NJ 19. X. FR: VALJA STRAHOVATI

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 19. X. 2002. Na pomolu je treća liga atomskih sila "Na potezu od Sjeverne Koreje preko Irana do Iraka nazire se - ne, ne osovina zla već neugodno svitanje novog doba. Naime, navedene su zemlje mogući ali ni u kom slučaju jedini aspiranti za treću ligu atomskog doba. Prva nuklearna liga utemeljena je prije pola stoljeća a obuhvaća pet tradicionalnih atomskih sila: SAD, Rusiju, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu. Druga je liga obuhvatila u početku više kasnije manje tajne regionalne velesile u atomskom klubu: države poput Izraela, Indije i Pakistana. Otvoreno sjevernokorejsko vjerolomstvo i kršenje sporazuma o zabrani proliferacije atomskog oružja potpiruje zabrinutost da bi u 21. stoljeću atomsko oružje moglo postati dostupna roba široke potrošnje i za trećerazredne sile. Doduše, javnost ne raspolaže brojnim pouzdanim informacijama o aktualnim ambicijama i programima. Pjoengjang se još nije očitovao o tvrdnji Amerikanaca a nisu pokrenute ni nužne inspekcije u Iraku. Nije poznato da li se ikoja od država koje SAD često nazivaju negativcima približila atomskom pragu. No, potvrda pretpostavke Washingtona da su Pakistan i Sjeverna Koreja zamijenili raketnu tehnologiju za nuklearni know-how predstavljala bi prekoračivanje opasne granice: okolnost da je atomsko oružje odnosno njegove komponente roba koju je moguće kupiti na međunarodnom tržištu naoružanja predstavljala bi istočni grijeh proliferacije. Ako je sklopljena kakva pogodba, međunarodna zajednica mora najoštrije reagirati. Doduše, u tom bi slučaju inteligentan politički pritisak trebao biti usmjeren ne samo na Pjoengjang već i na Islamabad. Neodgovorna pomoć izvana još je uvijek najveća opasnost jer omogućuje režimima zemalja čija je privreda bankrotirala a tehnologija je ograničena - poput onog u Pjoengjangu - da jednog dana uistinu steknu status atomskih sila. Ako su Sjedinjene Države u slučaju Sjeverne Koreje uočile da maksimalna oštrina ne podrazumijeva i sva raspoloživa sredstva, to je dobar znak. Sjedinjenim Državama pripada zasluga za pravodobno uočavanje i dosljednu problematizaciju rizika koje sa sobom donosi proliferacija oružja za masovno uništenje i nakon završetka hladnog rata. No, aktualni američki kabinet nije se baš toliko iskazao u potrazi za mogućim rješenjima tih problema. Možda je točna pretpostavka da će se tradicionalna politika međunarodne zabrane i sporazumima zajamčenog neraspačavanja spomenutog oružja, koja se u prošlosti nedvojbeno mogla pohvaliti uspjesima, sudariti u određenom trenutku s vlastitim ograničenjima. U Sjevernoj Koreji upravo je pretrpjela težak udarac. No, i američka doktrina preventivnog udara sve je drugo samo ne patent koji valja slijediti. Štoviše, sada se pokazuje da je i pogrešna i opasna budući da se oslanja na pogrešnu temeljnu formulu: naime, zamisao da je režime koji se žele domoći oružja za masovno uništenje moguće odvratiti od njihova nauma prijetnjom oružanom silom doživjela je neuspjeh upravo na korejskom poluotoku. Vrijedi upravo suprotna teza. U svakom slučaju, planirana kaznena akcija protiv Iraka nije zastrašila vodstvo u Pjoengjangu. Na iznenađenje Bushovih ratnika Sjevernokorejanci nisu kajanjem popratili priznanje da su razvili program za proizvodnju atomskog oružja. Štoviše, utemeljena je pretpostavka da je rad u korejskim bunkerima zapravo intenziviran otkada Washington otvoreno prijeti neposlušnim vladama vojnim udarima i smjenom režima. Sljedeći spekulativni slijed bio bi sasvim logičan: težnja nabavci oružja za masovno uništenje mogla bi izazvati bijes supersile ali posjedovanje spomenutog oružja osigurava imunitet na taj bijes. Kada određena zemlja dođe u posjed atomskog oružja, preventivni udari više ne dolaze u obzir. Valja strahovati da će primjer Sjeverne Koreje slijediti i druge zemlje: službeno će se zaklinjati da ne raspolažu atomskim oružjem i istodobno u tajnosti još intenzivnije raditi na proizvodnji bombe koja će ih štititi", zaključuje na kraju komentara Dietmar Ostermann.