IT 16. X. LA REPUBBLICA - BERLUSCONI I PUTIN

ITALIJA LA REPUBBLICA 16. X. 2002. Berlusconi moskovski prijatelj i pravi saveznici Kremlja "Nema nikakvih dvojbi, današnji moskovski susret između Silvija Berlusconija i Vladimira Putina bit će vrlo srdačan. U Europi i izvan nje, čelnici vlada već su navikli susretati se s uvijek nasmiješenim Berlusconijem, fleksibilnim, dodvornim, koji nemajući pravi pravac, točno određen nacrt vanjske politike (niti ih je naslijedio od vlada lijevog centra ili diplomacije prve republike) ide poglavito za uspostavljanjem srdačnih osobnih odnosa sa svakim od njih. S ruskim predsjednikom posebice, te se neće ni na ovom kratkom susretu (pola dana; razgovori, doručak i odmah povratak u Rim) štedjeti na zagrljajima i tapšanjima po ramenima. Ipak nije Berlusconi, koji se ipak hvali kako je Rusiji otvorio vrata NATO-a, europski čelnik na kojega Kremlja danas gleda s najviše zahvalnosti. Jacques Chirac je bio taj koji je Putinu vadio kestenje iz vatre u prilično složenom trenutku, odnosno onaj tko mu je omogućio da se izvuče iz škripca u koji su američki ratni planovi doveli stare i nove saveznike. Prije dva tjedna ruski se predsjednik nalazio zapravo u krajnje neugodnom položaju. S jedne strane nije imao nikakve namjere pokvariti nove odnose sa Sjedinjenim Državama otvoreno se stavljajući na stranu protivnika rata protiv Iraka. S druge, iako je od Amerikanaca primio široka i vjerodostojna jamstva za očuvanje ruskih interesa u Iraku poslije Saddama, nije se mogao staviti u ulogu pouzdanog saveznika poput Blaira, a ni u ulogu, recimo tako, spremnih saveznika poput Berlusconija i Aznara. To je stoga što u Moskvi više nema diktature. A tko je u Kremlju već mora uzimati u obzir mišljenja, interese, raspoloženja određenog broja središta moći, pa čak i prve naznake javnog mišljenja.(...) Sve u svemu stanje je izgledalo bezizlazno, i tada je Chirac napravio čudo. Usprotivivši se američkom zahtjevu za rezolucijom UN-a toliko ultimativnog obilježja da je bila gotovo najava rata Saddamu Husseinu, francuski je predsjednik Putina sačuvao od riskantnih izbora pred koje ga je stavila washingtonska silovitost. Ako je Francuska, stara saveznica Sjedinjenih Država, jedna od vodećih zemalja zapadnog bloka, mogla izbjeći zahtjeve Georgea W. Busha, zašto to ne bi mogla učiniti Rusija koja službeno nije ni saveznica?(...) Za njega je to, sve su svemu, bila sreća, a za Chiraca mogućnost za ponovnu uspostavu posebnog odnosa između Pariza i Moskve koji je već dugo vrijeme slabio. U takvoj pozadini važnost Berlusconijeva posjeta ne izgleda dovoljno jasna. S Tonyijem Blairom, koji je isto bio Moskvi prošlog weekenda, Putin se bavio najvrućom materijom ovoga trenutka, rat da ili ne. Jer je Velika Britanija u Vijeću sigurnosti, jer samo Blair zna nešto više od ostalih o američkim namjerama, i zato što je razgovor s Blairom pomalo kao razgovor s Bushom. No uloga i težina Italije su različiti. Naravno, naš će predsjednik vlade ponoviti svoje ponude pomoći približavanju između Rusije i Europske Unije. Obećat će potporu u pitanju Kalinjingrada, i veća ulaganja talijanskog poduzetništva u Rusiji. Bit će to ugodni razgovori, praćeni, sigurno je, brojnim tapšanjima po ramenima. No ona neće biti dovoljna da smire Putinovu nestrpljivost radi štedljivosti kojom su Amerika i njene saveznice odgovorile na njegov izbor strane prije godinu dana, kada se nekoliko sati od pada Twin Towersa svrstao uz zapad. Malo se toga dogodilo od tada što bi nagradilo taj izbor. Četvrt stoljeća star zakon Jackson-Vanik koji određuje krute trgovinske restrikcije između Sjedinjenih Država i Rusije još je na snazi, iako je Bush obećao njegovo ukidanje. Od zajmova koje su Rusi očekivali od američke vlade došao je prije nekoliko tjedana samo onaj Export-Import banke od 300 milijuna dolara. Dok privatna industrija ostaje prekomjerno oprezna. Nakon otvaranja Fordova pogona u Petrogradu, i General Motors je potpisao jedan joint- venture s ruskim Avtovazom, a BP se sprema ostvariti veliko ulaganje u sibirsku naftu. Sveukupno, dosta manje od onoga čemu su se Rusi nadali kako bi ponovno na noge postavili svoje gospodarstvo. No svođenje u odgovarajuće mjere Berlusconijevog posjeta Moskvi ne znači nijekanje bilo kakvog značaja diplomatskom aktivizmu premijera-ministra vanjskih poslova. U nedostatku drugog, i dobri osobni odnosi imaju zapravo svoju funkciju. Prošlih su ih godina i drugi čelnici talijanske vlade pokušali imati s Gorbačovom i Jeljcinom, no ishod je bio skroman. Jednom je Giulio Andreotti pokušao uvjeriti Gorbačova da Rim može utjecati na politiku Washingtona preko mnogih italo-amerikanaca izabranih u Kongres. Naveo je njihov točan broj, poneko ime. I kada je prevoditelj preveo Gorbačov je, dijelom zabavljen, dijelom zamoren, kazao: 'Naravno, razumije se...Cosa Nostra...'." piše Sandro Viola.