DNEVNI PREGLED BR.198 17. LISTOPADA 2002.

GLAS AMERIKE - VOA 15. X. 2002. Tisak Uz ogromnu pozornost koju je privukla serija snajperskih napada u kojima je do sada ubijeno devet, a ranjene dvije osobe, u američkoj je javnosti veliku pažnju privukao i tragični događaj na drugoj strani svijeta ? eksplozija na Baliju, u kojoj je poginulo gotovo 200 ljudi. Najnovijim terorističkim napadima posvećeni su danas i uvodnici vodećih američkih listova. New York Times ocjenjuje da je masakr na Baliju užasavajući podsjetnik na činjenicu da islamski ekstremisti ? čije su mete napada Amerika i Zapad ? možda jesu u bijegu, ali nisu poraženi. Administracija predsjednika Busha mora poduzeti nove korake kako bi stala na put oživljavanju međunarodne terorističke opasnosti ? smatra uvodničar vodećeg njujorškog lista. Među mjere koje treba poduzeti New York Times je uvrstio jačanje suradnje sa stranim vladama, te njihovim redarstvenim i vojnim snagama. Borba protiv tajnih i vrlo pokretljivih terorističkih skupina potpuno je drukčija od operacija kakve protiv Iraka priprema predsjednik Bush ? napominje list, podsjećajući na predsjednikovu izjavu da se ta dva rata mogu voditi istodobno. Za razliku od rata protiv neke države, borba protiv terorizma podrazumijeva i borbu za pridobivanje naklonosti muslimana. Taj će posao vjerojatno biti otežan ukoliko bude pokrenut rat protiv Iraka ? smatra uvodničar New York Timesa. U svakom slučaju, rat protiv terorizma nalaže Washingtonu izgradnju i predvodjenje široke koalicije koja će se dugi niz godina boriti ? diplomatskim i vojnim sredstvima ? protiv terorista, zaključuje list. Washington Post u današnjem uvodniku upozorava da je tragedija na Baliju još jednom potvrdila da se indonežanska vlada nedovoljno agresivno bori protiv ekstremističkih organizacija. Predsjednica Megawati Sukarnoputri odbija se razračunati s islamskim ekstremistima okupljenima u organizaciji Jemaah Islamiyah, koja je povezana s al-Qaidom. Indonežanska predsjednica čak odbija uhititi čelnika te organizacije ? naglašava washingtonski list. Uvodničar Posta, međutim, upozorava i na druge zemlje koje bi se mogle sučeliti s problemima u borbi protiv terorizma. Sjedinjene su države sada sučeljene s promjenama na političkoj sceni u Pakistanu, te bi se moglo dogoditi da vlast dijele general Musharaf i islamisti. Takva bi koalicija ? smatra Washington Post ? samo umanjila izglede na uspjeh u borbi protiv terorizma. Ističući u naslovu da je masakr turista na indonežanskom otoku Baliju ?Drugi 11.rujna?, uvodničar Christian Science Monitora navodi da će mnoge zemlje ? po uzoru na Sjedinjene Države - morati poduzeti puno oštrije mjere iskorjenjivanja terorističkih ćelija. Indonezija je ? podsjeća list ? do sada bila vrlo popustljiva prema radikalima koji su povezani s terorističkim grupama. Ako želi spriječiti slične terorističke napade, vlada u Džakarti mora uspostaviti drugačiju ravnotežu između demokracije, radikalnog islamizma i uloge vojske ? zaključuje uvodničar bostonskog lista. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 16. X. 2002. Tisak Izvješća o žrtvama bombaškoga napadaja na Baliju, ponajviše poginulim i nestalim Britancima, i danas pune stranice londonskih dnevnika. Svi listovi prenose Blairove riječi pred zastupnicima da je rat protiv terorizma podjednako važan kao i Drugi svjetski rat i da se mora i može voditi na dvije bojišnice - protiv Al-Kaide i protiv Iraka. Iako najnovije istraživanje javnog mnijenja, koje je naručio The Guardian, pokazuje da je, poslije napada na Baliju, potpora Britanaca ratu protiv Iraka skočila je sa 32 na 42 posto, taj list u uvodniku ocjenjuje da je potrebno žurno preispitivanje strategije u ratu protiv terorizma. Vrijeme je da priznamo, piše Guardian, da je od babaroge iz Bagdada daleko važniji islamski ekstremizam i da je arapsko-izraelski sukob glavni izvor napetosti između muslimanskoga i zapadnog svijeta. Vrijeme je da se suzbije ratoborni američki nacionalizam, koji udaljava Europu i ostale saveznike od Sjedinjenih Država i da prestane cinična manipulacija UN-a. Vrijeme je da se makar djelić golemoga američkog vojnog proračuna uporabi za gospodarski i politički oporavak osiromašenoga islamskog svijeta i da pokažemo istinsko poštovanje prema kulturama i tradicijama različitim od naših. Umjesto što naričemo nad posljedicama, treba da se uhvatimo u koštac s uzrocima terorizma. Ili da prekrižimo ruke i čekamo let sljedeća diskoteka u zrak, zaključuje Guardian. The Times ocjenjuje da bi bilo pogubno i dalje potpaljivati fitilj islamskog ekstremizma nekakvim preventivnim napadajem na Irak. Bomba na Baliju je, piše list, simptom protuzapadnih osjećaja, koje nije probudio Osama bin Laden, nego američka i britanska reakcija na njega, reakcija koja se sada nerazumno širi i na Sadama Huseina. Da nije bilo 11. rujna, Amerika ne bi prijetila Iraku ratom, niti bi Blair glumio njegova promotora. Dopustili smo Bin Ladenu da diktira igru i potisne u drugi plan mir, siromaštvo, trgovinu, ekologiju. Možda je objava rata protiv terorizma u Bin Ladenovo ime bila opravdana, pa i moralno, ali je sigurno bila glupa. Neograničena hegemonija jedne sile posljedično rađa takve gluposti, piše list. Financial Times bilježi da, dok se Washington trudi pridobiti potporu Francuske, Rusije i Kine za vojnu akciju protiv Iraka, nekoliko malih članica Vijeća sigurnosti polako, ali sigurno izbijaju u prvi plan. Iako rotirajuće članice Vijeća nemaju pravo veta, njihova snaga leži u broju. Konzultacije o nacrtu američke rezolucije pokazale su, piše list, da Pariz i Moskva možda ne će morati pribjeći vetu, jer Washington još nije prikupio potrebnih devet glasova "za" rezoluciju. Prijetnji vojnim napadom na Irak, navodno, se protive Irska, Kamerun, Sirija i Mauricijus. Ostale nestalne članice našle su se u neugodnom položaju, da možebitnom potporom američkom nacrtu, djeluju kao američki pijuni, čitamo u listu. Hrvatska vlada žali zbog britanske suspenzije postupka ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova sinoć je izrazilo žaljenje zbog odluke britanske vlade da suspendira postupak ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koja je donesena zbog odbijanja izručenja generala Bobetka Hagu. Komentirajući odluku britanske vlade predsjednik Stipe Mesić je zaključio kako se Hrvatska nalazi na prekretnici, te da bi ova odluka mogla biti znak i drugim europskim zemljama da učine isto. Iako još nema konkretnog zaokreta u dosadašnjoj vladinoj politici u nekim se vladinim krugovima shvaća ozbiljnost situacije. I dok predsjednik Stipe Mesić već alarmira javnost, na stranačkoj sceni ne shvaćaju ozbiljnost situacije, pa se stranački čelnici i dalje prepucavaju oko toga treba li ili ne u budućnosti ipak mijenjati Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom, zdušno zalažu da vlada nastavi pravni spor s Haagom, te u javnim izjavama umanjuju opasnost od sankcija, posebno zanemarujući onaj dio koji se tiče procesa približavanja Europskoj uniji. Gotovo svi stranački čelnici, posebno oni s desnice, i dalje i u svojim najnovijim izjavama tvrde da sankcija neće biti, iako je i sam premijer Ivica Račan izjavio da su tihe sankcije već počele, iako ova britanska mjera rječito govori da Europska unija zaustavlja proces približavanja Hrvatske, što je vid opasnih dugoročnih sankcija protiv Hrvatske, javlja Maroje Mihovilović. (BBC) NJEMAČKA JUNGE FREIHEIT br. 41/02. Determinirani kaos "'Danas rat ne vode vojnici nego mediji'. Ta se tvrdnja nalazi u knjizi koja uskoro izlazi u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu. Autor je - od sadašnje kriptokomunističke vlasti prisilno umirovljen - admiral Davor Domazet Lošo koji je tijekom Domovinskog rata devedesetih godina bio šef vojne obavještajne službe. Pod naslovom 'Hrvatska i veliko ratište - međunarodne igre na području bivše Jugoslavije' Domazet rođen 1948. u Sinju u Dalmaciji, zastupa neke nekonvencionalne teze. Da se današnje ratovanje događa u obliku 'informacijskog rata', u kojemu nastaje 'virtualna' stvarnost - ne onakva kakva jest, nego kakvoj se teži u skladu s nacionalnim interesima glavnih aktera. Suvremeni rat odnosno 'ne-rat' razvijen je tijekom osamdesetih godina i to u obliku 'upravljanja krizom'. Njegov cilj je bilo očuvanje mira. No ako se pita kako se čuva mir, odgovor tada glasi: vojnom silom. To ipak znači da istinski mir uopće ne postoji - jer to osiguravanje mira nije drugo doli 'derivat rata': 'determinirani kaos'. Radi se o tomu da se zavlada najvažnijim geostrategijskim poveznicama. To se ne postiže klasičnim ratom nego proizvodnjom tog 'determiniranog kaosa'. 'Vanjski suigrači' odlučuju o dopuštenim količinama nasilja. Lokalne snage sudjeluju u primjeni sile. 'U takvoj političkoj igri', piše admiral, 'moraju svi biti krivi', jer to najbolje odgovara inozemnim 'misliocima'. I pozitivnim snagama (koje se bore protiv agresora) treba naknadno podvaliti ratne zločine. Domazet optužuje visoke časnike 'međunarodne zajednice' da su svjesno izazvali sukob između Hrvata i muslimana i pomagali Srbima. Da se sve to na jugoistoku događalo s nakanom slabljenja prostora. Stoga je 'determinirani kaos' trebalo održavati na stanovitoj razini. Gospodarsko slabljenje prostora trebalo je stranim snagama omogućiti da jednoga dana sve jeftino otkupe: 'Nitko u takvom ratu ne sudjeluje zbog dobročinstva i zbog ljudskih prava, kako tvrde mediji. Ne! Nego zbog boljeg položaja u borbi za vladanje svijetom. 'Što se tiče Hrvatske i Bosne, tamo su nasiljem upravljale strane sile da bi na kraju izjavile: 'Moramo biti tu, jer ako odemo, izbit će rat.' Hrvatska i Bosna su 'laboratoriji' u kojima je iskušan determinirani kaos. Sada se iskušava novi ratni model u 'crnoj rupi' - a ona se proteže od Hrvatske preko Crnog mora, Kavkaza, kaspijske regije i Kazahstana sve do Filipina. Tu će se, kaže Domazet, u XXI. stoljeću odlučivati borba za vlast u svijetu - čitaj naftu. A zatim će slijediti borba za pitku vodu, jer se tamo nalaze dvije trećine svjetskih pričuva vode. Na kraju bivši šef obrane odaje jednu tajnu. Hrvati su znali da vojni ataše jedne NATO-ove države radi za Srbe. Opskrbljivali su ga lažnim podatcima", piše Carl Gustaf Stroehm. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 16. X. 2002. Kobni dogovor "Hura, prijateljstvo još nije raskinuto. Tako bi glasila optimistična vizura onoga što se upravo razvija u odnosima Gerharda Schroedera i Jacquesa Chiraca. Njih dvojica sastaju se gotovo svakog tjedna. I demonstrativno očituju ljubaznost jedan prema drugom - bar pred uključenim kamerama. Prošla su vremena kada su dva političara spekulirala da bi onaj drugi mogao pretrpjeti poraz na nacionalnim izborima. Poraženi su njihovi tehnokratski izazivači. Chirac i Schroeder, političari sličnog tipa koji se oslanjaju na instinkt, ostali su na vlasti. U ime daljnjeg razvoja Europe osuđeni su na prijateljstvo. Bar na ono koje ih veže u sferi profesije. Sljedećih mjeseci valja donijeti odluke o brojim važnim pitanjima te Njemačka i Francuska ne mogu ustrajati u uzajamnim sukobima. Novi sustav vladavine za EU, budućnost eura, proširenje za deset država - beskonačno natezanje dva teškaša upropastilo bi puno toga. Proširenje odlično oslikava tu tezu. Taj projekt, koji ujedinjuje ogorčene ratne protivnike, uistinu je povijesni. Što ga koči? Upravo poljoprivredna politika, najzaostalija stvar koju Europska unija može ponuditi. Kancelar drži da bi seljaci u istočnoj Europi trebali dobiti izravne subvencije samo ako Zapad uspije uštedjeti potreban novac. No, Chirac kao bivši ministar poljoprivrede ustraje na svakom euru koji dobivaju njegovi seljaci. Njihov dvoboj ostavlja bizaran dojam. Čovjek bi pomislio da deset novih članica ne pristupa visoko industrijaliziranom gospodarskom prostoru već poljoprivrednoj komori. Schroeder koji katkad znade i neugodno zagalamiti u smjeru Bruxellesa, ima pravo u aktualnom pitanju. Europska zajednica trebala bi preispitati svoje prioritete. Europa će se razviti u zonu dinamičnog rasta tek kada se više novca bude slijevalo u obrazovanje i istraživanje. Milijarde eura pomoći poljoprivrednoj branši, koja danas osigurava tek vrlo oskudnu manjinu radnih mjesta na potezu od Malmoea do Malage, koban su signal. Jedan od njegovih adresata su i nove članice. Pristup može podariti njihovim građanima dotada neslućeno blagostanje - ali samo ako se usredotoče na natjecanje na zajedničkom tržištu umjesto što očekuju subvencije za grane privrede koje bilježe pad. Svaki milimetar koji Chiraca približi reformi poljoprivrede označava napredak za Europu. Njemački pak kancelar mora voditi računa o suptilnoj razlici između utemeljenog stava i njegova prihvaćanja. Njemačka se osjetno izolirala svojim ustrajanjem na redukcijama u EU. Treba od Francuske izmamiti ustupke - odluka o proširenju trebala bi biti donesena u prosincu ove godine - za točno osam tjedana - u Kopenhagenu. Taj rokovnik vrijedi i za njemačku vladu. Istočna Europa, koja bi ionako trebala dobiti tek dio uobičajenih subvencija za poljoprivredu, već sumnja u njemačku spremnost na proširenje. Kancelar očigledno pokušava pridobiti svog novopečenog pariškog prijatelja izjavama štetnim za euro. Takav nastup nema nikakve veze s mudrom pregovaračkom taktikom. Na pomolu je entente terrible, dogovor na teret treće strane. Popraćen žustrim Chiracovim kimanjem, Schroeder objavljuje da namjerava 'fleksibilno' tumačiti pakt za stabilnost eura. Ostale članice euro-zone strahuju da će stvari krenuti po zlu: francusko-njemački dvojac ne želi više štedjeti, ugrožava stabilnost mlade valute. Za francuske se želje znalo. Pristupi li i Njemačka prekršiteljima, kao što sugeriraju sporazumi o vladajućoj koaliciji u Berlinu, euru prijeti propast. Povjerenstvo bi uskoro moglo uputiti službenu opomenu dvjema državama zbog njihove proračunske politike. Kada je o tom pitanju riječ, njemačko-francusko prijateljstvo iznimno nije poželjno. Poželjan je pokajnički raspoložen kancelar koji će se suprotstaviti tvrdoglavom Chiracu. (...)", zaključuje na kraju komentara Alexander Hagelueken. DIE TAGESZEITUNG 16. X. 2002. Šikljajući izvor "Naftovod Georgea W. Busha je siguran. Predsjednik OPEC-a Rilwanu Lukman zajamčio je da SAD i ostatak zapadnoga svijeta neće ostati na suhom u slučaju rata protiv Sadama Huseina. Zemlje koje proizvode naftu spremne su povećati kvote iskorištavanja ako se povećaju potrebe na svjetskom tržištu. Još za susreta u japanskoj Osaki vladari najvećih naftnih pričuva na svijetu obznanili su da će se širenje kapaciteta dogoditi samo 'u normalnim okolnostima'. Sve je dakle stvar definicije. Prisega na vjernost iz Dohe svakako je nafta na Bushov mlin. Izgledi da za razliku od izraelsko-arapskoga rata 1973. možebitni oružani pohod na Irak ne bi imao za posljedicu svjetsku naftnu krizu, melem je na dušu njegovih nadasve skeptičnih zemljaka koje treba okupiti iza ratne bojišnice. I funta kojom se može lihvariti u potrazi za saveznicima. Pri tomu se preporuča oprez. Jer OPEC je zbirka od deset država od Venezuele do Libije, od Nigerije do Irana. Imaju različite interese, ne spaja ih ništa više od najmanjeg zajedničkog nazivnika - što je moguće stabilnija, viša cijena nafte. S druge strane tog zadanog cilja svaka od njih rado sama kuha svoju juhicu. Koliko vrijedi obećanje OPEC-ovog šefa, moglo bi se dakle saznati tek u ozbiljnom slučaju. Ako zapadni savez pokuša svrgnuti režim OPEC-ovog člana Iraka - tek će se tada vidjeti šiklja li iz Bushova naftovoda", zaključuje Sven Astheimer. DPA * 16. X. 2002. Francusko NE još je uvijek ukliješteno između rata i mira u Iraku "Jean-David Levitte čovjek je nježne građe. Pored svog snažnog američkog kolege djeluje gotovo krhko. Pritom valja napomenuti da francuski veleposlanik pri UN trenutno igra istaknutu ulogu na svjetskoj političkoj pozornici. Kad god mu Amerikanci ili Britanci pristupe s prijedlozima za formuliranje vremenskog rasporeda rata protiv Iraka, Levitt po uputi iz Pariza uljudno izražava svoje 'žaljenje'. Zahvaljujući tom diplomatskom odbijanju malenog Francuza simbolično tapšu po ramenima u hodnicima glavnog stožera UN. I Nijemci se pridružuju toj gesti. Većina od ukupno 191 članice UN signalizira da želi da moguće naoružanje Iraka bude stavljeno pod kontrolu ali i da istodobno odbija prenagljeni rat čiji bi cilj bilo svrgavanje Sadama Huseina. No, većina članica UN ne može djelotvorno zastupati takvo stajalište. Naime, zahvaljujući odnosu snaga u 57 godina staroj svjetskoj organizaciji, manje od tri posto njezinih članica odlučuje o ratu i miru. Maleni krug moćnih nazivaju u žargonu UN 'The Big Five' - Velikom Petorkom. Samo te države - pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN - raspolažu pravom na veto: riječ je o SAD, Rusiji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Kini. 'Kada Velika Petorka postigne dogovor, ostali mogu čitati novine', glasi uvriježena uzrečica. Najmanje devet od ukupno 15 članica Vijeća sigurnosti UN mora odobriti rezoluciju o primjeni oružane sile a ne smije je odbiti nijedna zemlja iz sastava Velike Petorke. Pritom valja napomenuti da je do završetka hladnog rata suglasnost pet stalnih članica VS UN bila iznimno rijetka pojava. No, u studnenom 1990. g. svijet se promijenio nakon pada Berlinskog zida a Vijeće sigurnosti UN signaliziralo je - uz uzdržani glas Kine i nebitno protivljenje tadašnjih privremenih članica Kube i Jemena - zeleno svjetlo za 'operaciju Pustinjska oluja' čiji je cilj trebalo biti odbijanje iračke agresije na Kuvajt. U aktualnoj su situaciji uz Francuze i Rusi i Kinezi naznačili da žele pričekati razvoj kontrole oružja u Iraku. No, nakon što je američki Kongres dodijelio predsjedniku Georgeu W. Bushu ovlasti za napad - bez obzira na stav UN - negativni glasovi Moskve i Pekinga nešto su se utišali. Rusi i Kinezi 'ušančit će se iza Francuza', tvrde u upućenim krugovima UN. Već prije nekoliko tjedana Pariz je predložio da nastup prema Iraku slijedi dvije faze: prva bi trebala obuhvatiti novu rezoluciju koja će obvezati Bagdad da bezuvjetno odobri kontrolu naoružanja; o napadu na Irak trebalo bi se pak odlučivati tek kada inspektori UN naiđu na stvarni otpor. Iza kulisa u tijeku je partija pokera. 'Treba razmotriti interese kako biste razabrali na koju se točku nadovezuju uvjeravanja Amerikanca', izjavljuje jedan zapadni diplomat. Na interese Kineza nehotice već tjednima upućuju reklamni plakati na autobusnim postajama oko glavnog stožera UN-a. Naime, na tim plakatima Tajvan moli 'zeleno svjetlo' za 'ubrzani prijem u Ujedinjene narode'. U Pekingu znaju da SAD kao sila s pravom veta mogu pomoći pri osujećivanju tog nauma. Washington bi mogao prekinuti i izvoz oružja u Tajvan kada bi to htio. Osim toga, SAD su izuzetno važno tržište za kineske proizvode. 'I Moskva zna računati', kaže jedan istočnoeuropski diplomat pri UN-u, skrećući pozornost na više od osam milijardi dolara, koliko iračka državna poduzeća duguju Rusiji. Za Ruse je po njegovim riječima još važnije što i nakon svrgavanja Sadama Huseina posao s opremanjem iračke naftne industrije 'neće biti prepušten samo Teksašanima'. O takvim se temama iza kulisa 'priča daleko više nego o eventualnim civilnim žrtvama rata protiv Iraka', napominje on. Ni Francuzi nisu potpuno lišeni vlastitih interesa. Središnja banka u Parizu upravlja financijskom konstrukcijom koja prati program UN-ovih sankcija pod nazivom 'Nafta za hranu'. Po tom programu Irak može ubirati svoje prihode od izvoza nafte, vrijedne milijarde dolara, samo preko UN-a i to za uvoz dopuštenih dobara. Pri isplati svake prateće bankovne pristojbe u Parizu zazvoni blagajna. Osim toga, poput ruskih i kineskih i francuske tvrtke profitiraju od činjenice da je Bagdad sklon dodjeljivati ugovore o isporuci onim državama za koje ne sumnja da su u Vijeću sigurnosti UN-a bez daljnjeg odobrile vojnu invaziju", napominje na kraju priloga Thomas Burmeister. AUSTRIJA DIE PRESSE 16. X. 2002. Verheugen vjeruje u političku gestu Praga "U razgovoru za list povjerenik EU Guenter Verheugen objašnjava zašto vjeruje u mogućnost dobrog rješenja problema u odnosima Beča i Praga - i zašto se sam ne želi eksponirati u tom pitanju. - Povjerenstvo EU objavit će uskoro svoju studiju o Benešovim dekretima. Kakvi su rezultati? = Gledano iz čisto pravne perspektive, ne postoji prepreka pristupu Češke Republike Europskoj uniji. Proteklih šest mjeseci Povjerenstvo je uistinu pomno ispitalo spomenuti dokument. Možemo odgovoriti i na pitanja na koja u drugim studijama nisu ponuđeni odgovori. Primjerice, koliko je presuda o krivnji in absentia doneseno na temelju kaznenih zakona iz 1945. g. te mogu li one još biti izvršene. Možemo odgovoriti i na pitanje je li zaista točno da u Češkoj Republici zločini protiv čovječnosti nisu kažnjivi. To je čisto faktički prikaz koji bi zajedno s netom predstavljenom pravnom ocjenom mogao dokončati raspravu prihvatljivo za sve strane. - Biste li na temelju tih zaključaka poduprli prijedlog o odgovarajućoj političkoj gesti Praga? = Jedno je pitanje što znam, osjećam i smatram ispravnim te što činim u okviru tihe diplomacije. Drugo je pitanje što izjavljujem u funkciji dužnosnika koji u procesu proširenja igra najvidljiviju ulogu. Kada bih se javno obratio Češkoj Republici i postavio određeni zahtjev, Prag bi to smjesta protumačio kao dodatan politički uvjet za pristup EU i kao diskriminaciju. Nisam ovlašten postavljati zahtjeve koji nadilaze okvir jasno definiranih uvjeta za pristup EU. Znam za nekoliko inicijativa čiji pokretači predlažu da problemi iz prošlosti budu uklonjeni odgovarajućom političkom gestom. Vrlo sam sklon takvim potezima. - Imate li dojam da na češkoj strani postoji manevarski prostor za takvu gestu? = Da, držim da postoji. - Dakle, Vaša se tiha diplomacija nastavlja. = Naravno. - Jesu li u planu tajni sastanci? = Češki ministar vanjskih poslova dobio je u međuvremenu broj mog privatnog mobitela. Ja imam broj njegovog privatnog mobitela. Imam brojeve čitavog niza mobitela češkog premijera. Dakle, možemo u svakom trenutku stupiti u kontakt - gdjegod se nalazili - i tom se mogućnošću koristimo. - Vidite li slične teškoće i u slučaju Temelina? = Temelin je tema o kojoj se iz naše perspektive gledano nema više što reći. - Predizborna kampanja u Austriji pokazuje da proširenje više i nije tema koja izaziva strah kao što je ranije bio slučaj. = I ja već dulje vrijeme imam taj dojam. Gledano iz moje perspektive, u Austriji je raspoloženje vezano za proširenje EU osjetno bolje nego prije godinu dana. Austrija nije zemlja koja bi svojim stavom bitno povećavala broj sjedina na mojoj glavi. - Pritom valja napomenuti da su Austrijanci oduvijek bili skeptični prema proširenju EU. = Nije Austrija bila skeptična već jedna austrijska stranka. Austrija ne zaslužuje da bude poistovjećena s tom strankom. - Šest mjeseci prije pristupa bit će objavljeno posljednje izvješće o napredovanju zemalja-kandidata. Što će se dogoditi ako koja od zemalja ne ispuni svoje obveze? = U tom bih slučaju prognozirao da će ta zemlja imati problema. U toj fazi ratifikacija još neće biti dovršena. Iz toga će se razviti pritisak. - Dakle, ratifikacija u članicama EU posljednja je batina u procesu proširenja EU? = Batinu nije moguće tako izravno upotrebljavati. Imamo samo jedan jedini ugovor. Drugim riječima, u takvom bi slučaju članice EU ali i druge zemlje-kandidati podvrgnule zemlju koja nije ispunila svoje obveze snažnom pritisku. Naime, u tom bi slučaju pojavio rizik da čitavi ugovor ne bude ratificiran. Zato sam 99,9 posto siguran da će do pristupa uistinu biti učinjeno sve što može biti učinjeno. - Kakvo je raspoloženje u članicama EU? = To je još uvijek teško procijeniti. Zašli smo duboko u proces proširenja ali nema razloga za slavlje. Još nismo postigli kompromis unutar EU o financijskom paketu a još se uvijek nije baš previše toga pomaklo s mjesta. U Nizozemskoj se vodi jako kontroverzna rasprava. Ne smijemo podcijeniti moguće probleme i rizike koji još mogu uskrsnuti u procesima odlučivanja na nacionalnoj razini. Kao i u svim drugim velikim europskim projektima, i u projektu proširenja suočavamo se s jako selektivnom percepcijom. Veliki projekt poput proširenja često privuče pozornost tek kada se već nađe u fazi ratifikacije. - Što će se dogoditi ako neki parlament ne ratificira sporazum o proširenju EU? = U tom će slučaju cijeli projekt doživjeti privremeni neuspjeh. No, ne očekujem da će se tako nešto dogoditi. Vjerujem u pobjedu razuma. Nakon što smo napredovali do sadašnje točke, tko još može preuzeti odgovornost na svoja leđa za upropaštavanje cijelog projekta? FRANCUSKA LE FIGARO 16.X.2002. Alexandre Del Valle: 'Imamo posla s trećim velikim totalitarizmom' Joseph Mace-Scaron razgovarao je geopolitologom Alexandreom Del Valleom koji je nedavno objavio knjigu 'Islamistički totalitarizam juriša na demokracije': " - U zadnjoj knjizi 'Islamistički totalitarizam' odbacujete razmjerni optimizam nekih islamologa. Potvrđuje li atentat na Baliju vašu postavku? = Taj atentat treba promatrati u kontekstu ubojstva američkog državljanina u Kuvajtu - oduševljeno je mnoštvo dočekalo ubojice kao junake - kao i atentata na francuski tanker Limburg u vodama Jemena, ne zaboravljajući atentate koji se, na sreću, svakog tjedna sprječavaju na Zapadu (Italija, Belgija, Sjedinjene Države...). To potvrđuje središnju tezu moje knjige da smo sučeljeni s trećim velikim totalitarizmom i s važnim i trajnim pokretom u svijetu koji planet želi podložiti islamizmu, pošto uspostavi rat između uljudba i vjera. Zbog toga su glasovite spavajuće mreže Al Qaide operativne mreže u uzlaznoj fazi novačenja spremne da udare svakog časa i posvuda, a u zadnje ih vrijeme iz sna bude mogući izgledi za rat protiv Iraka. Poruka je dvojaka: neislamističke režime treba destabilizirati, a 'judeokršćanski' Zapadnjaci moraju znati da su u pogibli gdje god bili. - Jedna se misao provlači kroz vašu zadnju knjigu, a to je pitanje je li još uvijek dopušteno kritizirati islam... = U Francuskoj je danas gotovo nemoguće kritizirati islam i pokazati razlike između te vjere i sustava zapadnih vrijednosti. I samo isticanje bitnih razlika između dviju uljudba u najboljem se slučaju promatra kao znak nesnošljivosti, a u najgorem, kao kazneno djelo rasizma, kao pojačana islamofobija. - Kako tumačite to odbacivanje kritike? = Postupnim skretanjem k etnizaciji islama. Muslimanska se vjera postupno počela miješati s etničkom pripadnošću. Počeli su se poistovjećivati etnički partikularizam, islamski zahtjevi i izvaneruopski narodi. No takva povlastica - ili zapravo takva stupica - nikada se nije postavljala manjinama poteklim iz prijašnjih useljeničkih valova - mislim na Talijane, Španjolce i Poljake koji su prihvatili Francusku. (...) - Da biste odredili fenomen, govorite o 'zelenom totalitarizmu'. Neki primjećuju da teroristička mreža bez države nije totalitarizam... = Ipak, slobodno možemo govoriti o totalitarizmu. Totalitarizam je, prije nego se utjelovio u državi, bio način razmišljanja. Vidjeli smo to s komunističkim totalitarizmom koji je, prije nego se utjelovio u državi, prije nego se pomirio sa statonacionalnim projektom, bio ideologija, tj. u smislu Hannah Arendt, logika jedne zamisli. Zašto isto ne bi bilo s islamističkim totalitarizmom? Muslimanski puk u Europi većinom je miroljubiv, ali 10 do 15 posto fanatika prava su opstrukcijska manjina. Na nju se može osloniti zeleni totalitarizam kako bi osigurao svoje širenje. Totalitarna doktrina islamizma napreduje jer mi dopuštamo sljedebenicima islamističkog totalitarizma, učiteljima i integrističkim imamima u našim predgrađima, da se očituju. Muslimaske smo useljenike gurnuli u naručje islamizmu. (...)" LE MONDE 15.X.2002. Nakon reforma - razočaranje "(...) Treći put u manje od deset godina (Meksiko 1994., Brazil 1999., Argentina i Brazil danas), Latinska je Amerika sučeljena s velikom krizom. Taj kontinent, koji je od sredine 1980-ih bio laboratorij liberalizacijskih politika koje su zagovarale međunarodne financijske ustanove i koji se jedno vrijeme isticao kao primjer, pa i izvozio svoje 'šok-terapije' u istočnu Europu koja se nakon pada Berlinskog zida oslobodila komunizma, danas je, više nego bilo koji drugi, osjetljiv na promjene konjunkture i priljeva međunarodnog kapitala. 'Nakon gotovo dvadeset godina protržišnih reforma koje su omogućile uspješnu borbu s hiperinflacijom i priljev stranog kapitala, ovo je područje u položaju koji zabrinjava, kao što je zabrinjavao i početkom 1980-ih', kaže ekonomist Yilmaz Akyuz, direktor odjela za globalizaciju i za razvojne strategije u Konferenciji UN-a za trgovinu i razvitak (CNUCED). 'Naglo usporavanje rasta i recesija kroz koje prolaze mnoge zemlje, mogu izazvati novu krizu duga, a za razvoj će još jedno desetljeće možda biti izgubljeno'. Georges Couffignal, profesor na visokoj školi za Latinsku Ameriku u Parizu, koji je manji pesimist, ističe da zemlje na tom području imaju velike mogućnosti za oporavak, priznajući ipak da 'reforme nisu ispunile obećanja'. (...) 'Okretanje kontinenta sporazumu iz Washingtona temeljilo se na pokretačkoj zamisli da će se samo liberalizacijom osloboditi okova duga i pronaći pouzdane izvore financiranja', podsjeća Carlos Quenan, predavač na sveučilištu Sorbonne-Nouvelle. Sadašnje velike teškoće s kojima se susreću Argentina i Brazil, dvije najveće zemlje na tom području, pokazuju ograničenost te strategije ako se, za razliku od Azije, ne oslanja na domaća ulaganja i na veću štednju. (...) Premda se izvoz kretao u 'azijskom' ritmu, uvoz je često rastao brže, stvarajući gotovo stalni manjak. Dakako, ta se slika mora dotjerati vodeći računa o finijim razlikama. Razlike između Meksika i malih zemalja srednje Amerike koje je ščepalo sjevernoameričko tržište i gdje su se razvile montažne industrije te andskih zemalja u čijoj razmjeni više od osamdeset posto ide na sirovine, ne daju se uspoređivati. No općenito, zaključuje Yilmaz Akyuz, želeći rastumačiti te opetovane krize, 'Latinska Amerika je išla prebrzo i predaleko je otišla na putu financijske i trgovačke liberalizacije. Čitavi sektori njezina proizvodnog sustava - najbolji je primjer Argentina - žrtve su naglog otvaranja'. Zato ne iznenađuje što većina Latinoamerikanaca kritički gleda na reforme s kojima se počelo prije petnaest godina. Prema istraživanju Latinobarometra spočetka godine, u sedamnaest zemalja regije, dvije trećine ispitanika su s pesimizmom razmišljale o budućnosti, a 63 posto ih je reklo da privatizacija nije donijela koristi zemlji. Novost je da nezadovoljni nisu samo najsiromašniji slojevi, već i srednja klasa koju su jako pogodile promjene rasta. Prvakinja promjena, Latinska Amerika obranila je naslov i nakon tih nemirnih godina. Premda se Meksiko pridružio 'prvom svijetu' postavši 1994. član OECD-a, kluba razvijenih zemalja, i on je promaknut u laboratorij Svjetske banke radi provjere njezine politike borbe sa siromaštvom. Kakve pouke možemo izvući iz ovih rezultata? Ići dalje, kažu liberalni gospodarstvenici koji neuspjeh svog obrasca obrazlažu nepotpunom provedbom reforma. Treba načiniti stanku, traže drugi koji su doista zabrinuti zbog obrata koji je doživjela pustolovina. Raspra je otvorena i 'Chicago boysi' - južnoamerički gospodarstvenici koji su studirali na čikaškom sveučilištu - danas više nisu suvereni vladari. Ideologija 'manje države', a 'više tržišta' zadobila je u krizama nekoliko kvrga. Čak i međunarodne financijske ustanove (MMF, Svjetska banka) priznaju da su otišle predaleko", piše Laurence Caramel. AGENCE FRANCE PRESSE - AFP * 15.X.2002. Zapad bi mogao utjecati na uzroke terorizma, misli Mahathir "Dok čelnici bogatih zemalja osuđuju atentat na Baliju, malezijski premijer Mahathir Mohamad misli da Zapad ima mogućnost da djeluje na uklanjanje uzroka terorizma. Najstariji azijski čelnik opetuje tu izjavu nakon atentata od 11.IX.2001. u Sjedinjenim Državama, u kojima Washington isprva nije htio vidjeti ništa drugo do luđački samoubilački čin. Australski premijer John Howard, čija je zemlja platila najveći danak u atentatu na Baliju, u kojemu je smrtno stradalo gotovo dvjesta ljudi, danas slično razmišlja, zbog čega zaslužuje istu kritiku. 'Teroristi su na Baliju ubili Australce, nikoga drugog. Nemaju prava, opravdanja ni moralne pobude za ono što su učinili', rekao je g. Howard odgovarajući onima koji ističu da je Australija na meti zbog potpore Canberre SAD-u u možebitnom napadaju na Irak. Ipak, čini se da je g. Bush, godinu dana nakon napadaja na New York i na Washington, priznao da postoji 'uzrok' terorizma. 'Zajednički se moramo sučeliti i pobijediti zamisao da bezrazložno ubojstvo nedužnih ljudi može zagovarati bilo koju stvar i braniti bilo koju težnju', izjavio je u nedjelju. 'Taj gnjusni čin moramo nazvati pravim imenom: ubojstvo', a ubojice treba 'izvesti pred lice pravde', dodao je. Tu je izjavu g. Bush stalno opetovao, a g. Mahathir misli da američki predsjednik ide krivim putem. Mahathir Mohamad, star 76 godina, već 21 godinu predvodi Maleziju, viševjersku zemlju s malom muslimanskom manjinom. Premda je poznat kao nemilosrdan kritičar zapadnih ciljeva, ponajprije globalizacije, nitko ne dvoji da se žestoko protivi terorizmu. Prošle je godine bez suđenja zatvorio 63 islamistička borca iz ekstremističke skupine Jamaah Islamiyah, iste one koja je osumnjičena za atentat na Baliju, a vjerojatno je povezana s mrežom Osame bin Ladena Al Qaidom. Prošlog je tjedna Malezija SAD-u izručila američkog muslimanskog studenta koji je osumnjičen za terorističku djelatnost. Nakon 11.IX. g. Mahathir je postao svojevrsni službeni predstavnik umjerenog islama koji brani vjeru boreći se protiv eksremista koji primjenjuju nasilje. Komentirajući atentat na Baliju, šef malezijske vlade izjavio je da nije iznenađen, jer je 'razina mržnje, gorčine i razočaranja' naspram Zapada 'veća (danas) nego neposredno nakon 11.IX.' 'To je posljedica nedostatka inicijative u utvrđivanju uzroka tog očaja koji navodi ljude da se raznesu kako bi počinili atentat', dodao je. G. Mahathir misli da su sudbina namijenjena Palestincima i potpora Zapada Izraelu glavni uzrok terorizmu. Nesposobnost Zapada da povede rat protiv terorizma i američki plan napadaja na Irak samo pogoršavaju stvar, misli premijer koji je kritizirao i muslimane. Oni su, po njegovu mišljenju, odgovorni za mnoge svoje probleme, jer su se usredotočili samo na upoznavanje vjere, žrtvujući razvoj vlastite zemlje. Rješenje terorizma uvelike ovisi o pravosuđu, koje mora 'priznati svoje pogrješke i ne dopustiti da jedna rasa ima monopol nad pravim vrijednostima, sustavima i rješenjima koji vrijede za sve', zaključio je", piše Lawrence Bartlett. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 16. X. 2002. 'Ne' širenju bilo bi korisno za EU "Kada Irska 19. listopada bude glasovala na svom drugom referendumu o budućem obliku Europe, postoji 50 posto šanse da će osujetiti ambiciozni plan Europske Unije o primanju 10 novih država do 2004. godine. Ako se to dogodi, mnogi vodeći diplomati i eurokrati u Bruxellesu će odahnuti. Odlaganje širenja na nekoliko godina možda je upravo ono što Europi i treba ako se ne želi spotaknuti o svoj najveći projekt do sada. Službeno stajalište jest to da je proces širenja Europske Unije sa 15 na 25 zemalja članica ostvariv cilj, a Europsko povjerenstvo upravo je objavilo potanko izvješće o spremnosti 13 bivših komunističkih i mediteranskih zemalja koje su kandidati za članstvo u EU-u. Politička je realnost nešto drugačija. Hrabra zamisao o široj i sigurnijoj Europi, koja je osmišljena nakon što je pao Berlinski zid, čini se sve problematičnijom. Još uvijek ima mnogo smisla, no rastezanje oskudnih resursa EU-a i njenih klimavih institucija kako bi se prilagodilo novopridošlicama ne čini se dobrom idejom. Najteže odluke odgođene su na par mjeseci. Mrtva točka postoji u tri posebno problematična pitanja - subvencioniranje poljodjelstva, dostupnost fondova EU-a i utjecaj glasa manjih država u godinama koje su pred nama. Ponuda o subvenciji poljodjelstva - četvrtina onoga koja što se isplaćuje poljodjelcima sadašnjih zemalja članica EU-a - razbjesnila je zemlje aplikantice, a najviše 6 milijuna malih poljodjelaca ruralne Poljske. Financijska pomoć siromašnijim regijama zemljama kandidatima iznosi polovicu onoga što se isplaćuje manje razvijenih dijelovima sadašnjih zemalja članica EU-a. Da stvar bude gora, nove zemlje članice možda će morati plaćati Europskom povjerenstvu više nego što će primati. Ta dva problema trebala bi biti razriješena do prosinca. Moguće je da zemlje kandidatkinje nemaju izbora nego pristati na ponudu EU-a. Treći je problem još složeniji jer uključuje postojeće zemlje kandidatkinje. Dvije trećine sadašnjih zemalja EU-a su manje zemlje, a manje su i sve zemlje kandidatkinje osim Poljske. Revizija moći i utjecaja glasova pojedinih zemalja u Vijeću ministara podijelila je mnoge; veće zemlje sebe vide kao političke pokretače EU-a, dok se one manje boje da će ih veće ignorirati. U Nizozemskoj i Belgiji mogli su se čuti pozivi na odlaganje širenja dok ovo pitanje ne razriješi Konvent o budućnosti Europe, kada predloži shemu ustava sredinom slijedeće godine. Manje zemlje nisu jedine u kojima se mogu čuti sumnje. U Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, lokalni političari protive se širenju jer ne žele da se fondovi EU-a dijele s novopridošlim zemljama. U Njemačkoj i Austriji, vlade su se morale boriti s javnim mnijenjem koje se protivi širenju zbog straha od nezaposlenosti. Nacionalni vođe čvrsti su u svojim stajalištima u pogledu strategije uvođenja bivših sovjetskih satelita u EU, ali često su plaćali veliku cijenu za to u političkoj prijestolnici. Stajališta u Bruxellesu već su dugo veoma raznolika. Za optimiste, nagrada je Europa koja bi bila toliko velika da bi njena globalna uloga bila zajamčena zbog njenog sve dinamičnijeg gospodarstva. Realisti upozoravaju da su loše strane širenja gospodarske i političke napetosti koje bi mogle ugroziti nastavak integracije EU-a. Pesimisti tvrde kako bi ova avantura mogla ugroziti budućnost Unije. Već neko vrijeme, Europski političari raspravljaju o tome riskirati ili ne vjerodostojnost širenja, odnosno odložiti ga sve dok se ne uklone ove prepreke, ili riskirati nestabilnost i nemire u Središnjoj Europi smanjujući broj zemalja koje će biti primljene u prvom krugu širenja. Odlučeno je da se ne napravi ni jedno niti drugo, pod pretpostavkom da će širenje 'velikog praska' biti najmanje štetno. EU je potvrdio kako je godina koja je određena za širenje 2004. To će, tvrde, omogućiti novopridošlicama da sudjeluju u europskim parlamentarnim izborima koji će tada biti održani a omogućit će im i pridruživanje Europskom povjerenstvu koje svoj petogodišnji mandat počinje 2005. godine. Europski vođe trebali bi se sastati u Bruxellesu 25. listopada kako bi se usuglasili oko financijskih pojedinosti. Očekuje se da će sporazum u pogledu širenja EU-a biti ostvaren na summitu u Kopenhagenu, u prosincu, a da će se sporazum o njihovom pridruživanju potpisivati u Ateni, slijedećeg travnja. Ozračje je pozitivno, ali nije jamačno da će takvim i ostati. Političke nesigurnosti koje svoje korijene imaju u širenju EU-a već se daju naslutiti među irskim biračima. Postoji velika mogućnost da će Irci ponoviti svoje odbijanje Sporazuma iz Nice, kao što su to učinili sredinom 2001, i tako onemogućiti mjere za širenje Unije. Ako se to dogodi (...) Europa bi dobila na vremenu, pa bi mogla riješiti problem budućnosti svojih institucija i preispitati svoje osjećaje velikodušnosti prema novopridošlicama prije nego se vrate za pregovarački stol", piše Giles Merritt, direktor Foruma Europa. THE NEW YORK TIMES 15. X. 2002. Produbljuje se jaz između SAD i Francuske Slijepa ulica u kojoj su se našli odnosi SAD i Francuske zbog vojne akcije u Iraku produbila se posljednjih dana nakon što su napori za postizanje kompromisa promašili svoj cilj, jer Francuzi insistiraju da se SAD moraju vratiti u UN-ovo Vijeće sigurnosti prije uporabe sile, mišljenje je diplomata. I dok se SAD i Francuska bore svaka za svoje mišljenje, diplomati drugih zamalja-članica Vijeća sigurnosti izjavili su kako se nadaju da se jaz između SAD-a i Francuske u pitanju Iraka neće produbljivati, dok je i sam predsjednik Bush govorio u nešto pomirljivijim tonovima naglašavajući kako se i dalje pregovara. (...) Nu, Bush je naglasio: "uporaba vojne sile je moj posljednji izbor, posljednja od mojih želja." Prema izjavama dužnosnika u Kongresu, CIA je već započela s tajnim pothvatima u kurdskim područjima sjevernog Iraka, dok vojni dužnosnici govore da je Pentagon planirao započeti kampanju psiholoških pothvata koje bi vjerojatno uključivale radio-emisije i širenje letaka koji pozivaju iračke vojne vođe na odlazak ili pobunu protiv Saddama Husseina. Ti su koraci poduzeti nakon što su diplomati pri UN-u izvijestili kako nakon više od mjesec dana diplomatske aktivnosti na najvišoj razini nije dovelo glavne snage u Vijeće sigurnosti bliže izricanju strože rezolucije, kakvu su priželjkivale SAD i Velika Britanija. SAD i Velika Britanija žele jednu rezoluciju koja ujedinjuje nove, strože uvjete za inspekcije oružja u Iraku te odobrenje za uporabu sile ako se Irak odbije razoružati. Francuska dotle želi odobrenje za uporabu sile u drugoj rezoluciji. Rusija i Kina priklonile su se francuskom mišljenju. Kao članice s pravom veta u Vijeću sigurnosti, tih pet država ima presudnu ulogu pri donošenju međunarodno prihvaćene politike prema Iraku. Nekoliko zemalja-članica Vijeća žele glasovanje o rezoluciji prije kraja sljedećeg tjedna. Nu, Francuska je priredila i alternativu američkom prijedlogu, no koristi ga uglavnom samo da bi pridobila Washington bliže svome stajalištu. Obje strane vjeruju kako mogu prikupiti većinu od petnaest glasova Vijeća. Ni više Bushovih telefonskih poziva predsjednicima zemalja s pravom veta, uključujući tu i Chiraca i Putina te gotovo svakodnevni razgovori njihovih visokih dužnosnika nisu doveli do važnijih pomaka, mišljenje je diplomata. U prošlotjednim razgovorima, francuski i američki diplomati pokušali su doći do kompromisa, raspravljajući o promjenama u nacrtu američke rezolucije koja bi tako ublažila prijetnju silom i upozoravala na "ozbiljne posljedice". No, nisu se uspjeli složiti, jer Francuska nije bila uvjerena kako novi termini znače i američku spremnost na povratak u Vijeće sigurnosti na novo glasovanje, prije negoli započne s vojnim napadom, drže diplomati. Nekoliko stalnih članica Vijeća ne slažu se s Bushovih prijedlozima o snagama sigurnosti iz njihovih zemalja koje bi pratile inspektore te s mogućnošću da velike sile iz Vijeća pridruže svoje stručnjake UN-ovim timovima. Pojačava se pritisak na SAD da službeno istupi s nacrtom rezolucije koju su izradili uz britansku pomoć, pišu Julia Preston i Eric Schmitt. THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 16. X. 2002. Neuspjeh američkoga vodstva "Biti supersila nije nimalo zabavno, čak ni u mirnim razdobljima. Razdoblje u kojem se sada nalazimo nije takvo. SAD mora trpjeti ne samo glavobolje koje su sastavni dio statusa supersile nego i niz problema koje stvara današnji svijet. Osim toga, Amerika sama sebi otežava posao. Neki od problema nemaju nikakve veze s terorizmom i etničkim mržnjama koji obilježavaju današnjicu. Antiamerikanizam u Južnoj Americi seže daleko u prošlost. Dijelom je uzrokovan običnom zavišću ali i mnogočim drugim. Ujak Sam, za kojeg su ljudi smatrali kako im bez problema može omogućiti bolji život, činio se nezainteresiran za to i okrenuo se generalima i slatkorječivim političarima koji su imali moć i kontrolirali mase. Partnerstvo se, činilo se, isplatilo obim stranama. Ova predodžba o iskvarenom partnerstvu na štetu naroda proširila se i drugdje, a posebice u arapskom svijetu. Bijeda koja je rasprostranjena u tim zemljama još je gorča kada se usporedi sa arapskom moći i ostvarenjima iz proteklih stoljeća. Oni su ostali gdje su i bili a zapadni je svijet punom snagom krenuo naprijed. Demokracija je isprazna riječ na arapskom poluotoku i u Sjevernoj Africi. Stanovništvo i njihovi egzistencijalni problemi šire se nezaustavljivom brzinom. Tko pomaže neprikladnim, represivnim režimima da generacijama ostaju na vlasti? (Dinastija se ustoličava čak i u Egiptu u kojem predsjednik Hosni Mubarak priprema svog sina Gamala da ga naslijedi.) Većina ljudi smatra kako Sjedinjene Države podupiru njihove vladare. Ovo je svakako pridoneslo terorizmu Al Qaide i napadu počinjenom 11. rujna u kojem su najistaknutiji sudionici bili Saudijci i Egipćani. Postoji još jedan element, 'prijatelj mog neprijatelja je moj neprijatelj.' SAD, sa globalnim interesima i utjecajem, ima središnju ulogu na Bliskom Istoku uključujući i onu, koja je trenutno i najproblematičnija, izraelskog prijatelja. U razdoblju mira, ovo ne bi poticalo nikakve kontroverze, ali skoro neobjektivna potpora koju je Washington dao ekstremizmu premijera Ariela Sharona potaknula je kontroverzu. Sharon, čini se, vjeruje kako utvrđivanje židovskih naselja na okupiranom teritoriju, onemogućavanje normalnog života za Palestince, uništavanje njihovog gospodarstva, blokiranje demokratskih institucija u nastajanju, istrebljivanje Palestinaca, i , konačno, njihovo 'prebacivanje' u Jordan promiče sigurnost Izraela. U Vijeću sigurnosti UN-a, najnovija je rasprava o Bliskom Istoku kritizirana zbog, između ostalog, dvostrukih mjerila - zaštitu Izraela uz istodobnu osudu Iraka. Ništa nije moglo biti učinkovitije za stabiliziranje Bliskog Istoka i promicanje demokracije od izgradnje mira između Izraela i održive palestinske države. Marljivi Palestinci, koje zovu i Židovima arapskog svijeta, odbacit će svoje pljesnive vođe i neutralizirati teroristički element koji se sada hrani sukobom. Jednako kao što i će se i Izraelski narod obračunati sa svojim fanaticima. U manje od 100 godina, SAD se uzdigao kao najveća gospodarska i vojna sila, sa do sada neviđenim političkim autoritetom i životnim stilom koji diskretno utječe na čitavi svijet. SAD-u je nametnuta uloga vođe, a drugi poštuju njegove motive i prosude i pridružuju mu se kao što su to činili u Drugom svjetskom ratu, u poslijeratnoj rekonstrukciji i u Hladnom ratu. No u proteklih 10 godina, lokalni sukobi i svadljivi saveznici prekinuli su taj uspon. Odlučna reakcija Bushove vlade na 11. rujan dobila je simpatije i potporu svih, no općenito govoreći, Amerika nema bezrezervnu potporu. Tržišne sile, u koje se u Washingtonu uzdaju, djeluju kao društveni darvinizam u svjetlu događaja iz 1990-tih: korupcije u korporacijama, direktora koji su potkradali svoje tvrtke i desetak drugih skandala. Moćni Wall Street je u krizi. Prijezira vrijedan prijezir Bushove vlade prema misijama izgradnje nacija spotaknuo se o realnost u Afganistanu, a isto bi se moglo dogoditi i u Iraku. Prašina koja se dignula u pogledu Iraka podijelila je i NATO i američku javnost. Razoružavanje čudovišta i prijetnje kao što je Sadam Husein prihvaćaju mnogi. Ipak, vlada nije bila u stanju kazati što točno želi i kako to planira ostvariti. Izjave članova vlade bile su previše međusobno proturječne, a neke od njih i arogantne. Bushova doktrina prevencijskih napada i promjene režima upućuje na to da bi sila mogla zamijeniti diplomaciju, a da je povlačenje crte između onih koji su 's nama' i onih koji su 'protiv nas' bolje od prijateljstva. Agresivno vodstvo Sjedinjenih Država izgubilo je previše vjerodostojnosti i poštovanja. Kao što je to Shakespeare bio kazao: 'Problem, dragi Brute, nije u zvijezdama nego u nama...'", piše Richard C. Hottelet RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 15. 10. 2002. NATO, EU i Rusija - u 17 teza Zastupnik Državne Dume i direktor Instituta za probleme međunarodne sigurnosti Andrej Kokošin razrađuje suradnju NATO-a, Europske Unije i Rusije u kontekstu dugoročnih tendencija razvoja sustava međunarodnih odnosa. 1. Danas se javno razmatraju tendencije razvoja ustava međunarodnih odnosa koje dopuštaju govoriti o vrlo radikalnim promjenama u svjetskoj politici za bliski period, a još više u dugoročnoj i srednjoročnoj perspektivi - do kraja tekućeg desetljeća i nešto kasnije. To se odnosi praktički na sva glavna 'središta sile', saveze i koalicije, međunarodne odnose, pa i na NATO i Europsku Uniju, koji se oboje nalaze u sve izraženijoj preobrazbi. 2. Odnos Rusije i NATO-a s EU-om određuje se ne samo neposredno značajem njezine suradnje s tim dvama krupnim savezima (uključujući i američku 'supersilu' te zapadnoeuropske velike države), nego i s tako utjecajnim državama poput Kine i Indije te niza drugih država, s kojima Rusija gradi važne odnose iz aspekta svojih nacionalnih interesa. 3. Rusija je u etnokulturnom i civilizacijskom smislu neosporno ponajprije dio europske civilizacije (za što je više puta platila veliku cijenu, unoseći znatan ' udio' u spašavanju i razvoju europske civilizacije). 4. Odnos Rusije i Zapadne Europe (tj. euroatlantske civilizacije u cjelini) igra važnu ulogu zbog toga da se u našoj zemlji stabilno, bez krivina i zastoja stvori suvremeni sustav političke demokracije i tržišnog gospodarstva, uz odricanja našega naroda tijekom dugoga povijesnog razdoblja. 5. Stvaranje sustava djelatne političke demokracije i učinkovita tržišnoga gospodarstva ne mora biti ideološko 'vjersko pitanje'. Ruska 'politička klasa', njezin poslovni dio, mora shvatiti da demokracija, unatoč svim svojim nedostatcima i slabim mjestima, - jest najučinkovitiji do danas ustav upravljanja (i samoupravljanja) državom i društvom s raznovrsnim uzajamnim vezama, koje u pravilu dopuštaju nužne popravne akcije. 'Upravljačka učinkovitost' demokracije pokazala se u pobjedi Zapada nad Sovjetskim Savezom u Hladnom ratu, koja je pobjeda postignuta uz mnoga dostignuća sovjetskog naroda u znanosti, tehnici, socijalnoj sferi te izobrazbi i sl. Ista 'upravljačka učinkovitost' demokracije pokazala se i u vojnoj sferi, gdje je Zapad u cjelini racionalnije određivao okvire dodijeljenih pričuva za vojne ciljeve, prioritete raspoređivanja te metoda i načne primjene vojne snage u interesu državne politike. 6. Prateći tečaj razvoja političke demokracije i tržišnoga gospodarstva, 'povratka u Europu', naša zemlja se ne mora nužno 'rastvoriti u euroatlantskoj civilizaciji, poistovjećujući domaću gospodarsku, vanjsku i obrambenu politiku s politikom naših bogatih susjeda na Zapadu (razumije se da ubrajamo i našega istočnog susjeda, preko Tihog oceana, SAD, s nešto udaljenijim susjedima kao što su Kina, Japan, obje Koreje i Mongolija). Bilo bi to krivo čak i pri hipotetičkom odsuću posebnih interesa Rusije na Dalekom istoku, Srednjoj Aziji i nekih drugim regijama svijeta. Posebne interese Rusija ima prema Kini, a oni se sastoje od osiguranja mira i sigurnosti u regiji, uključujući srednjoazijske države - bivše republike SSSR-a. Kina u svojem dinamičnom razvoju postaje sve važniji trgovačko-gospodarski partner Ruske Federacije. 7. Najvažnije je to da je Kina usporedo s drugim azijskim gigantom Indijom najkrupniji partner Rusije u vojno-tehničkoj suradnji. Taj aspekt naše suradnje s tim dvjema državama ima značenje koje prelazi okvire obrambeno-industrijske i vojno-političke sfere. Od te suradnje na kineskom i indijskom tržištu u doglednoj perspektivi ovisi obrambeno-industrijski kompleks, ali i opstanak ruske znanstveno-primijenjene industrije u cjelini. 8. Ni NATO, ni EU nisu za Rusiju alternative tim tržištima kako za građansko-znanstvenu proizvodnju, tako i za vojnu proizvodnju. One imaju vlastite svemirsko-zrakoplovne kompanije i druge vojno- industrijske tvrtke koje vode žestoku borbu na tržištima 'euroatlantske zajednice', uz primjenu najmoćnijih sredstava državne potpore. 9. Ne treba isključivati ni to da nova razina odnosa Rusije prema Europskoj Uniji, postignuta ove godine, dopušta da se opet vratimo krupnim projektima, za koje bi bili potrebni iznimni napori s obje strane. 10. Dosad se takvi krupniji projekti odnose prije svega na energetsku sferu. Ti projekti mogu biti unosni za ukupno rusko gospodarstvo, ako uspiju u uvjetima povoljne konjunkture na svjetskom energetskom tržištu. Ali ako se samo na njih usmjerimo, još ćemo više učvrstiti jednoobraznost strukture ruske industrije, njezinu orijentaciju na sirovine, što proturječi temeljnim nacionalnim interesima naše zemlje, te mogućnostima osvajanja, kako kaže ruski predsjednik V. V. Putin, našega 'mjesta pod suncem'. 11. Ustanovljavajući osnove odnosa NATO-Rusija za sljedećih 10-15 godina, ruska 'politička klasa' mora jasno predstavljati mjesto te organizacije u svijesti dominantnoga dijela američke političke elite, a li i u svijesti političkih snaga vodećih zapadnoeuropskih država. U Washingtonu se gleda na odluku NATO-a da se poslije 11. rujna posve stavi 'na raspolaganje' SAD-u kao na oštri devalvaciju te organizacije u novim vojno-političkim uvjetima. Zato se u Washingtonovu govori da je 'NATO mrtav', ali u tome jest i važna mjera pretjerivanja. 12. NATO u mnogo čemu mora prestati s time da bude 'operativni institut' američke vojne politike izvan granica Europe, ali treba ostati važno sredstvo 'političke stabilnosti' i u odnosima svojih saveznika u toj organizaciji, kao i u odnosima Rusije i drugih zemalja postsovjetskog prostora. Nato mora pomoći u tome da se Europska Unija ne pretvori u samostalno 'središte sile' u vojnopoltičkim odnosima. 13. Rusija se neće odricati uzajamno korisne i ravnopravne suradnje s NATO-om, prije svega u akciji sprečavanja oružja za masovno uništavanje i u borbi s terorizmom. Ali klima za rješavanje tako važnih zadaća neće biti pogodna dok se NATO bude i dalje širio. 14. Pri općoj devalvaciji uloge NATO-a u očima SAD-a (prije svega konzervativnih republikanaca) Washington neće nastojati da se povuče iz Europe, a ni da proizvede nekakvu 'demontažu NATO-a', čak ni radi premještanja težišta svojih vojno-političkih napora na Azijsko-Tihooceansku regiju. Ta se linija jasno otkriva u rujanskoj Bushovoj 'Strategiji nacionalne sigurnosti SAD-a' (koja, za razliku od ranijih sličnih dokumenata, izgleda puno operativnijim, zapovjednijim, ako ne i deklarativnim dokumentom). 15. U okvirima takve linije SAD-a 'drugi val' širenja NATO-a na istok zahvaća ovaj put teritorije Ruskoga imperija i Sovjetskog Saveza, a sad suverene države Litvu, Letoniju i Estoniju. Nama to širenje izgleda posve negativnim i neopravdanim u uvjetima tih preobrazba, koje se u posljednjih 125 godina događaju u našoj zemlji. Također i u kontekstu razine političkih odnosa koji su poslije 11. rujna postignuti između Rusije i NATO-a, Rusije i SAD-a i poslije stvaranja sustava 'dvadesetorke' na Rimskom summitu Rusija-NATO. 16. Širenje NATO-a na Istok može se negativno odraziti i na gospodarsku suradnju Rusije s novim članicama NATO-a (poput baltičkih država), koje posebno ovise o transportu robe iz Rusije (i kroz Rusiju) u zemlje Zapadne Europe. 17. Rusija će, sa svoje strane, i nadalje poduzimati u perspektivi korake u skladu s okolnostima i sve neophodne mjere za osiguranje svojih interesa, u prvom redu na polju nacionalne sigurnosti. Također, i u aspektu koji je trenutačno aktualan i na Zapadu, kao što je situacija s međunarodnim terorizmom ili primanjem novih lanova u NATO. Bez obzira na sve probleme, sve se jasnije oslikava proces stvaranja obrambenog sustava EU-a. (U posljednje dvije godine stvoren je niz važnih elemenata buduće infrastrukture obrambenog sustava EU, uz negativan odnos Washingtona prema tim procesima). Taj proces nije jednoznačan za ruske interese. Ali on može privesti kraju bitnu promjenu središnje strukture, bar u tom području svijeta, i u cjelini je potrebno uvažavati interese Rusije. ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 16. X. 2002. Mali izbori, veliki rizik "Stanovništvo Irske (tri i pol milijuna stanovnika) odgovara, više ili manje, onome nekog velikog europskog grada. No glasovanje njenih građana na referendumu 19. studenog moglo bi izbrisati kalendar kojega je Bruxelles utvrdio za ulazak u Europsku uniju desetero kandidata koji su čekaonici od početka devedesetih.(...) Najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju povećanje onih koji će glasovati za i pokazuju da je dublinska vlada uspjela uvjeriti dobar dio glasača koji su se protivili ili su bili neodlučni. Mala zemlja, koja je u malo godina izvukla izvanredne koristi od svog priključenja procesu europske integracije postala je nepovjerljivija, u mnogim vidovima, od ostalih nacija, tradicionalno euroskeptičnih poput Velike Britanije, Švedske i Danske. Kada bi problem bio isključivo irski mogli bi slegnuti ramenima i odnositi se prema njemu kao prema otočkoj bizarnosti, kao što je u prvi trenutak nastojala činiti bruxelleska Komisija. No vrhovi Unije, mada to radije ne priznaju, znaju da reakcije te male zemlje odražavaju raspoloženja velikog dijela kontinenta. Postoji jedno europsko neraspoloženje kojega je Irska ovih mjeseci postala istaknuta točka. Kakvi god bili rezultati referenduma potrebno ih je uzeti u obzir i djelovati u odnosu na njih. Neraspoloženje je usko vezano uz uvođenje eura i perspektivu širenja. Oni koji vjeruju u Europu s pravom su uvjereni da će jedinstvena valuta dati snagu za borbu na svjetskim tržištima protiv američkog kolosa i azijskih divova. No u očima jednog dijela naših javnih mišljenja euro je postao simbol žrtvovanja, inflacije, birokratske tiranije Bruxellesa i Frankfurta, gubitka nacionalnog suvereniteta. Širenje stvara uvjete za izvanredno kontinentalno tržište u kojemu će novopridošli postati (poput Španjolske, Portugala i Irske u posljednjih dvadeset godina) snažan množitelj općeg prosperiteta. No u očima jednog dijela javnog mišljenja to predstavlja rizik. Hoće li to onemogućiti upravljanje Europom? Hoće li izmijeniti ravnoteže zajedničarske poljoprivredne politike? Hoće li našim regijama uzeti fondove za infrastrukturu kojima su se do sada koristile? Hoće li nas primorati na prihvaćanje radne snage novih partnera? Uzdrmani terorističkim napadima i perspektivom iračkog rata, Europljani izgleda kao da žive u noćnoj mori dvostruke invazije: muslimana s juga i Slavena s istoka. Ti su strahovi dobrim dijelom iracionalni i za koju godinu će nam vjerojatno, poglavito ako će nam Konvencija u međuvremenu dati dobru ustavnu povelju, izgledati samo 'dječjom bolešću rasta'. No nije teško zamisliti kakve bi bile posljedice još jednog dublinskog odbijanja sporazuma iz Nice. Vjerojatno ćemo naći neko rješenje i uspjet ćemo zaobići prepreku nekom pravnom smicalicom. No irsko odbijanje osnažilo bi stranku europskeptika, dalo bi poticaja njezinim čelnicima i mnogim bi vladama dalo alibi za još otvorenije prkošenje pravilima sporazuma o financijskoj stabilnosti. Nadam se da Irci to uviđaju. U subotu neće glasovati samo za sebe i budućnost otoka. Od njihovog glasovanja ovisi i budućnost Europe.", piše Sergio Romano. PANORAMA 14. X. 2002. Rat i dvije Europe Iračko pitanje proizvelo je mnoge nesporazume, osobite oštre polemike otvorene su tijekom i nakon njemačkih izbora, između SAD-a i EU-a. S obzirom na brzinu kojom se stvari odvijaju potrebno je pomno razmotriti ključne točke neslaganja, piše talijanski kolumnist. Neke EU-države agresiju na Irak vide kao mahnitu avanturu, dok druge prihvaćaju američko motrište: Bagdad je obvezatna etapa sukoba koji je već započeo. U prvom redu nije riječ o glavnom sukobu SAD-a i EU-a. Činjenica da je jedna europska članica, primjerice Velika Britanija, jasno stala uz bok Americi dovoljna je indikacija kako ne postoje suprostavljeni kontinentalni blokovi. Već postoje dvije Europe, s dvije oprečne crte. Europa Tonya Blaira i Silvia Berlusconija prihvaća američko viđenje stvari i prihvaća rizik oružanog sukoba. Druga Europa, neutralna onu koju zagovara Gerhard Schr?der, nacionalistička Jacquesa Chiraca i talijanski pacifistički lijevi centar odlučno odbija uporabu oružja. Novost je da ova podjela nije ideološke prirode: talijanski desni centar složan je s britanskim socijalistima, dok je njemačka socijalna demokracija saveznik francuskih konzervativnih snaga. Druga važna točka koja stvara divergenciju na dvije strane Atlantika jest sam koncept i odnos prema ratu. Amerika nakon 11. rujna poduzima korake i razmišlja kao velesila koja je napadnuta (izuzevši samo irelevantne frakcije radikalnih intelektualaca koje se protive Bushovoj administraciji). Dok se naprotiv većina Europljana doista ne osjeća spremnom za rat: oni su kampanju na Kosovu, Afganistanu doživjeli kao epizodne i ograničene akcije međunarodne policije. Amerikanci se pak osjećaju uključenima u novu formu rata protiv transnacionalnog terorizma: Al Qaeda, Afganistan, Irak za njih je jedinstveni oružani paket i kao takav potrebno ga je i dalje voditi i boriti se protiv njega. Sama doktrina "preventivnog napada" čini se više kao teoretski sofizam i opravdanje. U biti, Amerikanci ne doživljavaju napad na irački režim kao početak preventivnog rata, već jednostavno kao nastavak već započetog protiv Al Qaede i Talibana u Kabulu. Dakle, postupili su i dalje postupaju kao imperijalna nacija u sukobu s jedinstvenim neprijateljem. Za njih je to logična i nezaobilazna posljedica velikog rata u kojem je Irak samo obvezatna etapa: jedna od mnogih fronti na kojima će se morati založiti. A sada spomenimo i UN. Uporno pozivanje pacifista i vlada strogo vezanima za autoritet UN-a zvuči kao etički mit, jurisdikcijski tabu, izlika da se zaobiđu svjetski sukobi. Američko nepovjerenje spram organizacije UN-a ima i svoje razloge. Plave kacige svakako nisu osvijetlile obraz na Balkanu gdje su ostavile dojam potpomaganja pokolja u Srebrenici. Rat u Bosni i na Kosovu završen je tek nakon što je NATO, predvođen Amerikancima, zamijenio UN. A u odnosu na Irak, UN-u nije pošlo za rukom prisiliti Irak na poštivanje embarga kao niti privesti kraju rad inspekcijskog tima stručnjaka. Ono što Ameriku posebno zanima parcijalna je neutralnost Vijeća sigurnosti, no ako neutralnost i izostane Amerika će ići sama naprijed. Stanje je takvo. Dakle, dvije Europe, kako bi izbjegle možebitnu štetu takozvanog američkog "unilateralizma" morale bi se najprije međusobno dogovoriti, a zatim se obratiti Americi realnim terminima i uz malo prodika. Inače može doći do dvostrukog rascijepa: jedan bi bio između Europe i njezinog povijesnog saveznika a drugi unutar same Europe. LA REPUBBLICA 16. X. 2002. Berlusconi moskovski prijatelj i pravi saveznici Kremlja "Nema nikakvih dvojbi, današnji moskovski susret između Silvija Berlusconija i Vladimira Putina bit će vrlo srdačan. U Europi i izvan nje, čelnici vlada već su navikli susretati se s uvijek nasmiješenim Berlusconijem, fleksibilnim, dodvornim, koji nemajući pravi pravac, točno određen nacrt vanjske politike (niti ih je naslijedio od vlada lijevog centra ili diplomacije prve republike) ide poglavito za uspostavljanjem srdačnih osobnih odnosa sa svakim od njih. S ruskim predsjednikom posebice, te se neće ni na ovom kratkom susretu (pola dana; razgovori, doručak i odmah povratak u Rim) štedjeti na zagrljajima i tapšanjima po ramenima. Ipak nije Berlusconi, koji se ipak hvali kako je Rusiji otvorio vrata NATO-a, europski čelnik na kojega Kremlja danas gleda s najviše zahvalnosti. Jacques Chirac je bio taj koji je Putinu vadio kestenje iz vatre u prilično složenom trenutku, odnosno onaj tko mu je omogućio da se izvuče iz škripca u koji su američki ratni planovi doveli stare i nove saveznike. Prije dva tjedna ruski se predsjednik nalazio zapravo u krajnje neugodnom položaju. S jedne strane nije imao nikakve namjere pokvariti nove odnose sa Sjedinjenim Državama otvoreno se stavljajući na stranu protivnika rata protiv Iraka. S druge, iako je od Amerikanaca primio široka i vjerodostojna jamstva za očuvanje ruskih interesa u Iraku poslije Saddama, nije se mogao staviti u ulogu pouzdanog saveznika poput Blaira, a ni u ulogu, recimo tako, spremnih saveznika poput Berlusconija i Aznara. To je stoga što u Moskvi više nema diktature. A tko je u Kremlju već mora uzimati u obzir mišljenja, interese, raspoloženja određenog broja središta moći, pa čak i prve naznake javnog mišljenja.(...) Sve u svemu stanje je izgledalo bezizlazno, i tada je Chirac napravio čudo. Usprotivivši se američkom zahtjevu za rezolucijom UN-a toliko ultimativnog obilježja da je bila gotovo najava rata Saddamu Husseinu, francuski je predsjednik Putina sačuvao od riskantnih izbora pred koje ga je stavila washingtonska silovitost. Ako je Francuska, stara saveznica Sjedinjenih Država, jedna od vodećih zemalja zapadnog bloka, mogla izbjeći zahtjeve Georgea W. Busha, zašto to ne bi mogla učiniti Rusija koja službeno nije ni saveznica?(...) Za njega je to, sve su svemu, bila sreća, a za Chiraca mogućnost za ponovnu uspostavu posebnog odnosa između Pariza i Moskve koji je već dugo vrijeme slabio. U takvoj pozadini važnost Berlusconijeva posjeta ne izgleda dovoljno jasna. S Tonyijem Blairom, koji je isto bio Moskvi prošlog weekenda, Putin se bavio najvrućom materijom ovoga trenutka, rat da ili ne. Jer je Velika Britanija u Vijeću sigurnosti, jer samo Blair zna nešto više od ostalih o američkim namjerama, i zato što je razgovor s Blairom pomalo kao razgovor s Bushom. No uloga i težina Italije su različiti. Naravno, naš će predsjednik vlade ponoviti svoje ponude pomoći približavanju između Rusije i Europske Unije. Obećat će potporu u pitanju Kalinjingrada, i veća ulaganja talijanskog poduzetništva u Rusiji. Bit će to ugodni razgovori, praćeni, sigurno je, brojnim tapšanjima po ramenima. No ona neće biti dovoljna da smire Putinovu nestrpljivost radi štedljivosti kojom su Amerika i njene saveznice odgovorile na njegov izbor strane prije godinu dana, kada se nekoliko sati od pada Twin Towersa svrstao uz zapad. Malo se toga dogodilo od tada što bi nagradilo taj izbor. Četvrt stoljeća star zakon Jackson-Vanik koji određuje krute trgovinske restrikcije između Sjedinjenih Država i Rusije još je na snazi, iako je Bush obećao njegovo ukidanje. Od zajmova koje su Rusi očekivali od američke vlade došao je prije nekoliko tjedana samo onaj Export-Import banke od 300 milijuna dolara. Dok privatna industrija ostaje prekomjerno oprezna. Nakon otvaranja Fordova pogona u Petrogradu, i General Motors je potpisao jedan joint- venture s ruskim Avtovazom, a BP se sprema ostvariti veliko ulaganje u sibirsku naftu. Sveukupno, dosta manje od onoga čemu su se Rusi nadali kako bi ponovno na noge postavili svoje gospodarstvo. No svođenje u odgovarajuće mjere Berlusconijevog posjeta Moskvi ne znači nijekanje bilo kakvog značaja diplomatskom aktivizmu premijera-ministra vanjskih poslova. U nedostatku drugog, i dobri osobni odnosi imaju zapravo svoju funkciju. Prošlih su ih godina i drugi čelnici talijanske vlade pokušali imati s Gorbačovom i Jeljcinom, no ishod je bio skroman. Jednom je Giulio Andreotti pokušao uvjeriti Gorbačova da Rim može utjecati na politiku Washingtona preko mnogih italo-amerikanaca izabranih u Kongres. Naveo je njihov točan broj, poneko ime. I kada je prevoditelj preveo Gorbačov je, dijelom zabavljen, dijelom zamoren, kazao: 'Naravno, razumije se...Cosa Nostra...'." piše Sandro Viola. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk