BEL-LE SOIR 14.X. TODD: ENGLEZI U SVOJIM RUKAMA DRŽE SUDBINU AMERIKE

BELGIJA LE SOIR 14.X.2002. 'Amerika, čimbenik nereda' S Emmanuelom Toddom, autorom knjige 'Nakon carstva', razgovarala je Dominique Berns: " - U knjizi 'Nakon carstva' zauzimate oprečno stajalište od onog koje trenutno prevladava o Sjedinjenim Državama: one nipošto nisu 'hipersila', već carstvo u raspadanju. Zašto? = Način procjene američkog gospodarstva temelji se na statistikama BDP-a (bruto domaći proizvod) koje treba preispitati. Nakon izbijanja afere oko Enrona, Andersena i drugih, vidjelo se da je dobar dio novog gospodarstva lažan. Isparile su stotine milijarda dolara koje su bile provedene kroz knjige. S obzirom na sve prijevare, ne znamo što je američki proizvod, gomilanje poslovnih računa. Naprotiv, znademo da je SAD stvorio golem trgovački deficit koji je u razdoblju od 1993. do 2000. sa 100 narastao na 450 milijarda dolara. Nema više nijedne veće zemlje koja ne bi imala višak u trgovačkoj razmjeni s SAD-om. A manjci, koji su spočetka pogađali prosječne tehnološke proizvode, poput televizora i automobila, utječu i na vrhunske sektore. Pravi zaokret u odnosu gospodarskih snaga utvrdit će se kada teške transportne zrakoplove bude proizvodio Airbus i kada 747 zastari. Tehnološki, SAD dopušta da ga prestignu. - Američki trgovački manjak prava je opreka priljevu kapitala u SAD. Ne ulažu li ljudi novac zato što misle da je američko gospodarstvo najuspješnije? = To više nije credo nakon afere s Enronom i pada burza. Tisuće bogatih ljudi i velikih europskih i japanskih poduzeća doslovno su osiromašili. Dopuštamo da nas zaslijepi američka mitologija jer smo zaboravili kakva je bila prava američka moć. Nakon rata, SAD je osiguravao polovicu svjetskog proizvoda; u doba Marshallova plana bio je jako plemenit i dao je Europljanima sve što im je trebalo za obnovu. Danas, osim nekih računala i vojne opreme, Amerika fizički više nije nazočna u svijetu. Da američko gospodarstvo propadne, Euroazija (od Engleske do Japana) imala bi teškoća s uvođenjem regulacijskih sustava, oživljavanjem potražnje u Keynesovu duhu, ali joj ništa ne bi nedostajalo. Amerika je dio svijeta kojemu trebaju drugi. Neobično je što 'najveća svjetska sila' iz dana u dan živi od pozajmica! I jako zabrinjava što političari i gospodarstvenici ne žele razmišljati o tomu. Moramo se dakle zapitati što za same Amerikance znači otkriti da je njihov gospodarski sustav djelomice bio 'simuliran'. Ne treba pretjerivati: u najgorem slučaju, životni standard Amerikanca mogao bi pasti za 15 do 20 posto; to nije tragedija stoljeća. No uništavanje vjere - gubitak povjerenja u navodnu snagu gospodarstva - možda je gore od običnog siromašenja. Svjesni smo američke vojne groznice, ali nismo svjesni da iza tog komešanja stoji gospodarska i financijska groznica: činjenica da će se, uz sadašnji ritam, američke zalihe nafte iscrpiti za deset godina i strah od obustave financijske opskrbe koja će američku potrošnju sučeliti sa stvarnošću američke proizvodnje. - Priljev kapitala u SAD uspoređujete s 'plaćanjem danka caru'. Treba li zaključiti da je SAD postao carstvo samo kako bi živio o trošku drugih država? = Ne. Tijekom Hladnog rata, popuštanja napetosti i povratka Hladnog rata s Reaganom, postojalo je pravo američko carstvo koje je bilo uspostavljeno zbog sovjetskog carstva: imperijalni sustav u kojemu je središte, SAD, imao materijalne (zahvaljujući gospodarstvu), ideološke (zahvaljujući univerzalizmu) i vojne (zahvaljujući moći) mogućnosti nadzora nad njihovim podučjem. No to je bilo dobro carstvo. Strukturni antiamerikanci se varaju: Amerika je Europi i Japanu omogućila da ostvare napredak, ravnotežu i stabilizaciju demokratskih ustanova; bila je plemenita s materijalnog gledišta i postupala je sa saveznicima kao sa sebi ravnima. Onda su počeli djelovati fenomeni raspada američke industrije i jačanja zaštićene periferije: japanski je prihod od industrije jednak američkom; europski je viši. Tu se uspostavljaju pravi odnosi snaga u smislu međunarodne razmjene, a ne gospodarstva usluga. - Moglo bi vam se prigovoriti da je tu riječ o staroj marksističkoj pjesmi. = Možda imam zastarjelo shvaćanje o gospodarstvu, ali mislim da doista uspješna i produktivna zemlja koja ima budućnost je zemlja koja je kadra proizvoditi. Uostalom, to je zaokupljalo američke stratege i prije sloma sovjetskog sustava: koncem osamdesetih objavljene su knjige u kojima se postavljalo pitanje o možebitnom budućem sukobu između SAD-a, Europe i Japana. Zatim se sovjetsko carstvo srušilo. U početku smo pomišljali da će Amerika priznati da je Hladni rat dobiven i da više nema potrebe za njom na vojnom polju. SAD je vrlo časno počeo s onim što bismo mogli nazvati carski uzmak: između 1990. i 1996. vojni izdatci bili su jako smanjeni, kao i broj vojnika u stranim bazama. Činilo se da će Amerika opet biti prva među jednakim državama u svijetu na putu demokratizacije. No oko sredine devedesetih, sučeljena s privremenim propadanjem Rusije, Amerika se prepustila luckastom sanjarenju da je središte globaliziranog gospodarstva. - Preuzimate protuameričku tezu o svjetskoj strategiji zauzimanja vlasti preko globalizacije? = Ne, ne treba zamišljati da su odluke svjesne. Istodobno, porastom nejednakosti u svijetu stvorena je dobit koja je imala potrebu da se osigura u SAD-u, omogućavajući mu da financira svoj trgovački manjak. Sve se to dogodilo slučajno. Povrh toga, sve posljedice slobodne trgovine nisu za SAD povoljne zato što američke elite vjeruju u prednosti slobodne trgovine. Kada su posrijedi tendencije, slobodna trgovina proizvodi dva učinka: s jedne strane, rastu nejednakosti diljem svijeta; s druge, postoji opći pritisak na plaće i težnja k nedovoljnoj svjetskoj potražnji zbog koje postoji potreba za 'planetarnim potrošačem zadnjeg stupnja'. Slobodna trgovina dovodi SAD u nevjerojatan položaj u kojemu ih radnici iz čitavog svijeta mole da troše njihove proizvode, dok bogataši iz čitavog svijeta omogućuju SAD-u da kupuje. Ironija je što je nedavno u SAD-u nejednakost prestala rasti, a novac bogataša iz čitava svijeta financira danas potrošnju siromašnih koliko i bogatih Amerikanaca. No američki su gospodarstvenici i stratezi zabilježili jedan drugi učinak: širenjem slobodne trgovine ne potiče se tendencija uspostave povlaštenih trgovačkih veza sa SAD- om, već se potiče nastanak neovisnih integriranih područnih gospodarskih snaga. Eto čega se boje Amerikanci: pojave europske gospodarske supersile i Azije ustrojene oko Japana i Kine. Najzad, slobodna trgovina stvara gospodarske uvjete za izolaciju SAD-a (...). No Amerika više ne može biti izolacionistička. Dakle, za nju je važno da ostavi dojam kako je i dalje u središtu svijeta, a napose u središtu Euroazije. Mislim da je to pravi smisao te besmilene vojne borbenosti, mahanja iračkim baukom i 'osovinom zla', na čemu se temelji preporuka kako svijetu treba američko djelovanje. Kako ne može urazumiti Europu i Japan, mora provoditi teatralni militarizam u Zaljevu i protiv slabih zemalja. - Premda ste nekad bili protivnik Maastrichta, danas tvrdite da je Europa nužan stožer ravnoteže. = Amerikanci koji razmišljaju, znaju da prava prijetnja američkoj prevlasti nije Bin Laden, već euro, europska gospodarska moć. Vjerovali su da im slabljenje Rusije ostavlja slobodan prostor, a nisu shvatili da oslabljena Rusija više nije prijetnja za Europljane. Naprotiv, Rusija se postupno okrenula Europi. Često se prepuštamo maštanju o američko-ruskom približavanju; no gospodarska je istina da Amerikanci više ne proizvode ono što Rusima treba. Ovima treba gospodarsko partnerstvo s Europom. Ako se Europljani, sučeljeni s Amerikancima koji unose nered u svoje područje energetske opskrbe, okrenu ruskoj strateškoj protuteži, ako shvate da Rusija može biti pomoć, a ne prijetnja njihovoj sigurnosti, američko će carstvo propasti u začetku. - Čini se da europski čelnici dvoje. = SAD je naš povijesni saveznik. No možemo utvrditi da je došlo do preokreta u odnosu snaga i u gospodarskim probitcima: Europljani mogu platiti svoj uvoz, zainteresirani su za očuvanje miroljubivih veza s muslimanskim svijetom. Prije pet, pa i tri godine, živjeli smo sa zamisli o miroljubivoj Americi, dopuštajući da nas moli da dođe uvesti red. Ulazimo u razdoblje u kojemu ćemo je moliti da ne unosi nered. Stanje je teško za Europljane. Kao protivnik ugovora iz Maastrichta, mogao sam ocijeniti silu inercije europske građevine. Širenje europske gospodarske moći je toliko da postupno apsorbira zemlje koje su na njezinim granicama, poput Poljske i Turske. Postoji stanovita sila prilika. Opazit ćemo da će obnova dobre stare francusko-njemačke sloge - koju potiče američka groznica - kao čudom izazvati dojam da Europa napreduje. Novost za me je uloga Engleske. Amerikanci griješe kada misle da Engleska, za razliku od Francuske i Njemačke, nije strateški čibmenik - drugim riječima kada postupaju s Englezima kao što su ovi nekad postupali s Australcima. Istina je da Engleska podupire prirodne sveze sa SAD- om. No ona je europska: ponovno otkriva prednosti državnog uplitanja i na putu je da se oslobodi thatcherizma. Napose, jedina je zemlja čiji je identitet doista ugrožen: Engleska će demografski biti nevažna u anglosaksonskom svijetu. Engleska ima utjecaja u Europi; u anglosaksonskom svijetu bit će manje važna od Teksasa i Kalifornije. Možemo pretpostaviti da će Engleska sudjelovati u najnovijem američkom apsurdu u Zaljevu, ali će se na koncu, razočarana, odlučiti za Europu. Engleska u najvišem stupnju očituje dvojbu Europe koja je razapeta između privrženosti SAD-u i želje da se odijeli. Ako Engleska dođe u Europu sa Cityjem, američki je financijski sustav mrtav. Englezi u svojim rukama drže sudbinu Amerike."