THE TIMES 16. 9. UMORNI KONTINENT BEZ IDEJA

VELIKA BRITANIJA THE TIMES 16. IX. 2002. Umorni kontinent bez ideja "Političari i novinari uvijek traže nove europske, čak i globalne trendove. Ipak, oni koji traže novi Zeitgeist vjerojatno će biti razočarani. Ne samo da jasna izborna shema ne postoji, nema niti duha novog vremena. Čak i u sjeverozapadnoj Europi, Socijalni demokrati izgubili su u Nizozemskoj i Danskoj, ali su jučer pobijedili u Švedskoj a za tjedan dana bi mogli pobijediti i u Njemačkoj. Od ideologije važniji su prikriveni interesi. Stranke lijevog centra očito imaju problema. Ipak, to je više stoga jer su mnoge na vlasti nego zbog toga što pobjedničke stranke desnog centra imaju jedinstven program. Malo je paralela sa herojskom retorikom protiv vlade iz doba Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, prije 20 godina, koja ionako ni tada nije postojala u, npr. Njemačkoj Helmuta Kohla. Sada su znakovitije slabosti vlada lijevog centra koje su na vlasti. Neke su, kao što je nizozemska, bile u krizi jer su bile predugo na vlasti i ponestalo im je ideja. Druge, kao talijanska ljevica, jer su bile podijeljene. No, druge stranke lijevog centra uspijevale su kod birača jer su ulijevale povjerenje kada je posrijedi gospodarstvo i imale su reformističku politiku (u Velikoj Britaniji, na Novom Zelandu i u Švedskoj), dok su njihovi protivnici bili podijeljeni. Nije došlo do ideološke prekretnice. Jedina zajednička osobina stranki desnog centra jest predanost politici smanjenja poreza. Za razliku od 1980-tih, kada se desnica zalagala za novu fiskalnu i monetarnu ortodoksnu politiku, toj praksi sada prijete upravo desničarske vlade u, npr., Francuskoj, Italiji i Portugalu. Fiskalna situacija bila bi mnogo gora, kao u SAD-u, da nema EU-ovog pakta o stabilnosti, koji ograničava fiskalnu razuzdanost. Nema ni bilo kakve jasne sheme 'ljevica protiv desnice' kada je posrijedi gospodarska liberalizacija. Većina stranaka desnog centra podupire postojeću politiku socijalne skrbi, unatoč pokušajima da se smanje troškovi. Raffarinova vlada desnog centra u Francuskoj nešto je sklonija reformama koje bi mogle ugroziti interese javnog sektora nego što su tome skloni socijalisti. U Italiji, Silvio Berlusconi je, unatoč svojoj reformističkoj retorici, učinio više kako bi zaštitio sebe i svoje poslovne interese nego kako bi liberalizirao javni sektor svoje zemlje. Osim toga, nakon 16 godina zanemarivanja reforme u zemlji tijekom Kohlove ere, Gerhardt Schroeder barem je počeo mijenjati njemački porezni i mirovinski sustav, iako treba učiniti još mnogo toga. Osim protivljenja smanjenju poreza, Edmund Stoiber je u pogledu gospodarske reforme neodređen i oprezan. Kao bavarski čelnik, brani male farmere i trgovce. Ovaj kontrast, kao i želja da se izbjegne oživljavanje francusko-njemačkog saveza pod Stoiberom, razlog je zbog kojeg pristaše Blaira u Londonu prednost ipak daju Schroederovoj pobjedi slijedeće nedjelje, unatoč iritiranosti zbog kancelarovog antiameričkog stajališta u pogledu Iraka. Ovogodišnji izbori posvuda se predstavljaju kao pobjeda ekstremne desnice. Ipak, to su velika pretjerivanja. Kandidati ekstremne desnice u Njemačkoj se povlače a u Austriji se čini kako je vjerojatno da će Slobodarska stranka izgubiti glasove za nekoliko mjeseci. Jean-Marie Le Pen u Francuskoj je bio na naslovnim stranicama tiska manje zbog nešto većeg broja birača koji su glasovali za njega u prvom krugu predsjedničkih izbora koliko zbog toga što je fragmentacija ljevice značila treće mjesto za Lionela Jospina. (...) Uspjeh stranke pokojnog Pima Fortuyna na nizozemskim izborima je- bili su drugi-čini se, izuzetak. Uspjeh stranke na izborima bio je podjednakoj mjeri rezultat njegove osobne karizme kao populista i pristalice političke reforme te emocija i raspoloženja nakon njegovog ubojstva koliko i njegove antiimigrantske politike. Ipak, zabrinutost zbog aplikanata za azil i imigranata bez sumnje je postalo važno političko pitanje u Europi. Na primjer, prijašnja predviđanja da će Socijalni demokrati Goerana Perssona lako ponovno pobijediti poremećena su neočekivanim uspjehom Liberalne stranke nakon što je njen čelnik predložio da imigranti koji apliciraju za državljanstvo prvo trebaju proći ispit iz švedskog jezika. U Britaniji, neki od Blairovih savjetnika zabrinuti su zbog neuspjeha i nepopularnosti sadašnjeg pristupa problema aplikanata za azil. Ton zabrinutosti i nesigurnosti prije nego ideološki defetizam zamjetan je u fascinantnom nizu eseja koje su napisali, između ostalih, Pierre Moscovici iz Francuske, Dick Benschop iz Nizozemske i Francesco Rutelli iz Italije. Eseji su objavljeni u novom časopisu, 'Progressive Politics', koji izdaje 'Policy Network', institut za interdisciplinarna istraživanja, s Peterom Mandelsonom na čelu. Benschop naglašava to kako su reforma javnog sektora i imigracija za Nizozemsku postali glavni problemi, koji su vidljivi i u drugim zemljama. 'Policy Network', koji povezuje europski lijevi centar i američke Nove demokrate, organizirao je vikend-konferenciju s 'Progress'-om, tijelom koju čine članovi laburističke stranke. Gostovao je i Tony Blair i još jednom potvrdio svoju uvjerenost u to kako je potrebna još radikalnija reformistička politika lijevog centra. Razumljiva zaokupljenost Irakom zasjenila je te rasprave u strankama lijevog centra. Naravno, odgovori će imati različite oblike. Za francuske reformatore, kao što je Laurent Fabius, koji će vjerojatno biti predsjednički kandidat u 2007. godini, bilo bi fatalno da ih počnu smatrati pristalicama Blaira. Ipak, svi će se morati suočiti s onim što je Phillip Gould, Blairov strateg, opisao kao reakcije na globalizaciju- sve većim očekivanjem javnosti, nacionalizmom i nezainteresiranosti za politiku. To zahtijeva i nove političke i nove strategije vođenja kampanje. Uspješno upravljati državom mnogo je teže nego dobiti izbore", piše Peter Riddell.