IHT 15. X. KAKO DOVRŠITI MISIJU?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 15. X. 2002. Posao koji Amerika vjerojatno ne može obaviti sama "Lekcije iz Afganistana, Bosne i sa Kosova upućuju na golemu vojnu moć SAD-a ali i na nevoljkost ili nesposobnost Sjedinjenih Država da same ponovno izgrade uništene zemlje. Pa ipak, Bijela kuća, izvješćuje se, radi na detaljnom planu, po uzoru na onaj za poslijeratnu okupaciju Japana, s ciljem uvođenja vojne vlade pod vodstvom SAD-a u Iraku. Bosna i Kosovo nalaze se na pragu Europe, a najveći udio u naporima ponovne izgradnje tih regija ima Europska Unija. U sklopu izborne kampanje iz 2000., mirotvorna misija na Balkanu isticala se kao primjer upravo onoga što američka vojska ne bi trebala činiti. Povlačenje američkih vojnika iz Bosne usporeno je zbog molbi Europljana, no oba teritorija na koncu će biti ostavljena na teret Europljanima. Kada je u Afganistanu trebalo započeti ponovnu izgradnju, Washington se još jednom okrenuo Ujedinjenim narodima za odobrenje a Europskim saveznicima za pomoć. Postoje dokazi koji upućuju na to da Amerika nije posebno uspješna u misijama izgradnje države. Možda zbog važnosti unutrašnje politike, Washington se ne posvećuje dovoljno dugo većini međunarodnih kriza. Još je važnije to da, kada se SAD uključio u misiju izgradnje nacije u Afganistanu, ovo se kod kuće opravdavalo povezivanjem s ratom protiv terorizma. Američke snage su povremeno pružale vojnu i gospodarsku pomoć lokalnim upraviteljima, ali ne zbog svojih odnošaja s mladim režimom štovanog nacionalnog čelnika Hamida Karzaia, nego u zamjenu za pomoć u iskorjenjivanju ostataka Al Qaide i Talibana. Upravo zbog ovog razloga govori se da Sjedinjene Države imaju vojnu strategiju u Afganistanu, ali ne i onu političku. Ova prosuda vjerojatno će vrijediti za SAD i u Iraku, iako bi privlačnost nafte mogla osigurati dugotrajniju američku vojnu nazočnost. Unatoč tome, ako je Bushova vlada ozbiljna u pogledu ponovne izgradnje Iraka, čini se da ulogu za UN i Europljane nakon rata uzima zdravo za gotovo. Mogućnost da Irak uđe u siloviti civilni rat u nekim se washingtonskim političkim krugovima gleda, čini se, kroz ružičaste naočale. Naravno da kurdski čelnici naglašavaju kako se nemaju namjeru odvajati od Iraka- učinit će bilo što da potaknu SAD na invaziju SAD-a na omraženog Sadama Huseina. Sedam godina nakon Daytonskog sporazuma, Bosanci su upravo glasovali za iste političare koji su ih i poveli u sukob. Kosovo je i dalje podijeljeno područje. Afganistan se očajnički drži svog nestabilnog mira. U svakom od tih slučajeva Amerikanci, čini se, gube interes za sudjelovanje u rekonstrukciji nakon sukoba. Ako su UN-ovi inspektori oružja frustrirani Sadamom, Busha bi trebalo prisiliti da se drži svojeg obećanja o multinacionalnoj a ne tek samo vojnoj akciji SAD-a, i o trajnim, a ne tek privremenim naporima s ciljem rekonstrukcije zemalja", pišu Simon Chesterman, član Akademije za međunarodni mir u New Yorku i David M. Malone, bivši kanadski veleposlanik pri Ujedinjenim Narodima, predsjednik akademije. Članak je prvo objavljen u Washington Postu a International Herald Tribune ga prenosi.