ZNANSTVENICI SE NE SLAŽU OKO STAROSTI ŽIVOTA NA ZEMLJI

Datiraju li dokazi o početku života na Zemlji od prije 3,85 ili 3,65 milijardi godina, pitanje je oko čijeg se odgovora znanstvenici nikako ne mogu složiti.#L# Razlika od 200 milijuna godina mogla bi se nekima učiniti nevažnom budući da je riječ o događajima od prije gotovo četiri milijarde godina. Ipak, znanstvenici i dalje raspravljaju o tome je li najstarije pronađeno stijenje staro 3,85 ili 3,65 milijardi godina. Ta razlika je vrlo važna jer pronađeno stijenje - ma koliko ono zapravo bilo staro - pokazuje da je život već postojao kad je ono formirano. Stoga se ne radi samo o neslaganju o datumu kad je počeo život na Zemlji, već o i tome pod kojim je uvjetima život nastao. Raniji datum pada pred kraj razdoblja asteroidne kiše zvanog "kasno jako bombardiranje", dok je kasniji iz razdoblja kad je bombardiranje već prestalo, što je vrlo važno pitanje za astrobiologiju. Rasprava se vodi oko uzoraka grafita pronađenih u snježnim pustošima zapadnog Grenlanda i ima dva dijela: što je dokaz života i koliko je staro stijenje koje ga sadrži. Uzorci su pronađeni u crnom, visokodeformiranom stijenju koje je, kako vjeruje geolog sveučilišta Colorado Stephen Mojzsis, nastalo kao sediment na dnu oceana. Takvi sedimenti primaju konstantnu kišu organske i anorganske tvari iz vode, pa predstavljaju pravo mjesto za traženje ostataka prošlog života. Malo je vjerojatno da će stijenje ove starosti sadržavati konvencionalne fosile, jer najstariji fosili ikad pronađeni datiraju od prije 3,2 milijarde godina. Fosili u starijem stijenju bili bi uništeni eonima topline, pritiska i deformacije, pa se u potrazi za najstarijim životom trebaju tražiti kemijski dokazi prema načelu da život na predvidljiv način mijenja kemiju svojeg okoliša. Kemijski dokaz prastarog života, pronađen u tzv. kemofosilima, reflektira se u omjeru izotopa, a u tu su svrhu posebno upotrebljivi izotopi ugljika. Ugljik u prirodi postoji u više no jednoj formi, a ugljik-13 (C-13) je mnogo rijeđi od C-12. Međutim, biološki procesi koncentriraju C- 12, pa kad organska tvar padne na dno oceana, omjer C-12 u odnosu na C-13 raste u sedimentarnom stijenju koje se formira. Taj je omjer sačuvan čak i u stijenju koje je nastalo prije nekoliko milijardi godina. "U modernom svijetu, jedini način na koji se može generirati tako visok omjer C-12 u odnosu na C-13 je neka vrsta frakcionalizacije u živućim organimima," kazao je Craig Mannin, geolog sveučilišta UCLA. "Stoga je prastari život najjednostavnije objašnjenje omjera ugljika u pronađenom grafitu", rekao je Mannin. Međutim, geolog sveučilišta George Washington Christopher Fedo tvrdi da je pronađeni grafit vulkanskog podrijetla, a ne sedimentarnog, te da stijenje samo izgleda sedimentarno jer je jako deformirano. Ukoliko je to točno, tada nije moguće da su čestice ugljika ostaci prastarog života, a Fedo vjeruje da se višak C-12 u stijenju može objasniti nebiološkim procesima. Druga je mogućnost da je potpis ugljikovih izotopa uzrokovan životom koji je pronašao put u stijenje dugo vremena nakon što je ono formirano. Drugi dio rasprave odnosi se na starost stijenja pronađenog na otoku Akiliji kod Grenlanda, jer se starost stijenja sedimentalnog porijekla ne može direktno odrediti. No, moguće je deducirati minimalnu starost datiranjem "uljeza" koji su prodrli kroz sedimentarno stijenje pomoću toga da se u njima izmjeri nazočnost kristala zvanih cirkoni. Cirkoni se kristaliziraju u vrelom kamenju kako se ono hladi. Kad se iskristaliziraju, cirkoni sadržavaju uran, radioaktivni element koji se s polako pretvara u olovo. Budući da svo olovo koje cirkoni sadržavaju potječe iz urana, omjer urana i olova odražava vremensko razdoblje u kojem su nastali. Thomas Krogh, koji je razvio metodu određivanja starosti pomoću urana i olova, kazao je da čak i ako su cirkoni zagrijani, što se uzorcima s Grenlanda dogodilo barem jednom, oni i dalje sadržavaju "memoriju" prve kristalizacije. Čak i nakon 3,5 milijardi godina, određivanje starosti pomoću urana i olova ima otklon od samo nekoliko milijuna godina. I dok Manning, Mojzsis i Krogh smatraju da je brojka 3,85 milijardi godina točna, Stephen Moorbath, geolog sveučilišta Oxford, tvrdi da je ispravna brojka 3,65-3,7 milijardi godina. On na taj način objašnjava nenazočnost iridija - rijetkog na Zemlji, ali čestog u asteroidima - kao i bilo kojeg dokaza o udarima asteroida. Unatoč svemu, Mojzsis je uvjeren da će analiza dodatnih uzoraka potvrditi njegovu originalnu interpretaciju: stijenje pronađeno na otoku Akiliji pruža dokaz da je Zemlja bila živući planet čak i prije 3,85 milijardi godina.