FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

FRANC-LE FIGARO OD 10.10.02. IMA LI LJEVICA JOŠ UVIJEK SMISLA?

FR-socijaldemokrati-Diplomacija-Vlada-Izbori-Političke stranke franc-le figaro od 10.10.02. ima li ljevica još uvijek smisla? FRANCUSKALE FIGARO10.X.2002.Ima li ljevica još uvijek smisla"Nakon neuspjeha Lionela Jospina kao da je duboka šutnja zavladala u ljevici. Mjesecima se nitko nije odvažio da govori, a još manje da kritizira poraženog. Zatim se lavina pokrenula: mnogi svjedoci, uglavnom žene, pričaju o tom posvemašnjem neuspjehu. Malo ih pronalazi dublje razloge, želeći vjerovati da je poraz bio tek usputni izgred i da je drukčija taktika, napose prema drugim kandidatima iz ljevice, mogla promijeniti rezultat. Prvi, Laurent Mauduit i Gerard Desportes... odbacuju takvo mišljenje, dajući nam najjasniji i najuspješniji prikaz tog razdoblja ('Zbogom, socijalizmu', Grasset).Kao dobri bivši trockisti, znaju povezati slučajnost i glavni pravac: 'Uvijek postoje nezgode, nepredvidljivosti i slučajevi koji utječu na tijek stvari, ali povijest na koncu uvijek rađa ono što je nosila u svome krilu'. Uz neugodne portrete glavnih sudionika, ponajprije Jospina, pokazuju da njegov poraz nije samo rezultat loše predizborne utrke, već da je velik zaokret u francuskoj povijesti. 'Prvi krug predsjedničkih izbora ostat će
FRANCUSKA LE FIGARO 10.X.2002. Ima li ljevica još uvijek smisla "Nakon neuspjeha Lionela Jospina kao da je duboka šutnja zavladala u ljevici. Mjesecima se nitko nije odvažio da govori, a još manje da kritizira poraženog. Zatim se lavina pokrenula: mnogi svjedoci, uglavnom žene, pričaju o tom posvemašnjem neuspjehu. Malo ih pronalazi dublje razloge, želeći vjerovati da je poraz bio tek usputni izgred i da je drukčija taktika, napose prema drugim kandidatima iz ljevice, mogla promijeniti rezultat. Prvi, Laurent Mauduit i Gerard Desportes... odbacuju takvo mišljenje, dajući nam najjasniji i najuspješniji prikaz tog razdoblja ('Zbogom, socijalizmu', Grasset). Kao dobri bivši trockisti, znaju povezati slučajnost i glavni pravac: 'Uvijek postoje nezgode, nepredvidljivosti i slučajevi koji utječu na tijek stvari, ali povijest na koncu uvijek rađa ono što je nosila u svome krilu'. Uz neugodne portrete glavnih sudionika, ponajprije Jospina, pokazuju da njegov poraz nije samo rezultat loše predizborne utrke, već da je velik zaokret u francuskoj povijesti. 'Prvi krug predsjedničkih izbora ostat će zabilježen kao povijesni nadnevak, kao dan smrti stanovite ljevice. Ali ne bilo koje: one koja je više od stoljeća sanjala da će promijeniti način života, da će ukinuti rad koji otuđuje i podijeliti bogatstva'. Uzrok te smrti, po njihovu mišljenju, je u dvostrukoj laži: u laži stranke i laži jednog čovjeka. Prva je lagala o svojoj budućnosti, a drugi o svojoj prošlosti. Ljevica se, lažući o onome što će učiniti, zadovoljila općenitim govorom o nejasnom planu koji je ograničen na jednake izglede, apstraktnim govorom koji nisu mogli čuti njezini 'prirodni birači', radnici. 'Zanimala se samo za ljude 'bez' (bez isprava, bez stana, bez posla...)'. (...) Ne želeći priznati da nije kadra promijeniti svijet, da samo prati globalizaciju kapitalizma ne čineći ništa kako bi ju usmjerila, prevarila je birače koji su je zbog toga kaznili, odbacujući prošlost: 'Nema više marksizma, nema više kejnezijanstva ni teorijskih oruđa. Nema više Socijalističke ni Komunističke stranke, nema masovnih organizacija. Samo frakcije...' Jospinova je laž tek odraz laži njegove stranke. Odbacujući svoju trockističku prošlost (koju u potpunosti prihvaćaju dvojica autora, koji su također došli iz Međunarodne komunističke organizacije, OCI-ja), Jospin je stalno pritiješnjen između neprovedivog reformizma i neobranjivog idealizma. (...) Ako se njihovo, vrlo uvjerljivo, predviđanje ostvari, ljevica će biti tek jedan među strojevima za zauzimanje vlasti, 'obična demokratska stranka na američki način. S Clintonom, ne više Jauresom kao uzorom'. U tom će se slučaju dobar dio Francuza udaljiti od politike kao što su Amerikanci već učinili. (...) Trebat će zacijelo kandidati druge vrste: Francuzi, u svojoj velikoj oštroumnosti nisu htjeli čovjeka koji ih nije uspio uvjeriti da voli Francusku, zadovoljivši se da bude kandidat po dužnosti. Isto tako, svojim glasom nisu htjeli potvrditi zamisao da je Francuska tek mala zemlja; ako je to i istina, njihov predsjednik mora biti zadnji koji će to priznati", piše Jacques Attali.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙