FR-IE-referendumi-Diplomacija-Organizacije/savezi-Vlada franc-liberation od 16.10.02. sporazum iz nice i irski referendum FRANCUSKALIBERATION16.X.2002.Irci, glasujte protiv sporazuma iz Nice"Novi irski 'ne' na referendumu koji se
treba održati 19.X., zauvijek će pokopati sporazum iz Nice. Nakon prvog odbacivanja 8.VI.2000., teško je zamisliti treći plebiscit u zelenoj Eirei... No, dobro, što god o tome mislili Europsko povjerenstvo i vlade koji mašu baukom nereda i očaja, bit će to dobra vijest za Europu. I to barem iz dvaju razloga: prvo, 'ne' će konačno poništiti šepav, loše napisan i loše zamišljen sporazum koji znači velik nazadak u izgradnji Europe. Drugo, to će omogućiti da se raspored proširenja poklopi s rasporedom budućeg europskog Ustava: produbljenje Unije moglo bi ići pod ruku s njezinim širenjem na čitav kontinent.Vlade koje su zaključile sporazum iz Nice, prikazale su ga kao nužan uvjet proširenja na istočne zemlje: prijelaz s 15 na 25, a zatim i 27 država uključuje zapravo temeljitu reformu zajedničkih ustanova koje su osnovane 1957. za šest država članica. Problem je što su petnaestorica u potpunosti zanemarili sebe na sjednici Europskog vijeća u Nici, u prosincu 2000. Više nijedan promatrač ni neovisni analitičar ne opovrgava: sporazum iz Nice ni izdaleka ne olakšava
FRANCUSKA
LIBERATION
16.X.2002.
Irci, glasujte protiv sporazuma iz Nice
"Novi irski 'ne' na referendumu koji se treba održati 19.X.,
zauvijek će pokopati sporazum iz Nice. Nakon prvog odbacivanja
8.VI.2000., teško je zamisliti treći plebiscit u zelenoj Eirei...
No, dobro, što god o tome mislili Europsko povjerenstvo i vlade koji
mašu baukom nereda i očaja, bit će to dobra vijest za Europu. I to
barem iz dvaju razloga: prvo, 'ne' će konačno poništiti šepav, loše
napisan i loše zamišljen sporazum koji znači velik nazadak u
izgradnji Europe. Drugo, to će omogućiti da se raspored proširenja
poklopi s rasporedom budućeg europskog Ustava: produbljenje Unije
moglo bi ići pod ruku s njezinim širenjem na čitav kontinent.
Vlade koje su zaključile sporazum iz Nice, prikazale su ga kao nužan
uvjet proširenja na istočne zemlje: prijelaz s 15 na 25, a zatim i 27
država uključuje zapravo temeljitu reformu zajedničkih ustanova
koje su osnovane 1957. za šest država članica. Problem je što su
petnaestorica u potpunosti zanemarili sebe na sjednici Europskog
vijeća u Nici, u prosincu 2000. Više nijedan promatrač ni neovisni
analitičar ne opovrgava: sporazum iz Nice ni izdaleka ne olakšava
donošenje odluka, već zadržava postojeće blokade (pravo veta) i,
zanimljivo, još ih povećava ističući zahtjeve za dobivanje
kvalificirane većine u ministarskom vijeću (napose povezujući broj
stanovnika s postotkom glasova). Isto tako, nije znao zarezati u
institucijske ovlasti i ograničiti broj povjerenika i europskih
zastupnika. Povrh toga, sporazum narušava prvotnu ravnotežu između
Njemačke i Francuske koja je conditio sine qua non međusobnog
povjerenja dviju zemalja. Ako se dokument na koncu odobri, Berlin
će, samo zbog demografije, dobiti presudan utjecaj u ministarskome
vijeću, u kojemu su zastupljene države, a u Europskom parlamentu će
povećati postojeću razliku između Njemačke (99 zastupnika) i
drugih velikih zemalja (čiji će broj s 87 pasti na 72).
Ukratko, odlazak tog teksta u ropotarnicu povijesti malo će koga
ražalostiti: on pokazuje da vlade nisu kadre izraditi iole
ambiciozan dokument. (...)
Bilo da Irci 19.X. opetuju svoj 'ne', ili da Konvent završi posao s
uspjehom, sporazum iz Nice je mrtvorođenče. Jedini izgledi da
ostane na životu je da članovi Konventa ne uspiju. No tada će
europski plan biti toliko obrukan da malo više zapreka neće bitnije
utjecati na stvar...
Oni koji žele proširenje po bilo koju cijenu kažu da će odbacivanje
Nice ostaviti pred vratima nekadašnje narodne demokracije. Taj je
razlog velika laž. U najgorem slučaju, to će na nekoliko mjeseci
odgoditi proširenje, što nije kraj svijeta. Naime, zemlje
kandidati će zacijelo biti osuđene da čekaju rezultate rada
Konventa (kojega su članovi) do konca 2003. Prijam koji je
predviđen za 1.I.2004. sigurno se neće dogoditi prije 1.I.2005.
Zemlje kandidati mogle bi čak izvući korist iz te odgode: umjesto da
u razmaku od nekoliko mjeseci organiziraju dva referenduma, jedan o
ulasku, drugi o Ustavu, mogli bi odjednom glasovati o obama
pitanjima. To znači tražiti mišljenje naroda nudeći mu sve aspekte
problema: dakako, ulazak, ali i pravila igre. Ako odbaci Ustav,
novi će pristupnik morati napustiti Uniju u koju je ušao nekoliko
mjeseci ranije, ne isključujući mogućnost da Poljska i Slovenija
blokiraju Europu čim uđu.
Usklađenost proširenja i revizije Ustava koja će osigurati
produbljenje umirit će sve one koji se boje slabljenja europskog
projekta: dosad su se ta dva pojma uglavnom stavljala u opreku,
uostalom ne bez razloga, ako primijetimo da se najgorljiviji
pristaše proširenja (Velika Britanija, nordijske zemlje), možda
slučajno, najviše opiru produbljenju. Odbacivanje Nice u Irskoj
omogućit će, napokon, da se riješi to proturječje. Pokopavajući taj
sporazum, Irci će one koji žele spasiti proširenje, tj. vlade koje
su najveći euroskeptici, prisiliti da prihvate pravila
Konventa...
Dakako, irski narod, odbacili li ponovno Nicu, neće možda imati na
pameti te razloge, već druge, koji nisu za javnost: pomoć Unije ne
želi dijeliti s novopridošlicama, strahuje od gubitka
neutralnosti, od stranaca, itd. No 'da' isto tako može skrivati
otrcane razloge kao što je strah od gubitka političkih i
gospodarskih povlastica Unije. Ukratko, Irci, glasujte 'protiv',
bez lažnog stida!", piše Jean Quatremer.