SI-HR-IT-KOMENTARI-Politika slo 19.X.-delo-hrvati, talijani, slovenci SLOVENIJADELO19. X. 2002.Željezo u vatri, figa u džepu"Nitko nikomu ništa nije dao, nitko ništa nije potpisao, čak nitko nije ni pregovarao o opipljivim stvarima.
Još se uopće ništa nije dogodilo a vatra je već na krovu a zloduh u štali. To znači da su posrijedi ozbiljne stvari, odmahuju glavom oni koji su ovih dana negdje u Italiji gledali Begninijevog Pinocchija i znaju da uvijek moraš barem malo lagati ako hoćeš da te shvate ozbiljno.Naši zapadni susjedi Talijani majstori su politike, kod njih je već uobičajeno ono što drugi, oni više na Istoku, još uče. Još su veći majstori u diplomaciji. Kad kažu pacta sunt servanda, to može značiti da sporazumi uistinu vrijede i da ne mogu biti predmet ponovne provjere, ili nešto sasma drugo. Kao lukavi političari i diplomati uvijek imaju više željeza na vatri a i barem jednu figu u džepu.Naši južni i istočni susjedi Hrvati, sudeći po svemu što im se događa, nisu tako veliki majstori politike i diplomacije kao Talijani. Ali nisu bezvrijedni, tu i tamo još uvijek mogu nekoga pobijediti, prijeći, rekli bismo političkim jezikom. Unatoč
SLOVENIJA
DELO
19. X. 2002.
Željezo u vatri, figa u džepu
"Nitko nikomu ništa nije dao, nitko ništa nije potpisao, čak nitko
nije ni pregovarao o opipljivim stvarima. Još se uopće ništa nije
dogodilo a vatra je već na krovu a zloduh u štali. To znači da su
posrijedi ozbiljne stvari, odmahuju glavom oni koji su ovih dana
negdje u Italiji gledali Begninijevog Pinocchija i znaju da uvijek
moraš barem malo lagati ako hoćeš da te shvate ozbiljno.
Naši zapadni susjedi Talijani majstori su politike, kod njih je već
uobičajeno ono što drugi, oni više na Istoku, još uče. Još su veći
majstori u diplomaciji. Kad kažu pacta sunt servanda, to može
značiti da sporazumi uistinu vrijede i da ne mogu biti predmet
ponovne provjere, ili nešto sasma drugo. Kao lukavi političari i
diplomati uvijek imaju više željeza na vatri a i barem jednu figu u
džepu.
Naši južni i istočni susjedi Hrvati, sudeći po svemu što im se
događa, nisu tako veliki majstori politike i diplomacije kao
Talijani. Ali nisu bezvrijedni, tu i tamo još uvijek mogu nekoga
pobijediti, prijeći, rekli bismo političkim jezikom. Unatoč
slabostima i nedostatnim pripremama. Ovoga trenutka Britanci ih
pritišću u kut i prijete im da Bruxelles neće smjeti gledati ni
izdaleka ako ne budu dobri. Tako su nekako prije nekoliko godina nas
stiskali Talijani.
Hrvate melju zbog generala Bobetka, ne zbog imovine ezula koji su
pobjegli ili optanata koji su prešli na zapadnu stranu kad im je na
istočnoj bilo teško. O imovini koja je ostala Hrvatima kad su
Talijani otišli, Hrvati pregovaraju s Rimom iza dobro zatvorenih
vrata. Tako su se ministri Picula i Berlusconi dogovorili kad su se
sastali na East Riveru. Zatim se počelo šaputati o ovom i onom, kao i
uvijek kad je informacija malo a razloga za nagađanja puno. Na
jednoj i na drugoj strani ponavljaju ono slavno pacta sunt servanda
prije skoro godine dana smijenjenog ministra Ruggiera. Glasno
govore da razgovaraju samo o imovini izvan zone B, što je zapisano u
međunarodnim i bilateralnim sporazumima i stoga nedodirljivo.
O potpisanom u Osimu i Rimu ne razgovaraju, iako Zagreb svoj dio
duga za odštetu optantima nije položio na neki račun u inozemstvu i
zatim mirno čekao da se netko smiluje i uzme novac. Mi Slovenci svoj
smo dio položili, iako ga Talijani nisu uzeli. To može značiti da
nas zafrkavaju i uvijek ostavljaju neko željezo primjereno za
kovanje ili uistinu ne priznaju Osimski niti Rimski sporazum i ono o
'sporazumima koje treba poštovati', govore s figom u džepu.
Hrvati imaju sa svoje strane pravo kad nas usput ošinu pripomenom da
smo mi Slovenci Talijanima platili za odštetu točno toliko koliko i
oni. Znači ništa. A mi smo položili novac na račun Dresdenske banke
a oni nisu. Pa što onda.
Upravo u tom grmu može se skrivati neki zec. Ili Pinocchio. Jedva je
moguće povjerovati da se najlukavija diplomacija na svijetu i
diplomacija države koja je desetljeće poslije osamostaljenja
unatoč europskoj povijesti i kulturi još uvijek gurnuta na Balkan
(i boli ju što će za nju i slovenska granica biti europska), ne mogu
i ne žele dogovoriti ništa što bi moglo dirati, možda čak i pogoditi
državu koja ih dijeli.
I u tom trenutku, kad nema odgovora na pitanje kog se vraga
dogovaraju Talijani i Hrvati, na pozornicu izlaze ezuli i krajnja
desnica iz Trsta i odigraju ulogu koja im je namijenjena svaki put
kad je željezo vruće a u džepu figa. Najtvrđi među tršćanskim
suvremenim fašistima Roberto Menia, član najužeg vodstva Finijeve
stranke Alleanza Nazionale i njegov pobočnik Giulio Camber koji je
Berlusconijev izaslanik (obojica su prije nekoliko godina nosili
zastavu protiv slovenskog zaštitnog zakona), dignu viku i kriku,
proglase da potpisano u Osimu i Rimu više ne vrijedi i obznane da će
sve skupa dovesti na međunarodne sudove. Budući da se dogodila
krivnja i ezuli ne dobivaju natrag ono što im je oduzeto. Činjenica
da je ezulima i optantima zapravo dužna talijanska država koja im je
u novom proračunu napokon namijenila 450 milijuna eura,
talijanskoj je javnosti malo poznato, stalno su im nudili maglu i
poluistine.
Meniava i Camberova akcija ima bezbroj dimenzija i lica. Kad će
pregovaračima ići dobro i ako istrže ono što su kanili, mogu im se
samo nasmiješiti, a također i tršćanskom usporednom povjerenstvu
za imovinu ezula. Rim ima svoje povjerenstvo a Trst svoje. U oba su
ljudi iz istih stranaka. Za svaki slučaj. Jedni mogu reći bijelo,
drugi crno, kad i jedni i drugi vide šareno. Mogu se i razljutiti
kako se već razljutio ministar Giovanardi koji je obznanio da je
Menia bio nazočan kad se pripremao temelj za pregovore s Hrvatima i
da se s dogovorenim složio.
Rim dakako može uzeti novac sa slovenskog računa i pritisnuti
Hrvate, može zajedno s Hrvatima stisnuti Slovence, a sve skupa može
i sačuvati za iduće prigode. S figom u džepu", piše Tone Hočevar.