FR-socijaldemokrati-Diplomacija-Vlada-Izbori-Političke stranke franc-le figaro od 10.10.02. ima li ljevica još uvijek smisla? FRANCUSKALE FIGARO10.X.2002.Ima li ljevica još uvijek smisla"Nakon neuspjeha Lionela Jospina kao da je
duboka šutnja zavladala u ljevici. Mjesecima se nitko nije odvažio da govori, a još manje da kritizira poraženog. Zatim se lavina pokrenula: mnogi svjedoci, uglavnom žene, pričaju o tom posvemašnjem neuspjehu. Malo ih pronalazi dublje razloge, želeći vjerovati da je poraz bio tek usputni izgred i da je drukčija taktika, napose prema drugim kandidatima iz ljevice, mogla promijeniti rezultat. Prvi, Laurent Mauduit i Gerard Desportes... odbacuju takvo mišljenje, dajući nam najjasniji i najuspješniji prikaz tog razdoblja ('Zbogom, socijalizmu', Grasset).Kao dobri bivši trockisti, znaju povezati slučajnost i glavni pravac: 'Uvijek postoje nezgode, nepredvidljivosti i slučajevi koji utječu na tijek stvari, ali povijest na koncu uvijek rađa ono što je nosila u svome krilu'. Uz neugodne portrete glavnih sudionika, ponajprije Jospina, pokazuju da njegov poraz nije samo rezultat loše predizborne utrke, već da je velik zaokret u francuskoj povijesti. 'Prvi krug predsjedničkih izbora ostat će
FRANCUSKA
LE FIGARO
10.X.2002.
Ima li ljevica još uvijek smisla
"Nakon neuspjeha Lionela Jospina kao da je duboka šutnja zavladala
u ljevici. Mjesecima se nitko nije odvažio da govori, a još manje da
kritizira poraženog. Zatim se lavina pokrenula: mnogi svjedoci,
uglavnom žene, pričaju o tom posvemašnjem neuspjehu. Malo ih
pronalazi dublje razloge, želeći vjerovati da je poraz bio tek
usputni izgred i da je drukčija taktika, napose prema drugim
kandidatima iz ljevice, mogla promijeniti rezultat. Prvi, Laurent
Mauduit i Gerard Desportes... odbacuju takvo mišljenje, dajući nam
najjasniji i najuspješniji prikaz tog razdoblja ('Zbogom,
socijalizmu', Grasset).
Kao dobri bivši trockisti, znaju povezati slučajnost i glavni
pravac: 'Uvijek postoje nezgode, nepredvidljivosti i slučajevi
koji utječu na tijek stvari, ali povijest na koncu uvijek rađa ono
što je nosila u svome krilu'. Uz neugodne portrete glavnih
sudionika, ponajprije Jospina, pokazuju da njegov poraz nije samo
rezultat loše predizborne utrke, već da je velik zaokret u
francuskoj povijesti. 'Prvi krug predsjedničkih izbora ostat će
zabilježen kao povijesni nadnevak, kao dan smrti stanovite
ljevice. Ali ne bilo koje: one koja je više od stoljeća sanjala da će
promijeniti način života, da će ukinuti rad koji otuđuje i
podijeliti bogatstva'.
Uzrok te smrti, po njihovu mišljenju, je u dvostrukoj laži: u laži
stranke i laži jednog čovjeka. Prva je lagala o svojoj budućnosti, a
drugi o svojoj prošlosti.
Ljevica se, lažući o onome što će učiniti, zadovoljila općenitim
govorom o nejasnom planu koji je ograničen na jednake izglede,
apstraktnim govorom koji nisu mogli čuti njezini 'prirodni
birači', radnici. 'Zanimala se samo za ljude 'bez' (bez isprava,
bez stana, bez posla...)'. (...) Ne želeći priznati da nije kadra
promijeniti svijet, da samo prati globalizaciju kapitalizma ne
čineći ništa kako bi ju usmjerila, prevarila je birače koji su je
zbog toga kaznili, odbacujući prošlost: 'Nema više marksizma, nema
više kejnezijanstva ni teorijskih oruđa. Nema više Socijalističke
ni Komunističke stranke, nema masovnih organizacija. Samo
frakcije...'
Jospinova je laž tek odraz laži njegove stranke. Odbacujući svoju
trockističku prošlost (koju u potpunosti prihvaćaju dvojica
autora, koji su također došli iz Međunarodne komunističke
organizacije, OCI-ja), Jospin je stalno pritiješnjen između
neprovedivog reformizma i neobranjivog idealizma. (...)
Ako se njihovo, vrlo uvjerljivo, predviđanje ostvari, ljevica će
biti tek jedan među strojevima za zauzimanje vlasti, 'obična
demokratska stranka na američki način. S Clintonom, ne više
Jauresom kao uzorom'. U tom će se slučaju dobar dio Francuza
udaljiti od politike kao što su Amerikanci već učinili. (...)
Trebat će zacijelo kandidati druge vrste: Francuzi, u svojoj
velikoj oštroumnosti nisu htjeli čovjeka koji ih nije uspio
uvjeriti da voli Francusku, zadovoljivši se da bude kandidat po
dužnosti. Isto tako, svojim glasom nisu htjeli potvrditi zamisao da
je Francuska tek mala zemlja; ako je to i istina, njihov predsjednik
mora biti zadnji koji će to priznati", piše Jacques Attali.