SLO 19.X.-DELO-HRVATI, TALIJANI, SLOVENCI

SLOVENIJA DELO 19. X. 2002. Željezo u vatri, figa u džepu "Nitko nikomu ništa nije dao, nitko ništa nije potpisao, čak nitko nije ni pregovarao o opipljivim stvarima. Još se uopće ništa nije dogodilo a vatra je već na krovu a zloduh u štali. To znači da su posrijedi ozbiljne stvari, odmahuju glavom oni koji su ovih dana negdje u Italiji gledali Begninijevog Pinocchija i znaju da uvijek moraš barem malo lagati ako hoćeš da te shvate ozbiljno. Naši zapadni susjedi Talijani majstori su politike, kod njih je već uobičajeno ono što drugi, oni više na Istoku, još uče. Još su veći majstori u diplomaciji. Kad kažu pacta sunt servanda, to može značiti da sporazumi uistinu vrijede i da ne mogu biti predmet ponovne provjere, ili nešto sasma drugo. Kao lukavi političari i diplomati uvijek imaju više željeza na vatri a i barem jednu figu u džepu. Naši južni i istočni susjedi Hrvati, sudeći po svemu što im se događa, nisu tako veliki majstori politike i diplomacije kao Talijani. Ali nisu bezvrijedni, tu i tamo još uvijek mogu nekoga pobijediti, prijeći, rekli bismo političkim jezikom. Unatoč slabostima i nedostatnim pripremama. Ovoga trenutka Britanci ih pritišću u kut i prijete im da Bruxelles neće smjeti gledati ni izdaleka ako ne budu dobri. Tako su nekako prije nekoliko godina nas stiskali Talijani. Hrvate melju zbog generala Bobetka, ne zbog imovine ezula koji su pobjegli ili optanata koji su prešli na zapadnu stranu kad im je na istočnoj bilo teško. O imovini koja je ostala Hrvatima kad su Talijani otišli, Hrvati pregovaraju s Rimom iza dobro zatvorenih vrata. Tako su se ministri Picula i Berlusconi dogovorili kad su se sastali na East Riveru. Zatim se počelo šaputati o ovom i onom, kao i uvijek kad je informacija malo a razloga za nagađanja puno. Na jednoj i na drugoj strani ponavljaju ono slavno pacta sunt servanda prije skoro godine dana smijenjenog ministra Ruggiera. Glasno govore da razgovaraju samo o imovini izvan zone B, što je zapisano u međunarodnim i bilateralnim sporazumima i stoga nedodirljivo. O potpisanom u Osimu i Rimu ne razgovaraju, iako Zagreb svoj dio duga za odštetu optantima nije položio na neki račun u inozemstvu i zatim mirno čekao da se netko smiluje i uzme novac. Mi Slovenci svoj smo dio položili, iako ga Talijani nisu uzeli. To može značiti da nas zafrkavaju i uvijek ostavljaju neko željezo primjereno za kovanje ili uistinu ne priznaju Osimski niti Rimski sporazum i ono o 'sporazumima koje treba poštovati', govore s figom u džepu. Hrvati imaju sa svoje strane pravo kad nas usput ošinu pripomenom da smo mi Slovenci Talijanima platili za odštetu točno toliko koliko i oni. Znači ništa. A mi smo položili novac na račun Dresdenske banke a oni nisu. Pa što onda. Upravo u tom grmu može se skrivati neki zec. Ili Pinocchio. Jedva je moguće povjerovati da se najlukavija diplomacija na svijetu i diplomacija države koja je desetljeće poslije osamostaljenja unatoč europskoj povijesti i kulturi još uvijek gurnuta na Balkan (i boli ju što će za nju i slovenska granica biti europska), ne mogu i ne žele dogovoriti ništa što bi moglo dirati, možda čak i pogoditi državu koja ih dijeli. I u tom trenutku, kad nema odgovora na pitanje kog se vraga dogovaraju Talijani i Hrvati, na pozornicu izlaze ezuli i krajnja desnica iz Trsta i odigraju ulogu koja im je namijenjena svaki put kad je željezo vruće a u džepu figa. Najtvrđi među tršćanskim suvremenim fašistima Roberto Menia, član najužeg vodstva Finijeve stranke Alleanza Nazionale i njegov pobočnik Giulio Camber koji je Berlusconijev izaslanik (obojica su prije nekoliko godina nosili zastavu protiv slovenskog zaštitnog zakona), dignu viku i kriku, proglase da potpisano u Osimu i Rimu više ne vrijedi i obznane da će sve skupa dovesti na međunarodne sudove. Budući da se dogodila krivnja i ezuli ne dobivaju natrag ono što im je oduzeto. Činjenica da je ezulima i optantima zapravo dužna talijanska država koja im je u novom proračunu napokon namijenila 450 milijuna eura, talijanskoj je javnosti malo poznato, stalno su im nudili maglu i poluistine. Meniava i Camberova akcija ima bezbroj dimenzija i lica. Kad će pregovaračima ići dobro i ako istrže ono što su kanili, mogu im se samo nasmiješiti, a također i tršćanskom usporednom povjerenstvu za imovinu ezula. Rim ima svoje povjerenstvo a Trst svoje. U oba su ljudi iz istih stranaka. Za svaki slučaj. Jedni mogu reći bijelo, drugi crno, kad i jedni i drugi vide šareno. Mogu se i razljutiti kako se već razljutio ministar Giovanardi koji je obznanio da je Menia bio nazočan kad se pripremao temelj za pregovore s Hrvatima i da se s dogovorenim složio. Rim dakako može uzeti novac sa slovenskog računa i pritisnuti Hrvate, može zajedno s Hrvatima stisnuti Slovence, a sve skupa može i sačuvati za iduće prigode. S figom u džepu", piše Tone Hočevar.