NJ 18.X.-FAZ-HRVATSKA, NATO I EU

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 18. X. 2002. Vojska nastala u ratu "Zbog tvrdoglavosti sijedog generala i popuštanja socijaldemokratske vlade pritisku iz nacionalističkih redova, Hrvatskoj na putu u NATO prijeti osjetan nazadak. Ako će vlada predsjednika Račana i dalje odbijati izručenje bivšeg hrvatskog šefa glavnoga stožera Janka Bobetka Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, to bi po mišljenju zapadnih diplomata moglo imati vrlo neugodnih posljedica po ambicije Zagreba. No među vodećim se hrvatskim političarima do sada samo predsjednik Mesić bez ako i ali očitovao za pridržavanje obveza prema sudu. Hrvatska se, zaklinjao se nekoć predsjednik Tuđman, isključivo usmjerava na NATO i EU i ni u kojim okolnostima neće sudjelovati u nekim novim gospodarskim ili političkim udruživanjima sa zemljama Balkana. Ali na kraju je baš u Tuđmanovoj eri promicana hrvatska ekskluzivnost odvela u izolaciju. U Bruxellesu su se vrata otvorila tek nakon Tuđmanove smrti i izbora u siječnju 2000. Novo političko vodstvo uvidjelo je da Hrvatska Europi nije korisna kao 'bedem' protiv pravoslavlja i islama, nego kao partner koji može pridonijeti stabilizaciji jugoistočne Europe. Predsjednik Mesić i Račanova vlada željeli su da se Hrvatsku sa zapadnog stajališta više ne gleda kao na dio problema nego kao na dio rješenja. Prevladavanje 'neproduktivnog i štetnog egocentrizma', kojeg je Mesić obilježio kao karakteristiku Tuđmanove ere, pretpostavljao je novo razumijevanje odnosa prema susjedima, osobito s Bosnom i Hercegovinom s kojom je trebalo postupati kao s ravnopravnim i suverenim partnerom. Osim toga je morala prestati potpora hrvatskim nacionalistima u Bosni i Hercegovini. Nova se vlada osim toga očitovala za povratak izbjeglica, Srba iz Hrvatske također, kao i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. I napokon je Zagreb počeo i s izručivanjem vjerojatnih ratnih zločinaca u Haag. Sve te mjere dovele su nacionalnu oporbu u bijes a veteranske udruge na ulicu, no ponajprije su otvorile put u transatlantsku zajednicu. I to vrlo brzo. Još za svojeg prvog posjeta NATO-ovom glavnom tajniku Robertsonu u Bruxellesu, mjesec dana nakon izbora, predsjednik vlade Račan dao je zahtjev za pristup svoje zemlje 'Partnerstvu za mir' u koji je primljena u svibnju 2000. U svibnju prošle godine Hrvatska se u Bratislavi priključila kandidatima za NATO tako zvane 'Vilniuske skupine' koja se sastoji od Slovačke, Slovenije, Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Albanije, Estonije, Letonije i Litve. Osim Albanije, Makedonije i Hrvatske, sve bi zemlje trebale biti primljene u NATO na praškom vrhu u studenom. Hrvatska je u svibnju ove godine na NATO-ovom vrhu u Reykjaviku integrirana u akcijski plan za članstvo (MAP) koji bi trebao omogućiti brzo približavanje NATO-ovim standardima u politici, gospodarstvu i obrani. Budući da ostvarenje tog akcijskog plana zahtijeva najmanje tri godine, Hrvatska bi mogla pristupiti savezu najranije 2005. Ispitivanja mišljenja ukazuju da se strah Hrvata od ugroze od strane susjeda znatno umanjio. S novim jugoslavenskim vodstvom održavaju uglavnom trijezno i sadržajno ophođenje. Zbog dubokog raskola unutar hrvatskoga društva koji je nasljeđe Tuđmanove ere, isprepletenost nacionalne oporbe i veteranskih udruga rata za neovisnost s hrvatskim nacionalistima u Bosni i Hercegovini, najopasnija je prijetnja zemlji. Destabilizacija u Bosni i Hercegovini mogla bi prijeći na Hrvatsku. Hrvatska je jedina među zemljama kandidatima koja je devedesetih godina vodila dva rata i s tim u skladu raspolaže s iskusnim oružanim snagama. Proces prilagodbe vojske nastale u ratu uvjetima mira ipak još nipošto nije svršen. Tomu pripadaju parlamentarni nadzor nad oružanim snagama, drastično smanjenje osoblja i ukidanje povlastica. Ministrica obrane Željka Antunović mora otpustiti tisuće pripadnika vojske i službenika ministarstva, među njima i mnoge časnike koji su zemlju branili od srpske agresije. Pod Tuđmanom je vojska bila beskrupulozno ispolitizirana. Jedna od najtežih zadaća sastoji se u tomu da se depolitizira umjesto da se politički iznova polarizira. Na reformi vojske i daljnjoj suradnji s haaškim sudom pokazat će se koliko je zapravo jaka Račanova vlada koju u hrvatskim medijima zbog dominantne uloge socijaldemokratske vladine stranke ponekad već nazivaju 'poluatoritarnom'. Jer kao i u drugim postkomunstičkim zemljama, i u Hrvatskoj vrijedi da prihvaćanje programa reforme od strane parlamenta još ni izdaleka ne znači da će se odgovarajuće mjere i ostvariti. Državni se aparat do sada pokazao vrlo otpornim na reforme. Birokratizam, nedjelotvornost, korupcija i samovolja, ponajprije u pravosuđu, zajedno s političkom kulturom klijentelizma, najveći su kameni spoticanja koji Hrvatima ometaju put u Europu", zaključuje Karl-Peter Schwarz.