CSM 17. IX. SAVEZNIK ILI POSLUŠNI PAS?

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 17. IX. 2002. Saveznik, ne poslušni pas "Tvrdokorni američki pristaše rata protiv Iraka još uvijek pišu o 'solidnoj' britanskoj potpori. To je veoma daleko od istine. Britansko javno mnijenje već se mjesecima sve više protivi ratu, a, kao što to nedavne službene izjave pokazuju, vlada Tonya Blaira prisiljena je ovo uzeti u obzir, barem utoliko da ustraje na tome da Sjedinjene Države prvo ozbiljno od UN-a zatraže rezoluciju koja bi zahtijevala nove inspekcije. Neće pomoći niti privid konzultiranja s Britanijom, ili uloga za UN, ako se bude smatralo da je Bushova vlada već donijela odluku. Britansko javno mnijenje nije se promijenilo samo u pitanju Iraka; radi se i o reakciji na politiku vlade SAD-a u proteklih 18 mjeseci. Ukratko, apsurdno je prema stajalištima i interesima saveznika ponašati se s razmetljivim i sistematskim prijezirom, a onda očekivati da će vas građani te zemlje saveznika automatski podupirati u krizi. Ovo ne odražava instinktivni antiamerikanizam, osim u sve manje utjecajnim frakcijama britanske ljevice. U cjelini gledajući, Britanci se više instinktivno protive Europi nego Americi. Promjena raspoloženja javnog mnijenja Velike Britanije ne odražava niti instinktivno protivljenje vojnom djelovanju. Naprotiv, Britanci su veoma ponosni na borbeni duh svojih oružanih snaga. Prošle jeseni, britanske ankete javnog mnijenja pokazivale su kako Britanci u velikoj većini podržavaju sudjelovanje Britanije u ratu protiv terorizma i u afganistanskoj kampanji. Danas, ankete pokazuju kako velika većina anketiranih ne samo da se protivi ratu s Irakom, jednako je neprijateljski raspoložena i prema Bushovoj vladi općenito. Da su britanski vojnici pretrpjeli velike gubitke u ratu protiv Al Qaide, čelništvo premijera Blaira ne bi bilo ozbiljno ugroženo. Da Britanija sudjeluje u ratu protiv Iraka a stvari pođu po zlu, Blair bi bio gotov. Podijelio bi svoju stranku i izgubio svoj posao. Ratu protiv Iraka javno su se protivili istaknuti umirovljeni i aktivni članovi britanskih oružanih snaga i sigurnosnog establishmenta. Britanski dužnosnici tvrde, i to s pravom, da je bliski američko- britanski odnos u pogledu brojnih pitanja imao utjecaja na američku politiku. Problemi koji brinu Britance, a o kojima je informirana američka politička elita, doprinijeli su i promjeni stajališta Bushove vlade prema Rusiji i sve većem utjecaju stajališta američke političke elite protiv rata u Iraku. Ipak, ovakva vrsta utjecaja nije vidljiva britanskoj javnosti. A kada je posrijedi Irak, britanski utjecaj tek je jedan element u golemom međunarodnom pritisku koji se vrši na Busha u pogledu njegovih planova za rat protiv Iraka. No činjenice da je britanske želje Bushova vlada odbila, britanska je javnost i više nego svjesna: u pogledu mirovnog procesa na Bliskom istoku, Međunarodnog kaznenog suda, Sporazuma za zabranu proturaketnih sustava, u pogledu Protokola iz Kyota, carina nametnutih uvezenim proizvodima od čelika i brojnih drugih međunarodnih pitanja. U pogledu gotovo svakog problema, SAD je zauzeo stajalište oštrog nacionalizma. Neizbježno, kao reakcija, ovo izaziva nacionalizam i kod druge strane - čak i u Britaniji. Savez stoga, dugoročno gledano, postaje upitan. U Britaniji se još uvijek mogu često čuti tvrdnje da je vojni savez sa SAD-om od ključne važnosti za britansku sigurnost. Ipak, čak je i ovo stajalište izgubilo na snazi od kada više ne postoji sovjetska prijetnja. U međuvremenu, Europa, a Britanija posebice, i dalje je od temeljne važnosti za globalnu moć SAD-a zbog toga što SAD ima svoje baze na europskom tlu. Postoji realan rizik da će, ako britanska javnost bude smatrala kako je SAD uključen u bezobzirne vojne avanture na Bliskom istoku, savez sa SAD-om djelovati više kao opasnost nego korist za Britaniju. Kada se 'savjetuje' s britanskom i drugim vladama u pogledu rata s Irakom, Bushova vlada mora razumjeti da će njihova reakcija biti oblikovana ne samo njihovim stajalištima u pogledu ovog pitanja, nego i cijelim kontekstom odnošaja SAD-a sa tim zemljama. Stalno pozivanje Amerikanca na Winstona Curchilla, i retorika o emotivnoj povezanosti dviju zemalja, bez pravog pokrića, ako se nastavi koristiti i dalje jednako učestalo počet će nalikovati staroj sovjetskoj retorici o 'bratskim socijalističkim zemljama'. Ukoliko se želi da savez ostane snažan, on mora utjelovljivati i realne obostrane koristi i istinsko međusobno poštovanje", piše Anatol Lieven, član Zaklade za međunarodni mir Carnegie.