NJ 1. X. SZ: U SRBIJI NACIONALISTI POBJEĐUJU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 1. X. 2002. Srbija tetura prema Zapadu "Stvari su zamalo pošle po zlu. Dvije godine nakon preokreta u Beogradu i pada Slobodana Miloševića Srbi su bili pozvani da iziđu na predsjedničke izbore - i u početku se činilo da će u drugi krug, zakazan za 13. listopada, ući radikalno strašilo Vojislav Šešelj i nacionalno-konzervativni jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica. U svakom slučaju, zli šovinist Šešelj postigao je neočekivano dobar rezultat a potpredsjednik jugoslavenske vlade i reformator jugoslavenske privrede Miroljub Labus teškom je mukom osvojio drugo mjesto. Na kraju je, dakle, sve ipak sjelo na svoje mjesto. Kada je užas splasnuo, odjednom je prilično licemjerno kao uspjeh slavljena činjenica da su dva glavna bloka iz spomenutog preokreta, koje utemeljuju Koštunica i Labus, zajedno osvojila gotovo dvije trećine glasova. Ta su pak dva bloka međusobno žestoko posvađana a Labus vodi pozicioni rat protiv 'kočničara reformi' Koštunice za račun njegova suparnika, srpskog premijera Zorana Đinđića. Šešeljevih više od 20 posto glasova objašnjeno je okolnošću da ga je Milošević iz zatvora haaškog suda preporučio kao kandidata 'domoljubne oporbe', čime je Šešelj naslijedio glasove Socijalističke stranke Srbije. Izbori su očigledno mnogima prouzročili glavobolje te je odaziv birača bio nizak. Uz kišu, na spremnost birača da izađu na birališta vjerojatno je negativno utjecala i činjenica da stanovništvo u iščekivanju 'jestivih' uspjeha reformi ne crpi pretjerani okrepu iz borbe novih vlastodržaca za vlast. Đinđić je Koštunicu već gotovo potisnuo na marginu a u posljednjoj kampanji oduzeo je čak i mandate njegove stranke u srpskom parlamentu. Sada se Đinđić suočava s perspektivom 'kohabitacije' s predsjednikom Koštunicom kojeg bi izravno izabrao narod. Srpski predsjednik može, doduše, na inicijativu vlade raspustiti parlament i raspisati prijevremene izbore - takav razvoj događaja Koštunica priželjkuje dok Đinđić od njega zazire. No, iz preostale Đinđićeve vladajuće koalicije već su se počeli osipati čelnici mini-stranaka. Neki iz vladajuće koalicije DOS, koji su još uvijek bili odani Đinđiću, usprotivili su se već izbacivanju zastupnika Koštuničine Demokratske stranke Srbije (DSS) iz parlamenta. Nakon toga neki nisu više bili spremni ni zajedno s Đinđićevom Demokratskom strankom poduprijeti kandidata Labusa. Nakon Koštuničinog izbornog uspjeha mogli bi u potpunosti prijeći na njegovu stranu - osim ako ocijene da im formiranje vlastite stranačke skupine obećaje uspjeh na vjerojatno neizbježnim prijevremenim parlamentarnim izborima. Đinđić se pak u svojoj težnji konkretnim potezima i moći previše manipulativno odnosio prema pravnom poretku i demokratskim institucijama. Koštunica svojim srbovanjem sprečava novi početak ali njegova dvojba prema 'nekritičkom ispunjavanju' međunarodnih obveza na području reformi u privredi i u pitanjima suradnje s haaškim sudom podudara se sa stavom koji dijele mnogi Srbi. Koštunica privlači njihove glasove u osnovi umjerenom politikom - u protivnom bi pozicija radikalnih demagoga poput Šešelja bila vjerojatno još puno jača. Đinđić i Koštunica još nisu spalili sve mostove iza sebe. Iz njihove koegzistencije mogla bi proizići istinska stranačka scena. Takav razvoj događaja učvrstio bi proeuropsku orijentaciju Srbije. Priliku za srudanju nudi usvajanje ustavne povelje o labavoj konfederaciji nazvanoj 'Srbija i Crna Gora'. Taj projekt uvjetovan je prilagodbom srpskog ustava a u završnoj fazi morali bi uslijediti i prijevremeni izbori. U tom bi kontekstu protivništvo najjačih skupina bilo štetno", upozorava na kraju komentara Bernhard Kueppers.