DNEVNI PREGLED BR.184 26. RUJNA 2002.

BRITANSKI RADIO - BBC 25. IX. 2002. Hrvatska Vlada nastavlja konzultacije o slučaju Bobetko. Prilog Maroje Mihovilovića iz Zagreba. Zasjedanje hrvatskog Sabora odgođeno je za petak, dogovoreno je na razgovoru predsjedništva Sabora i stranaka s premijerom Račanom i potpredsjednikom vlade Granićem. Odluku o odgodi Vlada je zatražila kako bi nastavila s razgovorima s ustavnim i pravnim stručnjacima, te diplomatskim predstavnicima o slučaju Bobetko. Istodobno, hrvatski predsjednik Stipe Mesić drži se posljednjih dana vrlo rezervirano kada je riječ o slučaju Bobetko, ali se ipak našao na udaru nekih hrvatskih političkih krugova koji ga od ranije napadaju zbog njegove suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Neposredno nakon što je objavljeno da je stigla ta optužnica, Mesić je dao jednu načelnu izjavu o hrvatskoj obavezi na suradnju s Međunarodnim sudom, a kasnije je vidljivo izbjegavao komentirati taj slučaj čak i na izravne upite novinara. On je, čak štoviše, demantirao neke novinske tvrdnje kako je počeo primati prosvjede inozemnih diplomata zbog najave vlade da neće Bobetka izručiti haaškom sudu, a odbio je i otkriti sadržaj pisma koje mu je Bobetko napisao. Pojavili su se novinski komentari u kojima se od Mesića ? zbog novonastale situacije ? traži da odustane od najavljenog svjedočenja u Haagu na suđenju protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, gdje bi se trebao pojaviti kao prvi svjedok u drugoj etapi suđenja Miloševiću zbog agresije na Hrvatsku, no on je te zahtjeve dobio. Mesić doduše tvrdi da je u tijeku sa svim onim što Vlada poduzima, jer ga iz Vlade o tome redovito obavještavaju. No vidljivo je da Mesić izbjegava komentirati vladine poteze, te im još nigdje nije dao niti potporu, ali nije ih niti kritizirao. On je demantirao neke političke spekulacije da bi se mogao obratiti Hrvatskom saboru kada on započne raspravu o Bobetku vjerojatno krajem ovog tjedna. No iz njegovog kruga ne odbacuju mogućnost da se Mesić obrati javnosti kada ocjeni da je to nužno. Mesić očito nastoji u ovoj situaciji zadržati nezavisnu poziciju, te širi politički manevarski prostor za neku buduću situaciju kada će sadašnja nacionalna euforija možda ipak splasnuti ako se hrvatska javnost jače suoči s opasnošću međunarodnih sankcija i svih njihovih konzekvenci, o kojima su hrvatski mediji sada ipak počeli nešto ozbiljnije izvještavati. Iako se Mesić uvijek dosljedno zalaže za punu suradnju Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu i posljednja ispitivanja javnog mišljenja napravljena nakon izbijanja slučaja Bobetko pokazuju da je on i dalje najpopularniji hrvatski političar. Tisak Britanskim tiskom prevladavaju napisi o iračkoj krizi odnosno jučer objavljeni dossier britanske vlade s navodnim dokazima da Irak posjeduje oružje za masovno uništavanje i da ga pokušava usavršiti, kao i nastup premijera Blaira na posebno sazvanoj sjednici parlamenta o istom pitanju - nekoliko listova čak objavljuje kompletan tekst dossiera i Blairovog govora u Westminsteru. Gotovo svi listovi ocjenjuju da je Tony Blair jučer uspio, barem za sada, održati domaći konsenzus u pogledu iračke krize. The Independent, kao i drugi dnevnici, ocjenjuje da je to Blairu uspjelo jer je naglasak stavio na potrebu da se kriza riješi preko Ujedinjenih naroda i jer se distancirao od američke želje za smjenom Sadama Huseina. The Daily Telegraph piše da je britanski premijer na najtežoj sjednici parlamenta od kada je došao na vlast naglasio da je cilj njegove vlade razoružanje Iraka, a ne smjena vlasti u Bagdadu na čemu insistira Washington. Ovaj list još ocjenjuje da je rasprava u Westminsteru pokazala da među zastupicima postoji duboka zabrinutost o mogućem preventivnom napadu na Irak bez odobrenja Ujedinjenih naroda. Ne sumnjajući da je Sadam Husein 'loš i opasan', i da Irak posjeduje oružje za masovno uništavanje, listovi redom ocjenjuju da se u jučerašnjem vladinom dossieru, iako vrlo uvjerljivo, ponavljaju manje-više poznati podaci u pokušaju da se odgovori na 'ključna pitanja zašto baš Irak i zašto baš sada'? Tako ovaj konzervativan list u uvodniku optužuje Tonyja Blaira za nedosljednost. Blair je jučer stavio naglasak na razoružavanje umjesto na borbu protiv terorizma. Time je otvorio za njega neugodno pitanje zašto izabrati Irak a ne, na primjer, mnogo opasniju situaciju između Indije i Pakistana, zaključuje list. The Independent i The Guardian iračku krizu povezuju s onom na Bliskom istoku. Blair jučer nije dovoljno uvjerljivo argumentirao potrebu za ratom protiv Iraka, piše list i premijeru preporučuje da se usredotoči na postizanje trajnog mirovnog sporazuma na Bliskom istoku ako želi svijet učiniti sigurnijim. The Guardian u jednom od dva uvodnika o Iraku piše da se iračka i bliskoistočna kriza 'međusobno pothranjuju' i da je rješenje jedne gotovo nemoguće bez rješenja druge. Zato aktualna politika američke administracije zamrzavanja bliskoistočnog mirovnog procesa dok se ne obračuna sa Sadamom Huseinom vodi u katastrofu na obje fronte. The Guardian u drugom uvodniku primjećuje da je britanski premijer u posljednjih mjesec dana ublažio retoriku protiv Iraka jer je shvatio da zbog lojalnosti zatrašujuće nejasnoj američkoj politici gubi potporu na domaćem planu. Pozdravljajući, kako piše, pažljiviji i internacionalniji pristup britanskog premijera, list drži da je problem u tome što to stajalište nema i američka adminstracija koja je, čini se, odlučna da se vojno obračuna s Irakom. Zato će se vjerojatno uskoro britanski premijer morati odlučiti između Amerike i Ujedinjenih naroda. The Times tvrdi da britansko-američka suradnja nikada nije bila važnija nego sada. Najimpresivniji dio jučerašnjeg izlaganja britanskog premijera u parlamentu bio je strastven način na koji je objasnio svoju tijesnu suradnju s američkim predsjednikom. S obzirom na loše stanje američko-njemačkih odnosa, Blair ima veliku odgovornost da uvjeri ne samo američku političku elitu, već i čitavu naciju da Europa nije neprijateljski raspoložena prema njima. Jučer je u tome bio vješt, ali će na tome morati još mnogo raditi. (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 25. IX. 2002. Tisak Više listova u Njemačkoj danas je objavilo kraću vijest o odbijanju Hrvatske da izruči umirovljenog generala Janka Bobetka. Volksblatt je austrijski list koji je stavio najoštriji naslov o toj informaciji: Hrvatska štiti generala koji je proveo masakr. Kleine Zeitung, također austrijski dnevnik, pozornost privlači naslovom Svađa oko starog generala. Nekoliko listova u Njemačkoj ipak prenosi i nešto duži tekst. Nuernberger Zeitung naslovljava svoj tekst Oštra promjena smjera u Zagrebu. Po prvi puta od kako su snage socijaldemokrata Ivice Račana smijenile nacionaliste s vlasti, vlada je spremna zaštititi jednog generala koji je optužen za ubojstvo srpskih civila. Zagreb je spreman upustiti se u sukob i, prema ispitivanjima javnosti, velika većina stanovništva podržava odluku vlade. (...) Iako Račan do sada nije prisilno izručio ni jednog otpuženika, prošle su godine bili prosvjedi desetaka tisuća veterana i nacionalista. (...) Hrvatska je jedina zemlja na Balkanu koja je mogla visoke časnike za koje se zanima i Haag, procesuirati pred vlastitim sudovima. No teški propusti u više postupaka protiv ratnih zločina u Hrvatskoj bacaju tamnu sjenu na tu praksu. Od međunarodnih tema za njemački tisak najzanimljiviji je Irak. Mannheimer Morgen piše o saznanjima koje je iznio britanski premijer Blair. Blairova suglasnost s Washingtonom bila je vrlo sporna. Čak i u vlastitim redovima imao je ozbiljnih protivnika. Izvanredna sjednica Donjeg doma trebala se pretvoriti u sudnicu protiv predsjednika vlade. No pobune nije bilo. Dossier nije promašio svoju učinkovitost. Već i ranije jedva da su postojale iluzije o iračkom diktatoru. Aktualni popis njegovih opasnih arsenala samo je još pooštrilo situaciju. Blair je više nego ikada uvjeren da je izravno ugrožen svjetski mir. A ovaj dokument je dao i težinu njegovom pozivu za odlučnim postupkom. Sukob oko Iraka od jučer je ušao u novo razdoblje. Rješenje se više ne može dugo čekati. Bit će zanimljivo vidjeti kako će na to reagirati njemačka vlada. A na to, barem donekle, nije trebalo dugo čekati. Već su se sinoć susreli britanski premijer i njemački kancelar - iako je u središtu razgovora bilo popravljanje njemačko-američkih odnosa. Suedkurier bilježi da se kancelar mora pobrinuti za popravljanje atmosfere. Njegov put prema Washingtonu silom prilika ide preko Londona. Iz dobrog razloga: socijaldemokrat Schroeder dobro se razumije s Tony Blairom iako on, kada je riječ o Iraku, jasno stoji na strani američkog predsjednika. A u tom pitanju Blair je ostao ustrajan. Sada je i gostu iz Berlina pod nos gurnuo dossiere o Sadamu Huseinu - koji iako zapravo ne govori ništa novo, ali ukazuje na potrebu hitnog djelovanja. Sada se osvećuje što je Schroeder u predizbornoj bitci zalupio vratima čak i Ujedinjenim narodima. A to čini upravo nemogućim da se dođe do neke zajedničke, europske pozicije. Schroeder je ostao u kaši iz koje ga ne može izvući ni njegov prijatelj Tony. To se osjetilo i u Varšavi na susretu NATO saveza. Američki ministar odbio se sresti sa svojim njemačkim kolegom. Nordwest-Zeitung bilježi da je u Varšavi je njemački ministar obrane Struck ponudio čak i njemačko vodstvo međunarodnim jedinicama u Afganistanu da bi na neki način popravio odnose. Hoće li to, povezano s diplomatskim umijećem ministra vanjskih poslova Fischera, biti dovoljno za zatopljavanje odnosa, vidjet ćemo. Također će se tek vidjeti hoće li dobri odnosi opet zasjati u starom sjaju. (DW) GLAS AMERIKE - VOA 25. IX. 2002. Irak dosta slabiji nego u doba Zaljevskog rata. Prilog Toma Crosbya. Ukoliko doista dođe do rata protiv Iraka kako će taj rat izgledati? Hoće li ga voditi konvencionalne ili posebne snage? U samim vojnim krugovima mišljenja o tome su različita. General Bernard Trainor umirovljeni je general marinaca koji danas radi za privatno Vijeće za međunarodne odnose. Prije više od deset godina zapovijedao je snagama tijekom rata u Perzijskom zaljevu. Tada je ? kaže general Trainor ? korištenje velikog broja savezničkih snaga protiv Sadamovih vojnika bilo učinkovito, a tako bi bilo i danas. = Ukoliko vide gomilanje američkih zračnih, pomorskih i kopnenih snaga i zaključe da su bespomoćni, bit će spremni na kapitulaciju. Gomilanje naših snaga u tom području tako može pomoći u što bržem okončanju rata. Zato mislim da trebamo nagomilati naše snage u tom području. Također odbacujem ideju o jeftinom ratu, ratu koji bi vodili pokreti otpora ili ratu po afganistanskom modelu gdje smo koristili specijalce i lokalne paravojne postrojbe. Ukoliko želite posao obaviti brzo, morate imati dovoljno postrojbi na zemlji i u zraku da bi neprijatelj bio uvjeren da je stanje bezizlazno. General Trainor također ističe da iračka vojska više nije tako snažna kao što je to bila u doba rata u Perzijskom zaljevu. Tada su ? kaže on ? iračke postrojbe bile nagomilane na jednoj fronti, uz saudijsko-iračku granicu i u Kuvajtu. Danas su pak rasprostanjene po periferiji ? na sjeveru su sučeljene s Kurdima, na jugu sa Šiitima, a na istoku ? s Iranom. Štoviše ? dodaje general Trainor ? iračke su snage ne samo raštrkane, već i upola slabije nego što su bile u operaciji Pustinjska oluja, dijelom i zbog gospodarskih sankcija. Prema njegovim riječima, iako još ima postrojbi koje su spremne za bitku, one će vjerojatno brzo popustiti pred preciznim zračnim udarima... Vojni analitičar za televizijsku mrežu Fox i umirovljeni general Thomas McInerney također vjeruje da se snage Sadama Huseina mogu lako poraziti. Međutim za razliku od generala Trainora general McInerney drži da bi u akciji protiv Iraka američki specijalci trebali imati istaknutu ulogu. = Mislim da posao možemo obaviti za manje od mjesec dana ukoliko krenemo s preciznom zračnom kampanjom velikih razmjera. Pokrete kopnenih snaga trebalo bi dnevno popratiti s oko 500 do 1000 letova borbenih zrakoplova naoružanih preciznim oružjem. Želimo osloboditi Irak, dakle iračke oporbene snage će biti uz nas. Irački narod mora znati da ne idemo u rat protiv njega, nego protiv režima i njegovog oružja za masovno uništavanje. General McInerney drži da u Irak ne treba upućivati vrlo jake snage. Kako kaže, od rata u Perzijskom zaljevu iračka vojska je oslabila barem za trećinu, a američka ojačala deset puta. Zatim, korištenje velikog broja vojnika podrazumijevalo bi gubitak elementa iznenađenja. Stoga bi ? prema njegovom mišljenju ? bilo bolje osloniti se na manje, mobilnije postrojbe kao što su specijalci. Podjednako je važno ? zaključuje general McInerney ? Iračanima uputiti jasnu poruku da Amerikanci dolaze iračkom narodu pomoći da oslobodi svoju zemlju. (VOA) RADIO GLAS RUSIJE - RGR 25. IX. 2002. U četvrtak će se u haaškom sudu obnoviti suđenje bivšem predsjedniku Jugoslavije Slobodanu Miloševiću. Prije nekoliko dana glavna tužiteljica suda Carla del Ponte iznijela je svoju sliku stanja. Prilog Petra Iskenderova. Govorljiva gospođa Del Ponte izabrala je za svoja nova izvansudska otkrića katedru sveučilišta u belgijskom gradu Liegeu. Povod je bila svečanost - dodjela doktorata glavnoj tužiteljici haaškog suda. Naravno da bi bilo vrlo neskromno sumnjati u razloge odluke visokog vijeća sveučilišta iz Liegea. Carla del Ponte očigledno ima odgovarajuću teoretsku izobrazbu nužnu za ovaj znanstveni stupanj. Rukovodeće dužnosti na sudovima UN-a za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, prije toga bila je glavna tužiteljica Švicarske - imala je i ima mogućnosti za usavršavanje ne samo u pravu, već i u znanju zemljopisa. I marljiva je, nema što. Dovoljno je da se upozna s dossierima haaškog suda od više svezaka koje su ona i kolege iz ekipe tužiteljstva pripremile. Ali do sada još nije pobijena tvrdnja da je praksa kriterij istine. A u praksi aktivna, čak bi se reklo, grozničava djelatnost Carle del Ponte sve više podsjeća na bučnu mašinu koja je u praznom hodu. Rasprava o kosovskom dossieru Slobodana Miloševića završena početkom rujna ostavila je na promatrače dvojak utisak. Nije pomoglo ni hitno angažiranje još jedne svjedokinje, poznate novinarke radio korporacije BBC-a Jackie Rowland. Po njenom mišljenju, za ključne točke optužnice vezane uz navodno masovno strijeljanje kosovskih Albanaca, posebice u zatvoru Dubrava, nužna su dodatna objašnjenja. Ona je istodobno potvrdila da za vrijeme izvjestiteljskog rada u Beogradu nju jugoslavenske vlasti nisu ograničavale u prikupljanju potrebnih informacija, već su joj, na- protiv, na sve moguće načine pomagale u tome. Čime može rezultirati rasprava o bosanskom i hrvatskom dossieru Slobodana Miloševića? I uz izlaganja Carle del Ponte u Liegeu slijedi da su događaji u BiH-a između 1992. i 1995. godine glavni kamen spoticanja za haaški sud. Pod velikom pitanjem je, na primjer, rasprava o slučajima vezanim uz dva ključna aktera. Prema priopćenju agencije Reuters, bivša predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić i bivši rukovodilac republičke skupštine Momčilo Krajišnik trebali su izaći pred haaški sud u studenom. Tužiteljska strana planirala je njihove iskaze iskoristiti protiv Slobodana Miloševića. Međutim sada gospođa Del Ponte tvrdi da će ovaj proces vjerojatno započeti u siječnju. Kada je riječ o spomenutom međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu, situacija u njemu još je žalosnija za glavnu tužiteljicu. Nedavno je vlada ove zemlje objavila u Vijeću sigurnosti UN-a pismo na 11 stranica koje potpisao njen ambasador u ovoj organizaciji Anastase Gasana. U poslanici su navedene brojne činjenice nestručnosti i političke angažiranosti Carle del Ponte i njene ekipe. Recimo da je od 1995. godine od kada je sud osnovan za njegov rad potrošeno je preko 8 stotina milijuna dolara. U međuvremenu je održano samo pet procesa protiv devet optuženika. Ali sama Del Ponte - piše u poslanici - prebacuje svu krivnju na vladu Ruande koja navodno ne želi surađivati s haaškim sudom. Istodobno glavna tužiteljica daje lažne, nepravedne i u međunarodnoj praksi nemoguće izjave. U ovim uvjetima jasno je da proces protiv Slobodana Miloševića može biti posljednji adut gospođe Del Ponte. U slučaju neuspjeha sasvim je moguće da će morati tražiti novi posao. Onda njen doktorat neće biti suvišan... (RGR) SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 25. IX. 2002. 'Napad je najbolja obrana': strategija "Bushova vlada najavila je revolucionarnu promjenu u vojnoj strategiji SAD-a: s desetljećima stare američke politike zastrašivanja prijeći će na scenarij prevencijskih napada koji za cilj ima neutralizirati neprijateljske države i terorističke skupine. Hladnoratovski obrambeni mentalitet republikanskih i demokratskih predsjednika sažet je u dvije upečatljive fraze iz prošlog stoljeća. Jedna je 'fleksibilna reakcija'. Prema ovoj strategiji, u Europi je bio stacioniran veći broj konvencionalnih snaga, koje su imale ulogu zastrašivanja i koje su po potrebi trebale voditi manje ratove. Eisenhowerova vlada je smatrala da je to realna alternativa nuklearnom oružju za koje nitko nije vjerovao da bi moglo biti korišteno. Tu je strategiju modificirao predsjednik Kennedy, u nadi da će odvratiti sve ratove protiv SAD-a. Kada je Sovjetski Savez ostvario nuklearnu jednakost sa Sjedinjenim Državama, fleksibilnu reakciju zamijenilo je ono što su neki smatrali krajnjim sredstvom zastrašivanja (...), MAD (obostrano zajamčeno uništenje). MAD je trebao spriječiti supersile da međusobno ratuju jer simultano uništenje ne bi rezultiralo ničijom pobjedom. Unatoč tome što neki mislili o moralnosti MAD-a, on je bio djelotvoran. Predsjednik Bush je kazao kako je potrebna nova strategija za suočavanje s novom prijetnjom. Bush vjeruje kako je ona na neki način opasnija za SAD od prijetnji koje su postojale tijekom Hladnog rata. Nitko nije poginuo zbog utrke nuklearnim naoružanjem, ali je poginulo više od 3000 Amerikanaca od kada je počeo teroristički rat protiv Amerike, početkom 1980-tih, a koji je kulminirao napadima počinjenima 11. rujna prošle godine. Srž načela Bushove vlade za prevencijske mjere jest to da u ratu protiv terorizma stari modeli izgradnje koalicija, savjetovanja sa saveznicima i UN-ovih rezolucija više nisu održivi niti učinkoviti. U dokumentu od 31 stranice, koji je objavljen 20. rujna, vlada iznosi: 'Iako će Sjedinjene Države uvijek nastojati dobiti podršku međunarodne zajednice, nećemo oklijevati da djelujemo samostalno, ako to bude nužno, i tako iskoristiti svoje pravo na samoobranu, djelujući prevencijski protiv takvih terorista.' Ovom novom politikom teroristima će se nastojati uskratiti utočište i potpora 'uvjeravajući ili prisiljavajući države da prihvate svoje odgovornosti.' Dokument objavljuje očito: napori sprječavanja proliferacije nisu uspjeli i države kao što su Irak, Sjeverna Koreja i Iran uspjele su se domoći oružja masovnog uništenja. Vlada sada želi prijeći sa strategije reakcija na napade na 'protuproliferaciju', tvrdeći: 'Moramo odvratiti i obraniti se od prijetnje prije no što se ona realizira'. U kombinaciji s još jačom obranom koja za cilj ima spriječiti američke neprijatelje da čak i pomišljaju na napad (no koja ignorira činjenicu da bi vjerski fanatizam koji stoji iza velikog dijela tih prijetnji mogao biti imun na bilo kakvo zastrašivanje osim 'prevencijskog ubojstva'), vlada obećava da će početi nastojanja koja bi za cilj imala uvesti potpuno novu eru gospodarskog rasta. On bi bio ostvaren putem slobodnih tržišta i slobodne trgovine. Ideja koja stoji iza ovog jest da, ako će američki neprijatelji imati više hrane na stolu, manje je vjerojatno da će nas napasti. Nova strategija zasniva se na moralnoj premisi: Amerika je dobra nacija za koju se može očekivati da će djelovati s časnim motivima i u interesu ne samo vlastitog naroda nego i u interesu slobodnih ljudi - i onih koji 'žude za slobodom'- u čitavom svijetu. Ovo će nekima djelovati arogantno ali radi se o jedinoj strategiji koja bi mogla Ameriku staviti na prvo mjesto, što je primarna odgovornost bilo kojeg predsjednika. Niti jedna nacija, a sigurno ne Ujedinjeni narodi, neće više brinuti o Americi ili američkim interesima od same Amerike. Slobodne i sigurne Sjedinjene Države u boljem su položaju voditi svijet svojim vrijednostima i vrlinama nego Amerika koja je u gospodarskoj krizi i nesigurna. Niti jedna američka vlada nije ponudila razumnu obrambenu politiku još od pada Sovjetskog Saveza prije više od deset godina. Bushova vlada je to uspjela. Sada nam ostaje problematični dio - kako ju provesti", piše Cal Thomas. THE WASHINGTON POST * 25. IX. 2002. Popraviti odnose s Njemačkom "Pri kraju hladnog rata, predsjednik George H.W. Bush predložio je Njemačkoj partnerski odnos u ulozi čelnika svijeta. Dvanaest godina kasnije, drugi predsjednik Bush odbio je čestitati njemačkom čelniku na njegovoj izbornoj pobjedi, a njegova savjetnica za nacionalnu sigurnost i ministar obrane javno su se potužili na 'zatrovane' odnose između SAD-a i Njemačke. Kako se situacija mogla toliko pogoršati, tako brzo? I što se može učiniti da bi se popravila? Američki dužnosnici smatraju kako je krivica isključivo na njemačkom kancelaru, Gerhardtu Schroederu, koji je posljednjih tjedana kampanje naglašavao izrazito protivljenje njegove vlade ratu s Irakom. Zadnjih dana kampanje, stvari su se dodatno pogoršale kada je ministrica pravosuđa u Schroederovom kabinetu usporedila Bushovo ponašanje s Hitlerovim. Riječi izrečene tijekom kampanje - i nediplomatske reakcije veleposlanika SAD-a u Berlinu - privremeno će ljutiti čelnike, ali ne bi trebali bitno narušiti odnos koji i dalje predstavlja jedan od najvažnijih bilateralnih odnosa u svijetu. Važno je istaknuti i ono što se nije dogodilo tijekom ovih izbora. Za razliku od mnogih drugih dijelova Europe, ekstremizam je izgubio na njemačkim biralištima. Veliki pobjednici ovih izbora bili su Zeleni, iako je njihov uspjeh najvećim dijelom zasluga činjenice da za svog čelnika imaju najpopularnijeg političara. Najveći gubitnici bile su stranke i političari zatrovani ekstremizmom. Slobodni demokrati su prošli loše, dijelom i zbog toga što je zamjenik njihovog čelnika koristio antisemitizam u sklopu svoje kampanje. Stranke ekstremne ljevice i desnice dobile su manje od 5 posto ukupnih glasova. A Schroederovi Socijalni demokrati možda su izgubili nešto glasova zbog izjava ministrice pravosuđa. Istovremeno, neslaganje između Schroedera i Busha uzrok nema samo u pukoj iritaciji izbornom retorikom. Razlike u pogledu Iraka su stvarne. Možemo prezirati retoriku koja je povremeno bila zaista pretjerana (npr. kada je Schroeder Bushovu politiku prema Iraku nazvao 'avanturom'). Možemo se pridružiti drugima u Europi u njihovom razočaranju zbog toga što je njemačka vlada oblikovala svoje službeno stajalište bez ikakvih konzultacija. I možemo brinuti zbog naglaska koji je postavljen na 'njemački način'. Ipak, njemačko stajalište ne možemo tek tako odbaciti kao politički motivirano. Koliko god ovo bilo krivo, Schroederov stav u pogledu Iraka dijele mnogi u Europi. Protivi se unilateralnoj vojnoj akciji i vjeruje kako bi naglasak trebao biti na inspekcijama oružja, a ne na promjeni režima. Osim toga, brine zbog onoga što će se dogoditi u Iraku i široj regiji ako Sadam Husein bude svrgnut. Schroeder je svoje stajalište iznio upravo na onakav izravni i principijelni način koji Bushova vlada toliko cijeni- barem kada ona sama iznosi svoja stajališta. Kako je državni tajnik Colin Powell objasnio modus operandi vanjske politike ove vlade, Bush 'se uvijek pobrine za to da ljudi znaju u što vjeruje. Zatim druge pokuša uvjeriti u to da se radi o ispravnom stajalištu. Ako to ne uspije, zauzimamo stajalište za koje vjerujemo da je ispravno, a ja se nadam da će Europljani onda bolje shvatiti način na koji mi djelujemo.' U slučaju Iraka, Schroeder Bushovoj vladi uzvraća istom mjerom. Naravno, Schroederovo stajalište o Iraku istovremeno je bilo i politički mudro. Samo šest tjedana prije izbora, ankete su pokazivale kako ga podržava deset posto manje birača, a njegovo energično protivljenje politici SAD-a pomoglo mu je da ponovno privuče birače. Ipak, ovo potiče važno pitanje: zbog čega Schroeder vjeruje kako će mu protivljenje Bushu u pogledu Iraka politički pomoći? Jedan od razloga je sigurno taj da je pacifizam duboko ukorijenjen u Njemačkoj. Ipak, jedan od razloga je sigurno i taj da je američka politika u proteklih 18 mjeseci pomogla stvoriti ozračje u kojem političari vjeruju kako im se isplati proturječiti Americi. Od globalnog zatopljenja do Bliskog Istoka, od biološkog oružja do Međunarodnog kaznenog suda, Bushova vlada je stvarala politiku koja je zanemarivala njemačke (i europske) interese. Osim toga, to je često činila bez ikakvog savjetovanja. Takav je unilateralizam sada uvjerio mnoge da su, u pogledu Iraka, Sjedinjene Države više zainteresirane otarasiti se Huseina nego natjerati Irak na to da se pridržava UN-ovih rezolucija- što je politika koja u Europi nema veliku podršku. Cijena Bushovog unilateralizma je, barem u Njemačkoj, očita. Sada, nakon što su izbori gotovi, treba poraditi na mnogo toga. Schroeder treba naglasiti kako se njegovo neslaganje odnosi na politiku o Iraku, ne na Ameriku ili njenog predsjednika. Bush treba shvatiti kako, da bi dobio podršku za svoju politiku, treba učiniti i neke ustupke u pogledu tog pitanja. Obraćanje Ujedinjenim Narodima u pogledu Iraka bio je tek početak. Bush sada može krenuti korak dalje, nazivajući Schroedera da mu čestita, da mu kaže kako razumije zabrinutost Njemačke i da potom od njega zatraži da podrži novu UN-ovu rezoluciju koja bi zahtijevala da Bagdad konačno pristane na svoje obveze razoružanja ili se, u protivnom, suoči sa gnijevom međunarodne zajednice. Takvu velikodušnost Schroeder bi teško mogao ignorirati", piše Ivo H. Daalder, član "Brookings Institution"-a. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 22. IX. 2002. Steven Meir: Možda promjene granica Steven Meir, profesor Odjela za političke znanosti na Sveučilištu za nacionalnu obranu u Washingtonu iznosi svoje viđenje trenutnog stanja na Balkanu. On između ostalog zastupa mišljenje da će se granice mijenjati te da ne vidi razloga zašto RS ne bi bila dio Srbije, a Herceg Bosna dio Hrvatske... (...) = Često se čuje da je ono što se događa na Balkanu od vitalnog interesa za SAD. Problem je što je vrlo rijetko to bilo potkrijepljeno objašnjenjima. Prema mom mišljenju, primarni interes SAD nije bio Balkan sam po sebi, već dvije stvari - kredibilitet NATO-a i kredibilitet SAD-a kao vođe. Ukoliko se sjetite 1992.-93, kada je pao Berlinski zid i komunizam, pojavilo se pitanje - zašto je NATO vitalan za nas? SAD su morale pronaći razlog za NATO. Razlog je bio Balkan. Nama je ovdje objašnjeno da je NATO išao spasiti Balkan. Bilo je upravo suprotno, Balkan je spasio NATO. (...) Drugo, da SAD nisu to spriječile, izgubile bi kredibilitet. Mi smo od toga napravili važno pitanje. Humanitarna pitanja su bila na dnevnom redu, ali to se za administraciju, zapravo, nalazilo niže na listi. Bila je to borba da SAD nađu mjesto u posthladnoratovskom svijetu, i novu ulogu za stare institucije. (...) Balkan je bio izazov za NATO. Upotrijebili smo dva instrumenta - jedan je bio Balkan, drugi širenje NATO koje je još u tijeku. Sada se administracija okreće drugim pitanjima, i Balkan je mnogo, mnogo manje važan. Sada je to inercija. Problem je što postoje još ljudi na Balkanu koji misle da je to primarni interes SAD-a. (...) Ja sam uvjeren da granice na Balkanu kakve su sada nisu prave, već da će se neizbježno morati mijenjati. - Na osnovu čega to zaključujete? (...) = Mislim da ovakve granice nisu održive. S tim ćemo se morati suočiti. Činila mi se zanimljivom ideja lorda Owena o konferenciji. (...) Konferencija o kojoj ja govorim bi uključila velike sile, ali i ljude Balkana, i ispitala gdje žele živjeti, gdje žele granice. Ne vidim razlog da Republika Srpska ne bude dio Srbije ako to želi, posebno istočni dio. Nema razloga zašto Herceg Bosna ne bi bila dio Hrvatske, ako narod to želi. Ali, to je veliko zabranjeno pitanje. Bosna mora postojati. Koji je razlog? Tek tada se možemo pozabaviti ekonomijom. Tek kada su granice uspostavljene na etnički racionalan način, onda mogu postati manje važne i tek tada možete početi izgrađivati ekonomske odnose. Dok ljudi brinu o granicama i bore se oko njih, ne mogu izgrađivati ekonomiju. (...) - Mislite da će Balkan ponovno biti prepušten sebi? = Mislim da mi kao Zapad, SAD i Europa, nemamo pravo jednostavno otići. Pomogli smo u kreiranju mnogih tamošnjih problema i mislim da imamo odgovornost pogledati i priznati da tamo štošta ne funkcionira. Mislim da trebamo racionalizirati granice kako oni tamo žele, a ne kako mi hoćemo, i pomoći uspostaviti stabilne ekonomske odnose. (...) RUSIJA IZVESTIJA 24.IX.2002. Kod Peterburga pronađene tisuće žrtava NKVD-a "Kod Peterburga je otkrivena dosad nepoznata zajednička grobnica u kojoj su, vjeruje se, zakopani Lenjingrađani ubijeni koncem 30-ih. Procjenjuje se da bi u njoj moglo biti tridesetak tisuća ljudi. 'To je jedinstveno otkriće!', rekao je u ponedjeljak za 'Izvestija' Eduard Šnitke, predsjednik društva 'Memorijal', čija je istražiteljska skupina pronašla grobnicu. Po Šnitkeovim riječima (...), na zatiljku lubanja vidljive su rupe od metaka. Promjer tih otvora upućuje da se pucalo iz oružja kalibra 45 kojim je 30-ih raspolagao NKVD. 'Memorijal' se već dugo bavi poviješću političkih represija i bori se za utvrđivanje povijesne istine. Prema podatcima branitelja ljudskih prava, u doba staljinskih represija u Lenjingradu je ubijeno oko 40 tisuća ljudi. Do sada nije poznato gdje su sahranjeni. Na sve molbe 'Memorijala', FSB (Savezna služba sigurnosti) tvrdi da nikakav arhiv nije sačuvan. Prije desetak godina istražitelji 'Memorijala' otkrili su zajedničku grobnicu u selu Levašovo nedaleko od Peterburga. Branitelji ljudskih prava uspjeli su postići da njihovo otkriće dobije službeni status: tu je osnovano državno spomen-groblje. (...) Na mjesto nesretnog pronalaska izašli su predstavnici državnog tužiteljstva. Sami su posmrtni ostatci predani na vještačenje. Rezultati će biti gotovi za nekoliko dana. (...) Uskoro će početi temeljitija istraga mjesta. U istraživačku skupinu već su se uključili patolozi, geografi, balističari i pedolozi. (...)", izvješćuje Elena Rotkevič. VEDOMOSTI 24.IX.2002. Protiv raširenog mišljenja: islam kao stvaralačka snaga "Što se događa u muslimanskom svijetu? Zašto on rađa teroriste- samoubojice, zašto danas u njemu prevladavaju konzervativna, rascjepkana kapitalistička društva koja nisu sposobna ni za gospodarski razvitak ni za uspostavu demokracije? Djelomice se odgovor na to pitanje (odgovor će ograničiti arapski dio muslimanskog svijeta) može pronaći u srpanjskom izvješću Ujedinjenih naroda. Iz njega proizlazi da je razina razvitka čitavog arapskog sektora s golemim zalihama nafte daleko ispod razine njegova bogatstva. Gospodarstva na tom području stagniraju, u većini zemalja jako je raširena nepismenost, ne poštuju se političke slobode, a puk, napose žene, nemaju pristupa temeljnim dostignućima i mogućnostima suvremenog svijeta. Izvješće koje je sastavila skupina arapskih intelektualaca predan je UN-u još prije prošlogodišnjih terorističkih napadaja na SAD. Ipak, jasno je da navedene činjenice mogu rasvijetliti uzroke tih terorističkih čina: islamizam Osame bin Ladena i njegovih pristaša tijesno je povezan s usporenim razvitkom arapskih zemalja. Ujedno bi bilo pogrješno misliti da je niska razina razvitka na tom području jedini razlog nastanka islamističkog pokreta. Radikalni je islamizam puno zamršeniji fenomen. (...) Odakle takav fanatizam koji je stran temperamentu predstavnika suvremenih demokratskih društava? Prva je pomisao da taj fanatizam valja pripisati utjecaju temeljnih kulturnih čimbenika, osobito islamskog fundamentalizma. Dakako, takvo stajalište zaslužuje pozornost. Činjenica da su muslimanski i zapadni svijet oprečno ocijenili događaje od 11.IX., potvrđuje valjanost paradigme koju je prije nekoliko godina ponudio harvardski politolog Samuel Huntington: svršetak 'Hladnoga rata' označit će početak razdoblja 'sukoba između civilizacija'. Međutim, koliko je god glupo umanjivati ulogu kulturnih i civilizacijskih čimbenika, Bin Ladena se ne može smatrati samo islamskim fundamentalistom. Jer cilj islamizma, kojega je on simbol i tumač, zapravo nije obnova nekih zastarjelih, iskonskih oblika islama. To nije tradicionalan, već je u potpunosti suvremen pokret. (...) Ta se eksplozivna ideološka smjesa koja je prvobitno nastala u sunitskoj sredini, sada proširila i među šiitima - uvelike zahvaljujući utjecaju iranskog ajatolaha Homeinija. Iranska revolucija iz 1979. dala je islamizmu vjerski ugled koji ta struja prije nije imala. Sama činjenica da je islamizam lako mogao ujediniti dosad nepomirljive šiite i sunite, govori o priličnoj odijeljenosti te ideologije od islamske povijesti i tradicije. Ključni atributi islama - estetizacija smrti, veličanje vojne sile, prihvaćanje mučeništva i poziv na pothvate - nisu jako bitni za tradicionalni islam. Zato su sastavni dio suvremenih totalitarnih ideologija. Za prividnim dogmatizmom binladenovske teologije zapravo se skrivaju vjerovanja koja su heretička sa stajališta tradicionalnog islama.(...) Hoće li islamizam, kao nekad fašizam i komunizam, biti prisiljen da postane snaga koja će osuvremeniti društvo i tako muslimanske zemlje potaknuti na stvaralačko, a ne na rušilačko suparništvo sa Zapadom? To pitanje nije tako besmisleno kao što se može činiti. Premda je teško izvoditi bilo kakve usporedbe, moramo se podsjetiti da su boljševici uspjeli industrijalizirati i urbanizirati Rusiju, a Hitler se uspio spasiti od veleposjednika i spriječiti klasno raslojavanje prijeratne Njemačke. Po cijeni golemih žrtava, oba su 'izma' uspjela ukloniti zapreke koje su stajale na putu k suvremenoj liberalnoj demokraciji. Ako islamizam proturječi tradicionalnom islamu isto toliko koliko i Zapadu, onda će i ta ideologija možda imati ulogu pozitivne rušilačke sile? (...) Nemojmo se zavaravati: 'modernizacija' islama neće se tako skoro dogoditi, a na njenom putu treba svladati još puno zapreka. Samo je poraz u borbi s drugim državama nagnao Japan i Kinu da počnu ozbiljno 'raditi na pogrješkama'. Budući da nisu bile kadre pobijediti Zapad, te su mu se zemlje radije pridružile, prihvatile zapadne institucije, sačuvavši istodobno srce svoje nacionalne kulture. (...) Možda će upravo Iran koji zadnjih dvadeset godina živi pod vlašću islamista, pomoći islamskom svijetu da pronađe izlaz iz slijepe ulice. U prilog budućoj liberalizaciji Irana govori važna demografska činjenica: danas je 70 posto puka mlađe od trideset godina i, po svim pokazateljima, ti mladi ljudi osjećaju odbojnost prema islamskoj teokraciji. Ako Iran - prva islamistička država u svijetu - samostalno stane na put liberalizacije, bit će to uvjerljiv primjer za ostale zemlje Bliskog (i ne samo Bliskog) istoka. (...)", pišu Francis Fukyama, profesor međunarodne političke ekonomije na Visokoj školi za međunarodne veze na sveučilištu Johna Hopkinsa i Nadav Samin, apsolvent škole. NEZAVISIMAJA GAZETA 25.IX.2002. Ukrajinu će baciti na koljena "Jučer su Sjedinjene Države objavile da uvode sankcije protiv Ukrajine zbog navodne prodaje Iraku RLS-a 'Koljčuga'. U spoju s ponovnim prosvjedima u Kijevu to se čini kao doping za uspavanu oporbu koja se iznutra bori s Kučminim režimom. I premda mnogi misle da oporba nema dovoljno snage za borbu s ukrajinskim državnim strojem, ne treba zaboraviti da je borba s Kučmom nešto više od osobne političke djelatnosti Timošenkove, Juščenka ili nekog trećeg. Međunarodna izolacija Ukrajine se pojačava. O tomu govore činjenice. Prvo je bila afera s kasetom u kojoj su Leonida Kučmu sumnjičili čas za organiziranje ubojstva Gongadze, čas za nedopuštenu trgovinu oružjem. Jučer je objavljeno da se uvode gospodarske sankcije protiv Ukrajine zbog navodnih doprema RLS-a 'Koljčuga' Iraku. I sve to u prilikama otvorene gospodarske i političke potpore Zapada ukrajinskoj oporbi. Ako je suditi po izjavama State Departmenta SAD-a i po tonu u inozemnom tisku, taj će se pravac nastaviti. Najvjerojatnije je da će iz trojke Rusija-Bjelorusija-Ukrajina, potonja biti izabrana kao slabi kolut u globalnoj ofenzivi čiji je cilj uspostava marionetskih režima. U postojećim okolnostima, prosvjedni skupovi oporbe tek su epizoda u toj velikoj igri. Bez obzira na njihov uspjeh, oni iznutra destabiliziraju stanje, i dalje potkopavajući ugled središnje vlasti. Zanimljivo je pritom promatrati skokovite promjene stajališta jednog od glavnih likova ukrajinske politike - Viktora Juščenka koji se čas pridružuje oporbi, a čas pokazuje suzdržanost. Njegova je nestalnost barometar odnošaja Zapada prema Ukrajini. Povijest se opetuje. Jednom kao tragedija, drugi put kao lakrdija. Sve što se u ovom času može vidjeti u Ukrajini tek je izokrenuta slika onoga što se 1993. događalo u Rusiji. Tada su također zauzimali televizijski studio, samo su pritom ginuli ljudi. U Ukrajini je televizijski studio osvojen običnim pokazivanjem zastupničke iskaznice. E, da se u Ostankino moglo ući na taj način! Za dvije bi minute mahali iskaznicom u policijskoj postaji. To što ukrajinska policija odveć blago postupa s predstavnicima oporbe svjedoči da čuvari reda sumnjaju u stabilnost vlasti koju štite. Policija je i na prosvjedima bila iznimno oprezna - da ne kažemo pristojna - s oporbom. To je tipično za čuvare reda u kritičnim trenucima, koji nisu sigurni da sutra neće doći na vlast oni koje danas zatvaraju iza rešetaka. Uostalom, iznutra sve izgleda drukčije. Tako je dopisnik 'NG'-a iz Kijeva izvijestio da su, po općoj procjeni, oporbeni prosvjedi doživjeli neuspjeh. Nakon uspješnog početka 16.IX., kada su diljem zemlje izveli na ulice desetke tisuća ljudi, 'Ustani Ukrajino!' iznenada je uzeo time out na čitav tjedan. Oporbeni vođe nisu uspjeli otvoriti 'parlamentarnu' bojišnicu u Vrhovnoj radi, budući da su ionako u bezizlaznom položaju - čak i ako ujedine glasove bit će u manjini. Broj ljudi koji su spremni sudjelovati u prosvjedima svakim je danom sve manji. Predsjednik ukrajinskog parlamenta Vladimir Litvin koji je jučer žurno otišao iz Moskve i vratio se u Kijev, prije odlaska se susreo s dopisnikom 'NG'-a. On misli da oporba treba dati sebi oduška. Po njegovu mišljenju, političko stanje u Ukrajini daleko je od ruskog i ne teče po ruskom scenariju. A u svezi s gospodarskim sankcijama SAD-a rekao je da 'Washington vjerojatno nije imao 55 milijuna dolara koliko izdvaja za Ukrajinu'", piše Tatjana Rubljova. FRANCUSKA AGENCE FRANCE PRESSE - AFP * 24.IX.2002. Treći Reich, vrlo česta poredba u njemačkom političkom životu "Ostavka njemačke ministrice nakon prijeporne poredbe između Adolfa Hitlera i američkog predsjednka Georgea Busha pokazuje da je, više od pola stoljeća nakon njegova pada, Treći Reich još uvijek osjetljiva tema koja ima velik utjecaj na politički život u Njemačkoj. Herta Daeubler-Gmelin je bila sigurna da će nakon nedjeljnih izbora sačuvati mjesto u ministarstvu pravde, ako pobijedi socijaldemokratska stranka ... sve dok mjesne novine prošlog tjedna nisu objavile njezin komentar o američkom stajalištu prema Iraku: 'Bush želi skrenuti pozornost s unutrašnjopolitičkih problema. To je dobra metoda. I Hitler ju je rabio'. Uporno pobijanje nije pomoglo: ministrica nije samo dramatično ubrzala pogoršanje odnošaja s Washingtonom, već je u Njemačkoj izazvala raspru koja je SPD stajala nekoliko presudnih glasova na izborima. U ponedjeljak je napokon odustala. Tek što se afera stišala, predsjednik berlinskog ogranka Kršćansko-demokratske unije (CDU) izazvao je val kritika jer se uspon nacista 1931.-32. odvažio usporediti s izbornom pobjedom SPD i zelenih. Christoph Stoelzl se ispričao, ali nije htio dati ostavku. Ti verbalni izgredi i škandali koji nipošto nisu pojedinačne pojave, već su sve učestaliji, samo proširuju ionako dugu listu u njemačkom političkom životu nakon rata. 'Nacionalsocijalisti su ponajprije bili socijalisti', izjavio je 1979. stanoviti... Edmund Stoiber, konzervativni kandidat koji je izgubio utrku s Gerhardom Schroederom za dužnost kancelara. G. 1986. konzervativni kancelar Helmut Kohl usporedio je nadarenost sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova za odnošaje s javnošću s nadarenošću ministra Reicha za promidžbu Josepha Goebbelsa. I, najnovija stvar, bivši je kancelar izazvao nove izljeve gnušanja kada je Wolfganga Thiersea (SPD) nazvao 'najgorim predsjednikom Zastupničkog doma nakon Hermanna Goeringa (nacistički čelnik)'. 'Čitava njemačka politička kultura počiva na distanciranju od Trećeg Reicha', ističe Etienne Francois, profesor povijesti na Tehničkom sveučilištu (TU) u Berlinu. Zato se 'takve usporedbe smatraju velikom uvredom'. Zato se i primjedbe koje bi u drugim zemljama u najgorem slučaju ocijenili nezgodnim, u Njemačkoj tako uporno ističu: 'Postoji vrlo velik konsenzus u neprihvaćanju banalizacije nacističke prošlosti', dodaje. Sjena nacizma snažno utječe na privrženost parlamentarnoj demokraciji ili, u vanjskoj politici, na integraciju u sustave saveza, kao što je Europska unija, Sjevernoatlantski savez i Ujedinjeni narodi. Više od pola stoljeća kasnije, odbacivanjem ratobornosti Trećeg Reicha još uvijek se tumači 'osjetljivost Nijemaca za vojno upletanje', ističe berlinski politolog Sabine von Oppeln. Kancelar Gerhard Schroeder znao je iz toga izvući korist u predizbornoj utrci, špekulirajući s njihovim strahom zbog američkih planova s Irakom. Međutim, za njegova prvog mandata Njemačka je prvi put sudjelovala u vojnim operacijama na Balkanu i u Afganistanu. No, podsjeća Etienne Francois, vlada se tada pozvala na 'međunarodnu odgovornost Njemačke', a u svezi s Kosovom je upozorila na prijetnju opetovanja fenomena koji su dobro znani njemačkoj povijesti poput 'etničkog čišćenja'", piše Yann Olivier. AUSTRIJA APA * 25. IX. 2002. "Solanija" - bizarna tvorevina ili država koja ima budućnost? "Nova država nije još ni rođena a već je dobila nadimak - planiranu konfederaciju 'Srbiju i Crnu Goru' nazivaju 'Solanijom' i u Beogradu i u Podgorici. Nema sumnje da je povjerenik za zajedničku vanjsku politiku Javier Solana nametnuo volju Europske unije. Za srpskog premijera Zorana Đinđića planirana konfederacija u prvom redu ne bi smjela biti 'mrtvorođenče poput svih dosadašnjih pokušaja formiranja federativnih država'. No, prvi problemi javili su se već prilikom izrade nacrta ustava koji odgađa i de facto dogovoren pristup te države Vijeću Europe. Hoće li nova zajednička država u tim uvjetima opstati dulje od trenutnog trogodišnjeg roka? To vjerojatno ne planira čak ni Europska unija, pretpostavlja politologinja Henriette Riegler, stručnjakinja za jugoistočnu Europu pri Austrijskom institutu za međunarodnu politiku (OIIP). Jedini je cilj vjerojatno samo kupovina vremena dok se i u Srbiji ne jave 'glasovi razuma' koji će konstatirati da nezavisna Crna Gora 'i nije tako veliko zlo', tumači gospođa Riegler. Tek će se tada u proces uključiti i međunaodna zajednica i ponovno pokrenuti politiku koju je zastupala i u vrijeme Milloševićeva režima, igrajući na kartu crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića, smatra ona. U to je vrijeme Crna Gora kormilarila u smjeru nezavisnosti. Đukanović je od sredine 90-ih igrao na kartu otpora tadašnjem jugoslavenskom predsjedniku Miloševiću. Europa je aplaudirala, hvalila lukavog demokrata i zataškavala pokoju nesmotrenost. U tu kategoriju spada, primjerice, činjenica da je Đukanović u ratu protiv Hrvatske još zastupao velikosrpske ideje i da je kao Miloševićev poslušnik izdao zapovijed o razaranju dubrovačke stare gradske jezgre, kao i neobične strukture na koje se oslanja mini- država s točno 620 tisuća stanovnika. Budući da je zemljopisnim položajem okrenuta Jadranu, Crna Gora još uvijek ima status slobodne luke za krijumčare, trgovce oružjem, krijumčare ljudi i mafijaše. Padom Miloševića strategija pokreta za nezavisnost Crne Gore sve je više gubila svoj temelj. Proces odvajanja privremeno je zaustavljen 14. ožujka 2002. kada su Beograd i Podgorica sklopili sporazum o formiranju nove konfederativne države 'Srbije i Crne Gore', koja je trebala zamijeniti faktički raspadnutu Saveznu Republiku Jugoslaviju. Za tri godine moći će biti donesena odluka o produljenju zajedničkog projekta - a bit će, u svakom slučaju, donesena na temelju referenduma. No, 'Srbija i Crna Gora' ostavlja poprilično bizaran dojam već prije svog nastanka. Naime, dvije države imat će samo zajednički vanjskopolitički, obrambeni i resor vezan za proces približavanja EU. Nejasna ostaje raspodjela ovlasti u gospodarskim pitanjima. Navedeno je samo da je cilj usklađivanje gospodarskog sustava sa standardima EU-a i prevladavanje postojećih razlika. No, trenutno mnogo toga ostaje u statusu quo: u Srbiji se plaća dinarom, u Crnoj Gori eurom. Poduzeća iz drugog dijela zemlje nemaju status 'domaćih' tvrtki. Pogranične kontrole nisu zajedničke a odredbe o vizama za strance i dalje se međusobno razlikuju. Jedna se pak stvar čini pouzdano utvrđenom: nakon formiranja 'Srbije i Crne Gore' jugoistočna Europa postala je - nakon Bosne i Hercegovine i Kosova pod upravom UN - bogatija za još jednu krhku tvorevinu. No, srpski premijer Zoran Đinđić smatra da kompromis ipak pridonosi stabilnosti regije: 'Tako je to na Balkanu: rastave li se susjedi, uskoro će se razdvojiti cijelo selo'. Usprkos tome, mnoge izjave više odišu konkurencijom nego partnerskim osjećajima. Primjerice, srpski ministar za međunarodne gospodarske odnose Goran Pitić smatra da dogledan raspad 'Solanije' službeno nije poželjan ali ni isključen: 'Stvari ne smiju otići tako daleko da jedni drugima budemo na teret'", prenosi Edgar Schuetz na kraju analize. DER STANDARD 25. IX. 2002. Američka doktrina za prijatelje "Kandidat CDU/CSU za kancelarsku dužnost Edmund Stoiber predbacio je Gerhardu Schroederu 'visoku dozu arogancije' zbog kritike na račun američke politike prema Iraku, No, kancelarovu neospornu aroganciju sada zasjenjuje američka reakcija na njegovu izbornu pobjedu. Činjenica da George W. Bush nije čestitao pobjedniku njemačkih izbora te da ne odgovara na njegove telefonske pozive kao i da američki ministar obrane Donald Rumsfeld na jednom sastanku upadljivo izbjegava svog njemačkog kolegu Petera Strucka uvelike nadilazi uobičajene metode signaliziranja poremećenih odnosa među saveznicima. Što je Schroeder zapravo učinio da je na svoja leđa navukao toliki bijes Amerikanaca? Isključivao je - valja priznati: prečesto i preglasno - mogućnost njemačkog sudjelovanja u vojnoj operaciji, što ionako nitko nije tražio; kritizirao je ratne planove koji su sporni i u samim Sjedinjenim Državama. Budući da i sami usmjeravaju svoju politiku prema Kubi isključivo prema vlastitoj predizbornoj taktici, američki republikanci teško mu mogu predbacivati što je time izborio pobjedu na izborima. Schroeder pritom nikada nije prekoračio granicu koja ga dijeli od otvorenog antiamerikanizma. Kada je to učinila njegova ministrica pravosuđa, otpustio ju je bez oklijevanja. Reakcija SAD pokazuje da nova američka doktrina agresivnog unilateralizma podjednako vrijedi za neprijatelje i za prijatelje. U slučaju Njemačke, Amerikanci discipliniraju buntovnog saveznika javnim poniženjem, postavljajući ga kao primjer ostalim europskim državama da Ameriku nije dopušteno kritizirati. No, ta taktika neće uroditi plodom. Uz iznimku Britanaca Berlin je drugim partnerima u EU bliži od Washingtona. Ignorirajući Schroederove mirovne ponude, Amerikanci slabe savez i rade na formiranju antiameričke fronte čije nastajanje zapravo žele spriječiti", upozorava na kraju komentara Eric Frey. NJEMAČKA DPA * 25. IX. 2002. Berlin namjerava zakrpati odnos sa Sjedinjenim Državama na više mjesta istodobno "Rukovanju i tapšanju po ramenima nikad kraja. Kada je njemački kancelar Gerhard Schroeder u utorak navečer stigao u Downing Street u posjet britanskom premijeru Tonyju Blairu - bio je to njegov prvi posjet inozemstvu nakon netom održanih izbora u Njemačkoj - njihov je pozdrav nalikovao pravoj demonstraciji. Istog dana kada je ministar obrane Peter Struck u Varšavi samo iz daljine uspostavio kontakt očima sa svojim američkim kolegom Donaldom Rumsfeldom, poruka iz Londona glasila je: ljubav nije usahnula. Radovi na popravljanju teško pomućenih njemačko-američkih odnosa počinju nakon izborne pobjede crveno-zelene vlade na više mjesta istodobno. Sastanak njemačkog kancelara i njegova stranačkog kolege Blaira zakazan je na 'Schroederovu želju', priopćili su u Downing Streetu. Pritom valja napomenuti da je termin bio krajnje nepovoljan za Blaira: iste je večeri Donji dom britanskog parlamenta još uvijek raspravljao o njegovu dosseiru dokaza o iračkom oružju za masovno uništenje. Blair se morao prijevremeno povući iz Westminsterske palače kako bi na kućnom broju 10 pričekao posjetitelja iz Njemačke. Sve je to 'krajnje neobično', konstatirao je u srijedu Guardian. Sama činjenica da je njemački kancelar kratko nakon izbora doputovao u London a ne - u skladu s tradicijom - u Pariz izazvala je opće čuđenje. Naime, ni njemačko-francuski odnosi nisu trenutno baš ružičasti zbog spora oko poljoprivrede u EU i njemačke pozicije u krizi oko Iraka. Nada da će odani američki saveznik Blair pokušati izgraditi most između stranačkog kolege Schroedera i krajnje ljutitog američkog predsjednika Georgea W. Busha možda nije neutemeljena: 'Ako postoji nešto što mi možemo učiniti, naravno da ćemo rado pokušati', objavljeno je iz Downing Streeta. Dok kancelar djeluje preko londonske poluge, u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova marljivo rade na projektu posjeta zelenog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera Sjedinjenim Državama. Fischer je u predizbornoj borbi bio umjereniji od Schroedera a njegov je odnos s Powellom i dalje dobar. Primjerice, američki ministasr nazvao je Fischera dan nakon izbora za Bundestag dok je Schroeder uzalud očekivao Bushov telefonski poziv. U interviewu New York Timesa Fischer je nastojao dodatno ograničiti prouzročenu štetu, obećavši da će 'jako naporno raditi na poboljšanju odnosa'. Njemačka se vlada, doduše, i dalje protivi ratu protiv Iraka ali ne bezuvjetno i angažmanu u okviru mogućih misija UN, koje bi mogle uslijediti nakon rata, nagovijestio je Fischer. Kao dodatna gesta, upućena na adresu Sjedinjenih Država, shvaćena je i ponuda ministra obrane Strucka u krugu kolega u NATO-u da Njemačka i Nizozemska od 2003. g. preuzmu vodstvo zaštitne postrojbe za Afganistan (ISAF) u Kabulu pod mandatom Ujedinjenih naroda. Doduše, ta je Struckova ponuda izazvala nezadovoljstvo u Den Haagu koji je po vlastitim navodima tek ispituje. Čini se da jednu stvar ponovno izabrana crveno-zelena vlada želi izbjeći po svaku cijenu: naime, riječ je o dojmu da je Washington njemačka Canossa. Valja također primijetiti da Bushova uvrijeđena šutnja u međuvremenu nailazi na kritiku i u medijima izvan Njemačke. (...)", napominju na kraju priloga Christoph Driessen i Dorothea Hulsmeier. DPA * 25. IX. 2002. Američka je vlada bezubi tigar u borbi za sigurnost Interneta "Nakon 11. rujna američka je vlada dočarala mračnu predodžbu o mogućnosti terorističkih napada putem Interneta: teroristi mogu prodrijeti u računala vodoprivrednih poduzeća i otvoriti zaporke brada ili čak preuzeti upravljanje atomskim elektranama i time izazvati katastrofu, tvrdio je Washington. Vlada, industrija i građani moraju udružiti snage u borbi protiv te opasnosti, zahtijevala je Bijela Kuća. Godinu dana kasnije podastrt nacrt plana za poboljšanje sigurnosti Interneta a kritičari smatraju da 'bezubi' prijedlozi ne nude gotovo nikakvu zaštitu od eventualnog napada. Osim toga, u nacrtu o kojem bi se trebalo raspravljati 60 dana, vlada svaljuje teret odgovornosti u prvom redu na pleća privatnih korisnika. Još donedavno stvari su izgledale sasvim drugačije. Primjerice, 'car Interneta' u Bijeloj Kući Richard Clarke, ljutio se u jednom interviewu što gotovo nitko ne štiti privatne koristnike od hackerskih napada. 'Kao korisnik bio bih jako ljut kada bi me moj trgovac PC-ima, moj dobavljač Internet-usluga i proizvođači mog operativnog sustava i mog softwarea ostavili tako ranjivog...', grdio je Clarke. No, u nacrtu plana za poboljšanu zaštitu Interneta od hackera i terorista Clarke je odriješio odgovornosti PC-industriju i velike dobavljače Internet-usluga poput AOL-a, procjenjuju stručnjaci. Dok su prvotni nacrti obvezivali dobavljače Internet-usluga da svojim mušterijama instaliraju takozvani firewall-software radi zaštite njihovih računala, u aktualnom nacrtu istaknuto je još samo da navedeni software mora biti ponuđen mušterijama. 'To je kao da svakog putnika u zrakoplovu zamolite da ponese vlastiti padobran', izjavio je Alan Paller iz instituta za sigurnost Interneta SANS. Općenito gledano, industrija je u Clarkovu planu tek s nekoliko ljubaznih riječi potaknuta da se više angažira oko sigurnosti. Industriji naklonjena Bijela Kuća izbjegavat će nove zakone ili propise kako ne bi ionako uzdrmanim Internet-tvrtkama natovarila nove troškove. Stoga će se plan koji ionako nudi tek malobrojne konkretne prijedloge teško nametnuti u svakodnevnom životu. 'Nema zube', ocjenjuje stručnjak za sigurnost iz Californije Steven Kirschbaum. Bez novih zakona ili prijetnje kaznom nacrt predstavlja tek 'pristojno priopćenje za javnost'. Valja također napomenuti da je bit većine Clarkeovih prijedloga poboljšanje komunikacije između industrije i vlade kako bi u slučaju napada sve strane mogle biti odmah o tome obaviještene. No, stručnjaci tvrde da mnoge tvrtke blokiraju već i takva nastojanja. Oklijevaju s prijavljivanjem hackerskog napada vlastima, strahujući od mogućih tužbi mušterija ili dioničara. Jedan od malobrojnih konkretih prijedloga odnosi se na formiranje centra za napade putem Interneta, koji bi trebao prikpljati sve informacije. No, i u navedenom je prijedlogu puno toga ostalo otvoreno - između ostalog i pitanje hoće li taj centar biti stvaran ili virtualan. Plan je umirio u prvom redu one koji se bave zaštitom podataka. Budući da ne sadrži gotovo nikakve konkretne prijedloge, oni gotovo i ne moraju strahovati. Plan ne predstavlja frontalni napad na građanska prava, ocjenjuje Chris Hoofnagle iz Electronic Privacy Information Center-a. Aktivisti za građanska prava bili su dosada među onima koji su izražavali najveće ograde u vezi sa spomenutim planom. Strahovali su da bi on mogao omogućiti lakše prosljeđivanje osobnih podataka. No, i oni su se usprotivili potezu vlade i lokalnih vlasti ili, primjerice, nekih vodoprivrednih poduzeća, koji su nakon 11. rujna prošle godine iz svojih Web-stranica isključili čitave odlomke i naznake o drugim Web-adresama kako bi mogućim teroristima otežali istraživanje. Aktivisti a građanska prava smatraju da je tim potezom ugroženo pravo građana da budu informirani", prenosi na kraju priloga Thomas Muller. DPA * 25. IX. 2002. Njemačka je uspjela vratiti povjerenje u Vijeću sigurnosti UN-a "U petak će na svjetskoj političkoj pozornici u New Yorku biti održano 'natjecanje na miss'. Tako, naime, diplomati pri Ujedinjenim narodima nazivaju izbore čiji je ishod unaprijed poznat. U skupinu pobjednika spada - uz Španjolsku, Pakistan, Čile i Angolu - spada i Njemačka. Sukladno prethodno utanačenim sporazumima Glavna skupština UN-a izabrati će navedenih pet zemalja u Vijeće sigurnosti UN-a uz mandat od dvije godine. Time će na crveno-zelenu vladu, koja je u predizbornoj kampanji ubilježila bodove glasnim 'ne' ratu protiv Iraka, biti prenesena veća međunarodna odgovornost upravo u vrijeme kada se u najvažnijem tijelu UN za donošenje odluka vodi bitka za jedinstven stav prema Bagdadu. Osim toga, još nisu zamrli odjeci nesuglasica u njemačko- američkim odnosima. Žestokim početnim odbijanjem čak i onih akcija protiv Huseinova režima koje bi eventualno zagovarali Ujedinjeni narodi Berlin je razljutio i partnere u EU. 'Jako nas zanima kako će naši njemački prijatelji nositi s tom hipotekom', izjavljuje jedan visoko rangirani diplomat pri UN-u. Doduše, njemačko članstvo počinje tek 1. siječnja 2003. ali u Ujedinjenim narodima često se čuje da se do tog datuma sukob oko Iraka vjerojatno neće smiriti već vjerojatno dodatno zaoštriti. Još nije jasno hoće li se Washington i kada odlučiti za izdvojenu vojnu akciju, kojom je predsjednik George W. Bush zaprijetio u slučaju da se Vijeće sigurnosti ispostavi kao obična 'parlaonica'. Već u veljači sljedeće godine Njemačka će po načelu turnusne smjene preuzeti na četiri tjedna dužnost predsjedatelja tog tijela. Novi šef njemačke misije pri UN-u, kojeg Berlin mora tek imenovati, određivat će termine konzultacija, rasprava pa i glasanja o rezolucijama. Ta procedura tradicionalno se odvija u bliskom dogovoru sa Sjedinjenim Državama i ostalim stalnim članicama toga tijela - Velikom Britanijom, Francuskom, Rusijom i Kinom. Kao i u NATO-vim tijelima, i u Vijeću sigurnosti UN-a pokazat će se 'da se njemačka politika nije u biti promijenila i da ćemo nakon određenog vremena vratiti povjerenje', citirao je New York Times riječi ravnatelja Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i sigurnost Christopha Bertrama. Za ostvarivanje tog cilja otvara se još nekoliko prilika. Već prije prijema Nijemcima je neslužbeno ponuđena dužnost predsjedatelja odbora Vijeća Sigurnosti UN za sankcije. Taj je odbor nadležan za provedbu prisilnih gospodarskih mjera protiv Iraka u okviru programa 'Nafta za namirnice' i time nadzire vanjsku trgovinu Bagdada. Sama zadaća obuhvaća puno birokratskog rada ali je njezina priroda istodobno vrlo osjetljiva. Primjerice, u utorak je britanski premijer optužio Irak da naoružanje financira ilegalnim prihodima koji se mjere milijardama dolara a zaobilaze odbor VS UN za sankcije. Kako bi se mogao nositi s povećanom odgovornošću, Berlin pojačava svoju misiju pri UN u New Yoprku, ionako najveću među svih 190 članica međunarodne organizacije. Samo u političkom odjelu bit će do kraja ove godine angažirano 15 diplomata i dva visoka časnika Bundeswehra. Sukob oko Iraka neće biti jedina tema kojom će se morati baviti sljedeće dvije godine. Njemačka je već odavno u skupini zemalja koje šalju najviše vojnika u mirovne operacije UN-a, čije financiranje guta sve veće svote iz poreznih prihoda. Kao zemlja čiji je neto-doprinos treći po visini među članicama UN-a (2001. g. Berlin je izdvojio gotov 650 milijuna eura za redovite zadaće UN-a i za operacije plavih kaciga), Njemačka je snažno zainteresirana za prevladavanje brojnih sukoba na potezu od Balkana preko Bliskog Istoka do Afganistana i Sierra Leonea. Najbolje rješenje tog problema jest formiranje djelotvornog međunarodnog sigurnosnog sustava, izjavio je nedavno pred Glavnom skupštinom UN-a njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Njemačka želi aktivno sudjelovati u tom procesu, dometnuo je Fischer" na kraju priloga Thomasa Burmeistera. DIE TAGESZEITUNG 25. IX. 2002. 1 : 1 između Schroedera i Busha "Američka se vlada duri. Kao veliko dijete kojem je mali brat pred majčinim očima uzeo lopaticu, gospoda i gospođe oko Georgea W. Busha, Donald Rumsfeld, Ari Fleischer i Condoleezza Rice izbjegavaju čak i najjednostavnije uljudne floskule ponovno izabranoj njemačkoj vladi na dobivenim izborima. To ne svjedoči o vanjskopolitičkoj suverenosti svjetske sile, a još je važnije: svojim ponašanjem Bushova vlada i prejasno pokazuje da nije kadra za partnerstvo koje ne počiva na sljedbeništvu i poslušnosti. Dakako je usporedba Hitler - Bush koju je uporabila ministrica pravosuđa u ostavci bila promašaj. Jedna ministrica čak ni u najužem krugu ne bi smjela govoriti takve besmislice. Bushu je to ipak jako dobro došlo: više se nije morao opradavati zbog svojih ratnih planova nego je povratnom poštom mogao vratiti pritisak. Ali: o čemu mi zapravo govorimo? Ipak odnos nije potresen tek od prošloga petka nego najkasnije otkako se savezna vlada očitovala protiv iračkoga rata. Oni koji poput ove američke vlade svoje partnere godinu i pol varaju u gotovo svim važnim političkim pitanjima, nemaju nikakvoga prava glumiti uvrijeđenu veličinu kad im vlastita arogancija padne na nogu u obliku njemačke savezne izborne borbe. Činjenica da se američka vlada očito ni jednog jedinog trenutka nije pitala zašto su u jednoj važnoj partnerskoj zemlji kritikom njezina ponašanja mogu dobiti izbori, otkriva uske poglede koje je američka vlada prihvatila, posve svjesna svoje vojne snage. Već odavno bi primjerice hajka scientološke sekte zbog 'vjerskog potiskivanja' i nespremnosti američke vlade da razjasni takvu glupost, mogla biti dovoljan povod za njemačku vladu da se uvrijedi. Ipak Njemačka nema razloga ponizno se klanjati. Treba naravno ponovno uspostaviti stanje u kojem će obje strane moći razgovarati jedna s drugom. I ako bi za to bilo potrebno izgraditi most američkom predsjedniku da bi ga se oslobodilo njegove glumljene povrijeđenosti zbog usporedbe s Hitlerom, tada to treba i učiniti. No ono što njemački konzervativci sada naokolo kriješte, vlada bi morala pustiti da prestane samo od sebe. U tonu ophođenja između Busha i Schroedera stanje je 1 : 1 i američka bi vlada morala pokazati da je kadra za pravu suradnju. Ipak je problematično što su se unatoč velikom suglasju mnogih europskih zemalja do sada samo Nijemci usudili to u stanvitoj mjeri jasno izreći. SAD će pokušati drugim državama EU-a pokazati kako prolaze oni koji izlaze iz igre. Tu ministar vanjskih poslova Fischer uistinu mora žurno odraditi svoje - težak ispit", zaključuje Bernd Pickert. FRANKFURTER RUNDSCHAU 25. IX. 2002. Pokušaj spašavanja "Stabilizacijski je pakt mrtav. Ta provokativna dijagnoza jednog njemačkog ekonomista bila je pomalo preuranjena. Europsko Povjerenstvo u svakom slučaju računa da će održati na životu taj pravilnik. Iznenadan pokušaj spašavanja pokazuje u kako se kritičnom stanju nalazi pacijent. Ponajprije boluje od svojih vlastitih nedostatnosti. Cilj pakta bio je prisiliti zemlje članice euro zone na štedljivo vođenje proračuna. Ta sama po sebi uzvišena želja ipak postaje nastranom ako, kao sada, ministri financija i u gospodarski teškim vremenima moraju ograničavati izdatke ili povećavati prihode. Jer to dodatno koči konjunkturu, s posljedicom da se državni deficiti povećavaju a odredbe postaju promašaji. Budući da ove godine četirima državama, među njima vjerojatno i Saveznoj republici prijeti kršenje pravila, Povjerenstvo je bilo pred izborom hoće li ustrajati na pridržavanju odredaba ili će zažmiriti na jedno oko. Sada se odlučilo na dvostruku strategiju. S jedne strane dijeli mrkve time što ponešto labavi kriterije a istodobno maše batinom i euro državama nalaže da u godinama većeg gospodarskog rasta više štede. Čini se da taj recept ublažava barem najakutnije bolove. No hoće li pacijent uskoro napustiti odjel intenzivne skrbi, još se ne zna. Samo ako konjunktura opet krene brzo i očito, stabilizacijski pakt imat će izgleda za opstanak", drži Mario Mueller. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 25. IX. 2002. Korist od NATO-a "Savezi dolaze i prolaze. Na NATO-ovu susretu u Varšavi toga su možda neki ministri obrana postali malo svjesniji nego inače - konferencija ipak zasjeda u predsjedničkoj palači, dakle baš u onim zidinama gdje je 1955. potpisan Varšavski pakt. Anti-NATO pakt je povijest, pred palačom u varšavskom središtu više od tri godine vijori se plava zastava zapadnoga saveza. Mjesto događaja ipak ne bi smjelo ministre dovesti do uspavanog osjećaja trijumfa. Godinu dana poslije terorističkog napada na Ameriku i dva mjeseca prije velikog NATO-ovog susreta na vrhu u Pragu, savez mora naći odgovore na svoja dva sudbinska pitanja: ono o čemu i ono o komu. Što je nova zadaća NATO-a u doba protuterorističke borbe? I tko još treba - uz novake Poljsku, Češku i Mađarsku pripasti savezu? Na oba pitanja treba odgovoriti istodobno, ali ne smije ih se pomiješati. Inače će biti prevelika opasnost da se NATO-ovi kandidati učine žrtvenim jarcima za sadržajnu krizu. U Bruxellesu kao i u Berlinu, raširena je pogrješna sumnja da će prijam zemalja od Baltika do Balkana oslabiti NATO. No NATO ne gubi na značenju ako postaje veći, nego stoga što je konsenzus među starim NATO-ovim partnerima sve manji. Odbijanje Amerikanca Donalda Rumsfelda da u Varšavi razgovara s Nijemcem Peterom Struckom, jedan je od primjera za to. Još prije izborne borbe Gerharda Schroedera protiv Georgea Busha, sukob oko možebitnog iračkoga rata otvorio je pogled na transatlantski jaz. U Europi raste zabrinutost zbog američkog samostalnog pohoda, u Americi nepovjerenje prema nesigurnim kantonistima. Bush koji je poslije 11. rujna zahvalno odbio NATO- ovu pomoć, postavio je jasne uvjete za moguću daljnju primjenu saveza. U svojoj nacionalnoj sigurnosnoj strategiji Bush obećava da bi NATO mogao za sigurnost svojih članica postati tako važan kao tijekom hladnoga rata - pod pretpostavkom da se promijeni. NATO treba postati suvremeniji i okretniji, treba se umiješati posvuda gdje su 'ugroženi njegovi interesi'. Novo područje primjene bio bi dakle svijet. Osim toga Bush zahtijeva preventivne udare, opasnosti treba 'uništiti prije nego što dostignu naše granice'. Za NATO bi to bila posve nova doktrina: napad kao najbolja obrana. Da bi se NATO održao, Europljani ne mogu pristati na sve američke planove. Da bi se NATO održao, Europljani se moraju prihvatiti planova za NATO koji koristi ne samo vlastitoj nego i američkoj sigurnosti. Rumsfeld je u Varšavi predlagao NATO-ovu brzu napadačku postrojbu kao doprinos saveza protuterorističkom ratu. Prijedlog je pozitivno prihvaćen. To budi nadu: čini se da još nije došlo vrijeme za odlazak NATO-a", zaključuje Daniel Broessler. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk