IHT 12. X. BLISKI ISTOK NIJE EUROPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 12. X. 2002. Bliski Istok nije Europa "U časopisu Instituta Hoover, 'Policy Review', Robert Kagan ponudio je ne toliko nesuosjećajan koliko patronizirajući opis suvremenih Zapadnih Europljana kao pretjerano civiliziranih praktikanata međunarodnog legalizma, kompromisa i, kada je to potrebno, popuštanja tiranima - ostavljajući Americi odgovornost, čak i dužnost, da održava red u svijetu sama. U najnovijem izdanju istog časopisa, dva bivša dužnosnika Clintonove vlade, Ronald Asmus i Kenneth Pollack, ne slažu se s ovim stajalištem ustrajući kako je nastavak suradnje Europe i Amerike od ključne važnosti ako se želi riješiti problem 'novih pošasti'- terorizma, oružja masovnog uništenja i razbojničkih i neuspjelih država. Američki književni kritičari jednom su istaknuli razliku između Bljedolikih pisaca (Emerson, Hawthorne, Thoreau i drugi iz Nove Engleske) i Crvenokožaca, sljedbenika Marka Twaina. Ista bi se podjela mogla odnositi i na vanjskopolitičku raspravu. Politički Bljedoliki traže alternative ratu na Bliskom Istoku. (Na svojoj bi strani vjerojatno imali i Marka Twaina, jer je bio veliki protivnik bilo čega što se smatralo uvriježenim mišljenjem). Ipak, na vlasti su Crvenokošci, i planiraju ponovno ustoličiti i proširiti isti onaj Novi svjetski poredak koji je prvi predsjednik George Bush bio proglasio a zatim 'ponovno pospremio u ladicu', kako su kazali njegovi pomoćnici, jer je presložen i preopasan. Ipak, njegov sin ponovno je iskopao ratnu sjekiru, pod utjecajem političkih teoretičara - neokonzervativaca. (Za njih bi se, pak, moglo kazati kako tek žele biti Crvenokošci jer njihovo oduševljenje ratom postoji tek od Vijetnamskog rata, kojeg su svi oni uspješno izbjegli). Međutim, među onima koji podržavaju 'novi' svjetski poredak jesu i liberali i Clintonovi pristaše, jer se ova politika svodi na naoružanu verziju Wilsonijanskih ideala kojima je SAD pokušao, i katastrofalno propao, uspostaviti novi poredak u međunarodnom društvu 1919. Kritičari vanjske politike skloni su politiku Bushove vlade smatrati imperijalističkom. U Zapadnoj Europi mnogi (a u arapskom dijelu svijeta svi) smatraju kako George W. Bush želi napasti Irak kako bi uspostavio kontrolu nad iračkom visoko kvalitetnom naftom. Ovo bi okončalo dominaciju Saudijske Arabije na međunarodnom tržištu nafte. Za ovu vladu, kontrola nad iračkom naftom bila bi tek nusproizvod mnogo šire regionalne transformacije, smatraju Asmus i Pollack. Tvrde da 'širi Bliski Istok', koji se po njima proteže od Sjeverne Afrike do Afganistana i Pakistana, treba spasiti od prirođene im krize u razvoju i ekstremizma. Amerika i Europa, zajedničkim snagama, to mogu ostvariti. Ovo zapravo nije vojni problem, iako je sigurnost Izraela glavni cilj Bushove vlade. 'Moramo promijeniti dinamiku' koja je odgovorna za probleme nastale u regiji, tvrde, tako da im se osigura 'novi oblik demokracije... novi gospodarski sustav... koji bi pomogao bliskoistočnim društvima da uhvate korak s modernim svijetom i stvore nova civilna društva koja će im omogućiti da se natječu sa i integriraju u moderni svijet a da ne izgube svoju jedinstvenu kulturu.' Skromno dodaju kako je ovo 'teško ostvariv cilj', ali izražavaju sigurnost u to kako se on ipak može ostvariti, počevši od Afganistana. Zatim treba uslijediti arapsko - izraelska solucija, za koju nemaju dodati ništa novo osim prijedloga da Europljani i Amerikanci zauzmu 'zajedničko stajalište' - što bi u Izraelu zapravo bilo veoma nepoželjno. Nakon toga je nužna suradnja NATO-a kako bi se uklonio Sadam Husein. (uključenje NATO-a u Washingtonu smatraju nepoželjnim, jer postoji već dovoljno problema u nastojanjima da se dobije potpora američke javnosti). Zatim bi uslijedila 'pomoć' Europe i Amerike za 'proces promjene režima' i drugdje u regiji. Kritičarima koji tvrde da je takav program preinake islamskog Bliskog Istoka i srednjoazijskih društava zapravo utopija, autori odgovaraju kako ništa manje nije bilo utopijski ni tvrditi, 1949. godine, kako se čitavu Europu može rekonstruirati i osloboditi od komunističke kontrole. U krivu su i trebali bi proučiti članak Georgea Kennana koji je objavljen u travnju 1951. u časopisu Foreign Affairs, pod naslovom 'Amerika i ruska budućnost'. Članak je napisan četiri godine nakon što je Kennan objavio tekst u kojem iznosi politiku sprečavanja širenja utjecaja neprijateljskih država. Kennan je 1951. mirno i samouvjereno iznio precizan način na koji se može ostvariti oslobođenje Europe i Rusije, kao što i jest. U planiranju gospodarske rekonstrukcije Europe nije bilo ničeg utopijskog. 1940., Europa je bila gospodarski i tehnološki naprednije društvo od onog Sjedinjenih Država. Sve ključne tehničke inovacije iz Drugog svjetskog rata, uključujući radar, rakete, zrakoplove na mlazni pogon i atomsku bombu, osmislili su Europljani. 1949., Europa je trebala samo novac. Amerika ga je imala na pretek. Neodgovorno je uvoditi analogiju između europske rekonstrukcije i kulturološke i vjerske krize koja danas zahvaća regiju od Afganistana do Alžira. Kulturološke i vjerske krize rješavaju ljudi koji su njima zahvaćeni - ako se uopće riješe", piše William Pfaff.