WT 25. IX. NJEMAČKI UNILATERALIZAM

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 25. IX. 2002. Njemački unilateralizam "Najzanimljivija činjenica o njemačkim nacionalnih izborima, koji su u nedjelju vladajućoj crveno - zelenoj koaliciji osigurali pobjedu, nije bio antiamerikanizam koji je prožimao kampanju kancelara Gerhardta Schroedera. Nije niti činjenica da je Schroeder odlučio ugroziti odnose sa najvažnijim vojnim saveznikom njegove zemlje - prvi njemački kancelar koji je to učinio od Drugog svjetskog rata - kako bi ostvario slabašnu izbornu pobjedu. (Činjenica da se Francuska sada čini boljim saveznikom od SAD-a u Parizu je dočekana sa zadovoljstvom.) Najzanimljivija stvar u pogledu njemačkih izbora jest to što su nam izbori rekli o Njemačkoj 21. stoljeća. Ova 'nova' Njemačka ne oklijeva udaljiti se od svojih saveznika iz Europske Unije u pogledu vanjske politike kada joj se prohtije, u ovom slučaju u pitanju Iraka, odbacujući tako težnje EU-a k zajedničkoj vanjskoj i obrambenoj politici. Ovaj njemački kancelar ne zamara se previše ni Ujedinjenim narodima i njegovim rezolucijama. Čak ni uz UN-ov mandat, Njemačka se neće pridružiti iračkoj 'avanturi' Georgea W. Busha, obećao je Schroeder. Nitko od njemačkih mladića neće umrijeti na pijesku. Ovo baš i nije stajalište čelnika koji ozbiljno namjerava ostvariti stalno članstvo Njemačke u Vijeću sigurnosti. O 'novoj' Njemačkoj govorilo se i prije. Mnogi će se sjetiti kako su, nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, 1990. godine, u Europi porasli strahovi da bi Njemačka, koja je uvjerljivo najveća europska sila, sa 80 milijuna ljudi, mogla ponovno početi koristiti svoje političke mišiće u međunarodnim odnošajima. Britanska premijerka, Margaret Thatcher, francuski predsjednik Francois Mitterrand i sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov izrazili su veoma duboku sumnju u to koliko je mudra odluka da se ponovno ujedini Istočna i Zapadna Njemačka. Odluka kancelara Helmuta Kohla za vrijeme raspada Jugoslavije da prizna Hrvatsku prije drugih europskih čelnika, npr., smatrana je primjerom novog unilateralizma Njemačke. Ironija je u tome da je upravo američka vlada - pod vodstvom oca sadašnjeg predsjednika - bila ta koja se zalagala i pomogla ostvariti ponovno ujedinjenje dvije Njemačke. Jednako kao što je upravo SAD bio taj koji je pomogao ponovno izgraditi zemlju, svog bivšeg neprijatelja, nakon Drugog svjetskog rata, Marshallovim planom, i koji je pomogao zaštititi Zapadnu Njemačku od sovjetskog ekspanzionizma svih godina dok je trajao Hladni rat. Današnji naraštaj njemačkih političara, nažalost, ne samo da zaboravlja prošlost, mrzi kada ih se na nju podsjeća. (...)Ne osjećaju obvezu nositi krivicu naraštaja svojih roditelja, protiv koje su se bunili u svojim studentskim danima. Tjeskobno smo promatrali kako njemački izbori tonu u močvaru antiamerikanizma. Schroederova izborna pobjeda možda i jest slaba - vladajuća koalicija socijalnih demokrata i zelenih dobila je 47.1 posto glasova u odnosu na 45.9, koliko je dobio savez Kršćanskih demokrata i Slobodnih demokrata. Ipak, za činjenicu da je Schroeder ostvario izbornu pobjedu zaslužan je njegov uspjeh u iskorišćivanju antiamerikanizma popularnog među njemačkim biračima. Tko god sumnja u postojanje jaza koji zjapi između Europe i Sjedinjenih Država trebao bi provjeriti neke Schroederove izjave i izjave članova njegovog kabineta. Prema mišljenju njemačkog kancelara, prijetnju svijetu ne predstavlja irački diktator Sadam Husein, nego američki predsjednik George Bush. Bivša ministrica pravosuđa, koja je dala ostavku, Herte Daeubler-Gmelin, pak, smatra kako: 'Bush želi skrenuti pozornost sa svojih domaćih političkih problema. To je omiljena metoda. Koristio ju je i Hitler.' Kao što je to senator Jesse Helms bio kazao prošlog četvrtka:' Ako kancelar Schroeder ponovno pobijedi na izborima uz pomoć kritiziranja Amerike, a Njemačka se ne pridruži drugim, odgovornijim europskim čelnicima u konstruktivnom dijalogu o tome kako se najbolje postaviti u odnosu na prijetnju koju predstavlja Sadam Husein, Kongres mora razmotriti mogućnost da se snage SAD-a premjeste iz Njemačke i da ih se stacionira na teritorij drugih saveznika iz NATO-a koji podupiru SAD i koji žele biti relevantni unutar saveza u 21. stoljeću.' Ako Nijemci zaista žele biti unilateralisti, svakako se može kazati - zašto im to ne dopustiti? Zbog čega bismo se trebali obvezati da branimo njihovu zemlju kada je toliko Nijemaca pokazalo kako preziru SAD? Odgovor je da, ako nas je 20. stoljeće naučilo ičemu, onda je to slijedeće: dopustiti Nijemcima da rade što žele bila bi golema pogreška. Prisjetimo se toga prije no što američke vojnike vratimo kući", piše Helle Dale.