IHT 17. IX. U PITANJU JE BUDUĆNOST NATO-A

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. IX. 2002. U pitanju je budućnost NATO-a "Prijetnja predsjednika Georgea W. Busha UN-u- djelujte u pogledu Iraka ili ćete postati irelevantni - uskoro će početi progoniti još jednu organizaciju koja je stvorena nakon Drugog svjetskog rata i koja se bori naći mjesto za sebe u svijetu nakon 11. rujna: NATO. Prvi pravi NATO-ov sastanak na vrhu u tri godine trebao bi biti održan u Pragu za devet tjedana. Njegova glavna tema trebalo bi biti širenje - očekuje se da će u NATO biti pozvano sedam zemalja Istočne Europe- i 'transformiranje', iako nitko nije siguran što to znači. Nije ni važno - sada je gotovo sigurno to da će praški summit za glavnu temu imati Irak, i na kojem bi se moglo odlučiti hoće li se Sjedinjene Države nastaviti vezivati za poznate multilateralne institucije iz razdoblja Hladnog rata. Ova mogućnost dovoljna je da obrambeni establishment na obje strane Atlantika dobije vrtoglavicu. Pentagon Donalda Rumsfelda bezobzirno je isključio snage NATO-a iz rata u Afganistanu i bio je duboko skeptičan u pogledu mogućnosti da savez ima bilo kakvu vrijednost osim političkog simbolizma i mirotvorstva na Balkanu. Mnoge članice NATO-a, pak, ne žele rat s Irakom i istinski ga ne žele poduprijeti, čak ni retorički, a još manje bojnom polju. Ipak, dužnosnici na obje strane prošlog su tjedna počeli prihvaćati da to pitanje neće moći izbjeći - jedina stvar koja bi bila gora od summita NATO-a s temom američkog napada na Irak bio bi summit NATO-a na kojem se ne bi raspravilo o pripremama SAD-a za rat koji prikazuje kao ključan za očuvanje sigurnosti Zapada. Osim toga, multilateralisti Bushove vlade počinju nazirati priliku: sada kada je predsjednik odlučio tražiti saveznike za svoju iračku misiju, Prag bi mogao biti prilika da se NATO odlučno preusmjeri sa puta prema irelevantnosti i da mu se da važno mjesto u sukobu s teroristima i nezakonitim režimima, koji bi mogao trajati desetljećima. Nitko ne pretpostavlja da bi rat protiv Iraka mogao prerasti u pravu operaciju NATO-a, kao što je bila kampanja na Kosovu, 1999. godine. Ipak, optimistični scenarij, barem u Washingtonu, predviđa slijedeće: mogućnost druge američke vojne kampanje na Bliskom Istoku nakon 11. rujna mogla bi potaknuti NATO da prihvati inicijativu Bushove vlade u nastajanju - da se stvore stalne 'reakcijske snage', koje bi činili europski vojnici i koje bi se mogle pridružiti SAD-u u vojnim misijama izvan granica Europe. Vladini dužnosnici počeli su izviješćivati vlade NATO-a o toj zamisli tek posljednjih par tjedana, ali nadaju se da će odobrenje te ideje biti glavna tema u Pragu. Ovo bi riješilo najveći praktični problem NATO-a- nesposobnost većine zemalja članica da rasporede snage sposobne za učinkovitu borbu na bojna polja izvan Europe, a uklonilo bi i problem koji predstavlja očita nevoljkost europskih vlada da ulažu novac kako bi ostvarile taj cilj. Nove reakcijske snage zapravo bi angažirale umjeren dio postojećih europskih vojska koje bi bile modernizirane, bile bi kombinirane pod novim zapovjedništvom i bile bi pripremljene za to da se budu spremne pridružiti SAD-u u misijama nalik na onu u Afganistanu u kratkom roku. Tako bi se ostvario cilj oživljavanja NATO-a kao aktivnog vojnog saveza a da se ne traži povećanje europskih proračuna za obranu. Unutar Bushove vlade, međutim, raste konsenzus u pogledu toga da Sjedinjene Države trebaju pomoć NATO-a u Iraku i da je bilo pogrešno odbiti saveznike u Afganistanu. Ne samo da bi vladi SAD-a dobro došlo političko pokriće koje bi osiguralo sudjelovanje saveznika, njeni početni planovi za poslijeratni Irak uključuju i bitnu ulogu Europe u mirotvornim snagama i projektu izgradnje nacije, što su doprinosi koje će biti lakše organizirati ako su snage NATO-a uključene od početka. Uključivanje NATO-a bit će barem jednako složeno kao i ostvarenje potpore Vijeća sigurnosti. Ipak, kako je na kocki budućnost saveza, energični i osobni poziv predsjednika Busha u Pragu ima dobre šanse da bude učinkovit. Ako ga prihvate, europske vlade bile bi sposobne oživjeti partnerstvo koje predstavlja njihovu najbolju priliku da zadobiju utjecaj nad razvojem situacije u dugotrajnom ratu; a Sjedinjene Države imale bi mnogo bolje šanse da dobiju taj rat, i u Iraku i izvan njegovih granica", piše Jackson Diehl za "The Washington Post" a prenosi list.