po svaku cijenu), Fukuyama polaže temelje vrlo osobite ultraliberalne filozofije koja počiva na zamisli da će priroda reagirati ne uspiju li se utvrditi te granice. Budućnost je jako prijeporna i napose jako strašna. Treba li zaista pustiti ljudsku narav da radi kako zna? Je li mudrost prirodna? Nije li ona zapravo samo kulturni napor kako bismo umaknuli naravi koja nas gura u zabavu i potrošnju? Fukuyamin poticajni esej otvara raspru. Povrh toga, otkriva duboki nesklad između Amerike i Europe: dok SAD nadahnjuje povijesni optimizam (sutra je uvijek bolje od danas), Europa je puno više ukorijenjena u sumnji (povijest u sebi svakako nosi obećanje, ali i veliku prijetnju koja se već sručila i svakog se časa može vratiti) i u umijeću življenja (kako inscenirati tradicije i prilagoditi ih budućim naraštajima?)."